Broj: Gž-1911/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, po sucu toga suda Branimiru Miljeviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. N., vlasnika O. D.. iz O.,  OIB…, zastupanog po punomoćniku R. D. D., odvjetnici iz K., protiv tuženika S. Č. iz O.,  OIB…, zastupanog po punomoćniku H. R., odvjetniku u Odvjetničkom društvu R. i O. iz K., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja  protiv presude Općinskog suda u Karlovcu broj Povrv-1046/15,  od 31. ožujka 2016. godine, dana 12. listopada 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

Uvažava se žalba tužitelja M. N. vlasnika O. D.., ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu broj Povrv-1046/15, od 31. ožujka 2016. godine, te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

                            Pobijanom presudom Općinskog suda u Karlovcu broj Povrv-1046/15, od 31. ožujka 2016. godine, ukinut je platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika M. A.-Ž. T. iz K. posl.br. O.-4404/2015 od 8. rujna 2015.g. u kojem je naloženo tuženom S. Č. iz O., da isplati tužitelju M. N. vl. O. D.. iz O., iznos od 3.870,72 kn zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi trošak ovršnog postupka u iznosu od 862,50 kuna, zajedno sa pripadajućom zateznom kamatom, sve to u roku od 8 dana, te se tužitelj odbija sa tužbom i tužbenim zahtjevom u cijelosti.

 

                            U stavku drugom izreke naloženo je tužitelju M. N. vl. O. D. iz O., da naknadi tuženiku S. Č. trošak parničnog postupka u iznosu od 2.187,50 kuna, u roku od 8 dana.

 

                            Protiv ove presude žalbu je uložio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te odluke o troškovima postupka, sa prijedlogom da se pobijana presuda preinači sukladno žalbenim navodima i platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi održi na snazi.

 

U sadržaju žalbe tužitelj ističe da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da I. C. nije ovlašteni predstavnik stanara, jer bi glede valjanosti Odluke prema kojoj će suvlasnik-korisnik koji je izvršio izdvajanje iz sustava i dalje plaćati trošak instalirane snage svog posebnog dijela u visini od 30 % cijene grijanja, budući se radi o poslovima izvanredne uprave, bila potrebna, suglasnost svih suvlasnika, a koju I. C. nije imao.

 

Nasuprot tome tužitelj smatra da se radi o poslovima redovne uprave i da u konkretnom slučaju četiri zgrade imaju istu kotlovnicu, tako da sve četiri zgrade glede poslova grijanja treba gledati kao jednu cjelinu. U tom slučaju korisnici grijanja čine 85% većinu, a vlasnici posebnih dijelova nekretnine koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu na zajedničkom mjerilu toplinske energije u stambenim i/ili poslovnim zgradama zaključuju ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže putem predstavnika suvlasnika.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Žalba je osnovana.

 

Ovaj drugostupanjski sud ispitao je pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda i u smislu članka 365. stavak 2. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11 25/13; dalje u tekstu: ZPP), te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka i primjenu materijalnog prava, tom je prilikom utvrdio da zbog pogrešnog pravnog pristupa prvostupanjskog suda, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, čime je počinjena bitna povreda postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

 

U razlozima presude kojom je ukinut platni nalog i odbijen tužbeni zahtjev tužitelja navedeno je da između tužitelja kao isporučitelja toplinske energije i tuženika kao kupca toplinske energije, nije zaključen valjani pismeni ugovor o opskrbi i korištenju toplinske mreže i da se tuženik izdvojio iz zajedničkog sustava toplinske energije u grijaćoj sezoni 2011/2012. godine.

 

              Glede Odluke kojom se reguliraju prava o obveze suvlasnika-korisnika toplinske energije vezane za isključenje, izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava, u presudi se ističe da ta odluka ne obvezuje tuženika, jer za valjanost ove odluke, s obzirom da se radi o poslovima izvanredne uprave, nije pribavljena suglasnost svih suvlasnika.

 

Takav zaključak prvostupanjskog suda nije ispravan.

 

U ovom postupku nekoliko je bitnih spornih pitanja.

 

-          aktivna legitimacija tužitelja,

-          međusobni pravni odnos tužitelja i tuženika.

-          mogućnost izdvajanja iz sustava

-          koje su obveze kupca nakon izdvajanja iz sustava

-          struktura dugovanja tuženika

 

Glede aktive legitimacije tužitelja, u postupku je utvrđeno uvidom u Ugovor o upravljanju i održavanju sustava centralnog grijanja, nadzoru i kontroli provođenja isporuke toplinske energije za ogrjevnu sezonu 2013/2014.g. (list 15 do 17 spisa), te Ugovor o upravljanju i održavanju sustava centralnog grijanja, nadzoru i kontroli provođenja isporuke toplinske energije za ogrjevnu sezonu 2014/2015.g. (list 36 do 41 spisa), da su tužitelj i I. C. kao ovlašteni predstavnik suvlasnika zgrade u O., sklopili dana 1. kolovoza 2013.g. odnosno 1. kolovoza 2014.g., ugovor o upravljanju i održavanju sustava centralnog grijanja, nadzoru i kontroli provođenja isporuke toplinske energije za ogrjevnu sezonu grijanja 2013/2014.g. te 2014/2015.g., kojim ugovorom je regulirano upravljanje i nadzor isporuke toplinske energije za potrebe suvlasnika zgrade u O.

 

Nadalje, iz uvida u Odluku kojom se reguliraju prava i obveze suvlasnika-korisnika toplinske energije vezane za isključenje, izdvajanje iz zajedničkog toplinskog sustava, (strana lista 28 do 29 spisa), proizlazi da su suvlasnici-korisnici toplinske energije u O., dana 2. studenog 2011.g. donijeli odluku kojom su regulirana prava i obveze suvlasnika-korisnika toplinske energije vezano za isključenje, izdvajanje iz zajedničkog sustava toplinske energije.

 

Iz uvida u Ugovor o upravljanju i održavanju, nadzoru i korištenju zajedničkih dijelova i uređaja zajedno sa stambenom zgradom s lista 33 do 35 spisa proizlazi da su suvlasnici stambene zgrade u O., , zastupani po ovlaštenom predstavniku stanara I. C., sa tužiteljem sklopili ugovor o upravljanju i održavanju, nadzoru i korištenju zajedničkih dijelova i uređaja zajedno sa stambenom zgradom, između ostalog i kotlovnicom i razvodnim instalacijama centralnog grijanja od razdjeljivača u kotlovnici do radijatorskih ventila i prigušnica, kao posebnih dijelova.

 

Iz Odluke (stran lista 42 do 45 spisa), utvrđeno je da su suvlasnici nekretnine na adresi O., dana 23. srpnja 2012.g. imenovali I. C. predstavnikom stanara.

 

Iz svih priloženih dokumenata nedvojbeno proizlazi da je tužitelj sa predstavnikom stanara zaključio ugovore o distribuciji toplinske energije, i time je neupitna njegova aktivna legitimacija u ovom sporu.

 

Drugo pitanje vezano je uz međusobni pravni odnos tužitelja i tuženika, jer tužitelj po mišljenju prvostupanjskog suda, nije dokazao da je I. C. odlukom suvlasnika zgrade u O., imenovan ovlaštenim predstavnikom suvlasnika i da je ovlašten u ime suvlasnika sklopiti  ugovor, budući su navedenu Odluku potpisali suvlasnici koji u vlasništvu imaju svega 48% nekretnine, pa odluka ne obvezuje ostale suvlasnika. 

 

Iako se drugostupanjski sud ne slaže sa stavom prvostupanjskog suda da bi se u konkretnom slučaju radilo o poslovima izvanredne uprave, za koje bi bila potrebna suglasnost svih suvlasnika, sukladno odredbi čl. 87. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 i 38/09, 153/09 i 143/12; dalje u tekstu: ZV), sukladno odredbi članka 39. Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom (NN 129/06-dalje u tekstu: Opći uvjeti), vlasnici posebnih dijelova nekretnine koji predstavljaju samostalnu uporabnu cjelinu na zajedničkom mjerilu toplinske energije u stambenim zgradama, zaključuju ugovor o opskrbi i korištenju distribucijske mreže putem predstavnika suvlasnika. Pri tome, čak i u situaciji da se ospori legitimitet ovlaštenog predstavnika stanara, ili da ugovor uopće nije sačinjen, istovremeno to ne znači da se radi o situaciji iz članka 54. Zakona o zaštiti potrošača (NN-79/07- koji je u to vrijeme bio na snazi), prema kojoj bi se pružena usluga mogla smatrati darom potrošaču.

 

Naprotiv, u konkretnoj situaciji kada većina stanara koristi usluge isporuke toplinske energije, primjenjuje se odredba članka 290. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisano da se ugovor za čije se sklapanje zahtijeva pisani oblik smatra valjanim iako nije sklopljen u tom obliku, ako su ugovorne strane ispunile, u cijelosti ili u pretežitom dijelu, obveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja radi kojeg je oblik propisan očito ne proizlazi što drugo.

 

Treće sporno pitanje je mogućnost izdvajanja iz sustava isporuke toplinske energije.

 

Prema odredbi članka 23. stavka 1. Zakona o proizvodnji, distribuciji i opskrbi toplinskom energijom ("Narodne Novine" broj 42/05 i 20/10), te članka 30.  Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom, koji su bili na snazi u vrijeme kada se tuženik izdvojio iz sustava, tarifni kupci toplinske energije na zajedničkom mjerilu toplinske energije nisu se mogli izdvojiti iz toplinskog sustava bez suglasnosti ostalih suvlasnika i opskrbljivača toplinskom energijom.

 

Odredba članka 30.  Općih uvjeta za opskrbu toplinskom energijom, bila je u postupku ocijene suglasnosti s Ustavom, a Ustavni sud Republike Hrvatske svojom odlukom od 20. listopada 2015. godine, obustavio je postupak.

 

Iako i ovaj drugostupanjski sud smatra da bi apsolutna zabrana izdvajanja iz sustava zajedničkog grijanja u situaciji kada je to moguće i kada to ne bi štetilo ostalim korisnicima, bio nesrazmjeran teret za potrošača, činjenica je da se tuženik u konkretnom slučaju izdvojio iz sustava bez bilo kakve suglasnosti, bez prethodne obavijesti i analize mogućih štetnih posljedica.

 

Dakle, tužitelj je mogao zatražiti suglasnost za izdvajanje iz sustava, pa u slučaju da mu je ta suglasnost uskraćena uložiti žalbu, te zatražiti o tome i odluku suda, što nedvojbeno nije učinio.

 

Nadalje, u slučaju izdvajanja iz sustava, kada nema utroška toplinske energije, sukladno članku 30. stavak 2. Općih uvjeta/06, tarifni kupac kojem je odobreno izdvajanje iz toplinskog sustava dužan je plaćati sve troškove osim troškova energije i fiksne mjesečne naknade.

 

Zaključno, ovaj drugostupanjski sud smatra da tuženik  koji se  sam isključio iz zajedničkog toplinskog sustava grijanja, a nema suglasnost ostalih suvlasnika, niti distributera  za isključenje, a nije dokazao da nije nastala šteta opskrbljivaču i ostalim suvlasnicima, dužan je plaćati  sve troškove osim troškova energije i fiksne mjesečne naknade.

 

Ostalo je kao sporno pitanje strukture utuženih računa, koje zbog pogrešnog pravnog pristupa, prvostupanjski sud uopće nije utvrđivao.

 

U ponovljenom postupku, prvostupanjski sud provjeriti koji su to svi troškovi osim troškova toplinske energije, za koje tuženik kao suvlasnik zgrade, zajedno s ostalim suvlasnicima, snosi trošak održavanja zajedničkih dijelova nekretnine u skladu s međuvlasničkim sporazumom, nakon čega će donijeti novu odluku i odlučiti o troškovima postupka.

 

Pogrešno prvostupanjski sud tumači i pravilo o teretu dokazivanja (članak 221.a u vezi s člankom 8. Zakona o parničnom postupku), jer u situaciji kada postoji izabrani predstavnik zgrade, teret dokazivanja ništavosti njegovog izbora nije na tužitelju, a posebno nije teret dokazivanja na tužitelju činjenica vezanih uz izdvajanje iz sustava zajedničkog grijanja u situaciji kada je to moguće i kada to ne bi štetilo ostalim korisnicima.

 

Zbog svega iznesenog, temeljem članka 369. ZPP-a, riješeno je kao u izreci ove presude.

 

U Požegi dana 12. listopada 2017.