Broj: Rev 467/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, Ivke Zlokić, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. K. iz S., zastupane po skrbniku D. K. iz S. i D. K. iz S., zastupanog po punomoćniku N. D., odvjetniku u Š., protiv tuženice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu br. Gž-2391/07 od 15. siječnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu br. P-1791/05 od 13. veljače 2007., u sjednici održanoj  2. veljače 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji u cijelosti s tužbenim zahtjevima kojima zahtijevaju da se naloži tuženici isplatiti novčane iznose određeno navedene pod toč. I. izreke, s pripadajućom kamatom kako je to pobliže označeno pod navedenom točkom izreke. Ujedno je naloženo tužiteljima solidarno i u roku od 15 dana naknaditi tuženici parnične troškove u iznosu od 2.500,00 kn (toč. II izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda. Drugostupanjski sud je u izreci te presude, sukladno odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) odredio da je protiv nje dopuštena revizija.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavili tužitelji zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da revizijski sud prihvati reviziju, ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje - drugom sucu, uz naknadu troškova koji su popisani u reviziji.

 

Protivna strana nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Budući da je u pitanju revizija koja se izjavljuje po dopuštenju drugostupanjskog suda, ona se može izjaviti u smislu odredbe čl. 385. a. ZPP samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena, pa je pobijana presuda ispitana u granicama razloga navedenih u reviziji, koji se odnose na pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.

 

Materijalnopravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena radi jedinstvene primjene materijalnog prava i ravnopravnosti građana glasi:

 

"Jesu li odredbama Zakona o najmu stanova (“Narodne novine” br. 91/96 i 48/98 - dalje: ZNS) za vlasnike stanova nad kojima su temeljem ovog Zakona zasnovana prava i obveze zaštićenog najmoprimca uspostavljena ograničenja u kojima vlasnici ostvaruju pravo na naknadu u smislu odredbe čl. 33. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV)."

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu s osnove ograničenja koja trpe kao suvlasnici stana po osnovi zaštićenog najma zasnovanog nad predmetnim stanom.

 

Prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio, a drugostupanjski sud je ocijenio pravilnima utvrđenja prvostupanjskog suda iz kojih proizlazi:

 

- da su tužitelji suvlasnici za 1/2 dijela stana koji se nalazi u S.. stan položen na 2. katu zgrade, koja je sastavnim dijelom nekretnine označene kao čest. zgr. 2933/2 Z.U. 7857 K.O. S., površine 59,29 m²,

 

- da je predmetni stan u zaštićenom najmu O. S., kao bivše nositeljice stanarskog prava, a sve suglasno odredbi čl. 30. ZNS,

 

- da su pravomoćnom presudom Općinskog suda u Splitu br. P-1759/97 od 9. svibnja 2003. koja zamjenjuje ugovor o najmu utvrđena prava i obveze tužitelja kao najmodavca, te O. S. kao najmoprimca, a temeljem koje presude je najmoprimac u obvezi plaćati zaštićenu najamninu u visini od 90,71 kn mjesečno,

 

- da u okviru iznijete činjenične osnove u postupku ne proizlazi obveza tuženika na isplatu prema tužiteljima kako po osnovi odluke suda ili druge javne vlasti, tako ni po osnovi pravnog posla, prouzročenja štete, stjecanja bez osnove, poslovodstva bez naloga, javnog obećanja nagrade, odnosno po osnovi izdanih vrijednosnih papira.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tuženica nije raspolagala predmetnim stanom izvan okvira odredaba ZNS (čl. 30. st. 1. i 2., čl. 8. toč. 3. i čl. 31.), niti je postupala protupravno, slijedom čega nisu ostvarene pretpostavke s osnove odgovornosti za štetu u smislu odredaba čl. 154. do 209. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” br. 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 – dalje: ZOO) odnosno stjecanja bez osnove (čl. 210. do 219. ZOO) na kojim pravnim osnovama inzistiraju tužitelji, da je ZNS bio predmetom ocjene ustavnosti te da odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske nije prihvaćen prijedlog za pokretanje ocjene ustavnosti, između ostalih, i odredbe čl. 7. ZNS (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-II-1218/2000), da odredbama ZNS nije određena naknada za ograničenja kojima su vlasnici i nositelji drugih prava podvrgnuti ovim posebnim pravnim uređenjem i da nisu ispunjeni uvjeti za primjenu odredbe čl. 33. st. 3. ZV te odbijaju tužbeni zahtjev.

 

Pravilan je zaključak nižestupanjskih sudova da je pravni odnos između tužitelja kao najmodavca i najmoprimca O. S. uređen u okviru odredaba ZNS koji je stupio na snagu 5. studenoga 2006. (čl. 53. ZNS).

 

Odredbom čl. 30. ZNS st. 1. propisano je da danom stupanja na snagu ovog Zakona prestaje stanarsko pravo osobama koje su to pravo stekle prema propisima koji su vrijedili do dana stupanja na snagu ovoga Zakona, dok je st. 2. propisano da osobe iz st. 1. ovog članka, danom stupanja na snagu ovog Zakona stječu prava i obveze najmoprimca.

 

Odredbom čl. 8. Zakona o najmu stanova, između ostalog, propisano je da zaštićenu najamninu plaćaju između ostalog i korisnici stanova koji su imali pravni položaj nositelja stanarskog prava na stanu do dana stupanja na snagu ovog Zakona.

 

Ustavni sud Republike Hrvatske je ocjenjivao suglasnost odredbe čl. 30. st. 1. i 2. ZNS s člancima 3., 14. st. 2., čl. 16., čl. 48. i čl. 50. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 41/01 – pročišćeni tekst 55/91) i nije prihvatio prijedlog za ocjenu suglasnosti osporene odredbe s navedenim člancima Ustava (odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-3477/2004, U-I-453/2005, U-I-1383/2005 i U-I-1385/2005).

 

Osim toga, nije prihvaćen niti prijedlog za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Uredbe o uvjetima i mjerilima za utvrđivanje zaštićene najamnine ("Narodne novine" broj 20/97), a koja je donijeta temeljem odredbe čl. 50. st. 1. u svezi odredbe čl. 7. st. 1. ZNS.

 

Kako nije utvrđena neustavnost u konkretnom slučaju mjerodavnih odredbi ZNS, proizlazi da tuženica kao zakonodavac donošenjem ZNS nije uvela nikakvo novo ograničenje vlasništva već je ranije vlasnikovo ograničenje stanarskim pravom, sada ograničeno pravom najma.

 

Odredbom čl. 33. st. 3. ZV propisano je ako je vlasnik glede neke svoje stvari podvrgnut ograničenjima radi zaštite i interesa i sigurnosti Republike Hrvatske, prirode, ljudskog okoliša ili zdravlja ljudi, koja od njega, ali ne i od svih ostalih vlasnika takvih stvari, zahtijevaju težu žrtvu, ili ga inače dovode u položaj nalik na onaj u kojem bi bio da je provedeno izvlaštenje - on ima pravo na naknadu kao za izvlaštenje.

 

Obzirom na izloženo, proizlazi da odredbama ZNS za vlasnike stanova na kojima su temeljem ZNS zasnovana prava i obveze zaštićenog najmoprimca, nisu uspostavljena ograničenja u smislu naprijed navedene zakonske odredbe, a to je ujedno i odgovor na materijalnopravno pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija.

 

Ovakvo pravno shvaćanje potvrđuje i odredba st. 2. čl. 1. Prvog protokola uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljenih sloboda ("Narodne novine", Međunarodni ugovori broj 6/99 i 8/99) prema kojoj pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva ni na koji način ne umanjuje pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

 

Prema tome, neosnovano tužitelji ističu revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Stoga je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 2. veljače 2010.