Broj: Rev 1412/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Vlatke Potočnjak-Radej, kao predsjednice vijeća, Ivana Mikšića, Gordane Gasparini, Jasne Guštek i mr. sc. Jadranka Juga, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, protiv tuženika K. G. d.d. G. N., radi utvrđenja prava vlasništva nekretnina i izdavanja tabularne isprave, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2870/07-2 od 16. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Našicama broj P-364/06-13 od 11. lipnja 2007., u sjednici održanoj 3. ožujka 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              U odnosu na dio pobijane presude kojim je odbijen zahtjev za izdavanje tabularne isprave, revizija se odbija kao neosnovana, i

 

r i j e š i o   j e

 

              U odnosu na dio pobijane presude kojim je odlučeno o zahtjevu za utvrđenje vlasništva tužiteljice na nekretninama, revizija se prihvaća te se ukidaju nižestupanjske presude – presuda Županijskog suda u Osijeku broj Gž-2870/07-2 od 16. listopada 2008. i presuda Općinskog suda u Našicama broj P-364/06-13 od 11. lipnja 2007. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev koji glasi:

 

              „Utvrđuje se da je tužitelj Republika Hrvatska, vlasnik nekretnina upisanih u z.k.ul.br. 44 k.o. G. i to:

 

              - kčbr. 453/9 npl. K. površine 1171 čhv,

              - kčbr. 150/1 npl. K. površine 172 čhv,

              - kčbr. 152/4 npl. K. površine 673 čhv,

              - kčbr. 296/3 zgrada i šuma površine 1031 čhv,

              - kčbr. 296/4 deponija materijala površine 779 čhv,

              - kčbr. 296/6 deponija materijala površine 4 kj 1583 čhv,

              - kčbr. 296/9 zgrade i ek. dvroište površine 4 kj 579 čhv,

              - kčbr. 296/10 deponija materijala površine 182 čhv,

              - kčbr. 371/1 livada površine 596 čhv,

              - kčbr. 367/2 livada površine 608 čhv,

              - kčbr. 371/2 livada površine 620 čhv,

              - kčbr. 371/3 oranica površine 480 čhv,

              - kčbr. 386 bazen, kupalište i livada površine 1 kj i 7 čhv,

              - kčbr. 14 neplodno-kamenolom, površine 243 čhv,

              - kčbr. 70/1 neplodno-kamenolom površine 633 čhv,

              - kčbr. 70/2 neplodno-kamenolom površine 349 čhv,

              - kčbr. 71 neplodno-kamenolom površine 186 čhv,

              - kčbr. 88/1 neplodno-kamenolom površine 164 čhv,

              - kčbr. 89 neplodno-kamenolom površine 164 čhv,

              - kčbr. 453/10 neplodno-kamenolom površine 266 čhv,

              - kčbr. 453/11 neplodno-kamenolom površine 908 čhv,

              - kčbr. 453/12 neplodno-kamenolom površine 1 kj i 810 čhv,

              - kčbr. 453/15 neplodno-kamenolom površine 730 čhv,

              - kčbr. 453/17 neplodno-kamenolom površine 9 kj 704 čhv,

 

te se nalaže tuženiku da tužitelju izda tabularnu ispravu podobnu za upis prava vlasništva tužitelja u zemljišne knjige i to u roku od 15 dana koju ispravu će u protivnom zamijeniti ova presuda.“, a tužiteljici je naloženo naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 12.200,00 kn u roku 15 dana.

 

              Protiv te drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica Republika Hrvatska, a zbog bitne povrede parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 – dalje: ZPP) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da nižestupanjske presude budu preinačene tako da se tužbeni zahtjev prihvati, ili da pobijana presuda bude ukinuta i predmet da bude vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnijet.

 

              Revizija je djelomično osnovana.

 

              Predmet ovog spora je tužbeni zahtjev kojim se traži da se utvrdi da je tužiteljica vlasnica predmetnih nekretnina, na kojima je u zemljišnim knjigama upisano vlasništvo tuženika, te da se naloži tuženiku izdati tužiteljici tabularnu ispravu radi upisa vlasništva u zemljišne knjige.

 

              Vlasništvo tuženika na spornim nekretninama upisano je rješenjem Općinskog suda u Našicama broj Z-136/1997 od 3. veljače 1997. u kojem se navodi da se uknjižba dozvoljava na prijedlog ovdje tuženika K. G. d.d. G. N. od 31. siječnja 1997., rješenja Trgovačkog suda u Slavonskom Brodu od 23. travnja 1996. broj Tt-95/2517, odluke o pretvorbi društvenog poduzeća K. G. d.o.o. G. N. u dioničko društvo od 2. studenog 1992. „te ostalih priloga u molbi“.

 

              Postojanje svog vlasničkog prava na tim nekretninama tužiteljica temelji na tvrdnji da je riječ o poljoprivrednom zemljištu na kojem je Republika Hrvatska stekla pravo vlasništva po samom zakonu 24. srpnja 1991. na temelju odredbe čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91) i da stoga te nekretnine nisu mogle biti procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala tuženika u postupku pretvorbe, a time niti upisane kao vlasništvo tuženika, a osim toga da nisu postojali uvjeti za sporni upis vlasništva i iz razloga što Fond za privatizaciju nije izdao rješenje o procjeni nekretnina u vrijednosti društvenog kapitala, sukladno odredbi čl. 42. Zakona o privatizaciji ("Narodne novine", broj 21/96, 71/97, 10/98, 73/00).

 

              Tužbeni zahtjev sudovi su ocijenili neosnovanim s obrazloženjem da su predmetne nekretnine procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala tuženika, da rješenje Hrvatskog fonda za privatizaciju nema značenje upravnog akta kojim se stječe pravo vlasništva, već da je ono po svojoj pravnoj prirodi uvjerenje, da je „pretežni dio spornih nekretnina u naravi kamenolom, izuzev četiri katastarske čestice koje u naravi predstavljaju livade, odnosno oranicu“, te da s obzirom da su „predmetne nekretnine prešle u društveni kapital tuženika, one nisu predstavljale poljoprivredno zemljište“ (drugostupanjska presuda).

 

              U reviziji se osnovano ističe da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su upis vlasništva tuženika na spornim nekretninama ocijenili valjanim.

 

              Prema odredbi čl. 42. st. 1. Zakona o privatizaciji, Hrvatski fond za privatizaciju izdaje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi, a prema odredbi st. 2. toga članka, rješenje se izdaje na zahtjev stranke, a za potrebe upisa nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganja u knjigu isprava.

 

              Sukladno zaključivanju drugostupanjskog suda navedeno rješenje nema značenje upravnog akta na temelju kojeg se stječe pravo vlasništva. Međutim, riječ je o odluci nadležnog tijela koja predstavlja javnu ispravu na temelju koje se može dopustiti uknjižba, u smislu odredbe čl. 55. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07).

 

              No, okolnost da nisu postojali uvjeti za upis vlasništva tuženika na spornim nekretninama ne znači da na tim nekretninama postoji vlasništvo tužiteljice.

 

              Tužiteljica je postala vlasnik nekretnina samo u slučaju ako su na dan stupanja Zakona o poljoprivrednom zemljištu te nekretnine predstavljale poljoprivredno zemljište jer prema odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu, na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska.

 

              S obzirom na činjenicu da je vlasništvo na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu Republika Hrvatska stekla na temelju samog zakona prije pretvorbe, te nekretnine, na kojima su u postupku pretvorbe društvena poduzeća koja su do stupanja na snagu navedenog Zakona imala pravo korištenja, nisu niti mogla biti procijenjene u vrijednosti društvenog kapitala.

 

              Sukladno tome, nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da je tuženik stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama na temelju same činjenice da je svojom odlukom od 2. studenog 1992. sporne nekretnine procijenio u vrijednosti društvenog kapitala.

 

              Što se smatra poljoprivrednim zemljištem propisano je u čl. 2. Zakona o poljoprivrednom zemljištu.

 

              Prema odredbi st. 1. toga članka poljoprivrednim zemljištem u smislu ovoga Zakona, smatraju se oranice, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, ribnjaci, trstici i močvare koje nisu potrebno vrijedni biotopi, kao i drugo zemljište koje se koristi ili ne koristi, a može se privesti poljoprivrednoj proizvodnji, a prema odredbi st. 2. toga članka poljoprivrednim zemljištem u smislu ovoga Zakona smatra se i neizgrađeno građevinsko zemljište, osim uređenog građevinskog zemljišta, užih dijelova starogradskih jezgri koje će utvrditi skupština općine.

 

              Za donošenje odluke o zahtjevu za utvrđenje vlasništva tužiteljice na predmetnim nekretninama, od odlučnog značaja je bilo raspraviti i utvrditi da li i koje sporne nekretnine predstavljaju poljoprivredno zemljište, pa budući da zbog pogrešne primjene materijalnog prava to činjenično pitanje nije raspravljeno, tako da je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP nižestupanjske presude je valjalo ukinuti u dijelu kojim je odlučeno o tom zahtjevu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Prema odredbi čl. 130. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00) tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

 

              U konkretnom slučaju tužiteljica tvrdi da je pravo vlasništva stekla na temelju zakona, pa s obzirom na navedenu odredbu može tražiti upis vlasništva na temelju presude kojom bi bilo utvrđeno postojanje tog prava. Stoga je materijalno pravo pravilno primijenjeno kada je odbijen zahtjev za izdavanje tabularne isprave.

 

              Obveza izdavanja tabularne isprave postoji samo u slučaju kad ta obveza proizlazi iz pravnog posla ili zakona.

 

              Budući da u dijelu pobijane presude kojim je odlučeno o navedenom zahtjevu ne postoje revizijski razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, a ne postoji niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, na koju revizijski sud pazi po službenoj dužnosti, sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP, u odnosu na taj dio presude reviziju je valjalo odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 3. ožujka 2010.