Broj: Gžo-391/09

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Sovjetke Režić, kao predsjednice vijeća, te Miha Mratovića i Blaženke Rilov Ćurin, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja P. L. iz D., zastupanog po punomoćnicima V. L. i Ž. V., odvjetnicima u S., protiv tužene J. Z. iz S., ..., zastupane po punomoćnici T. M., odvjetnici u S., radi iseljenja i predaje, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu od 29. travnja 2009. godine pod brojem IIP-1067/04, u sjednici vijeća održanoj 5. ožujka 2010. godine

p r e s u d i o   j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana, te se potvrđuje pobijana presuda Općinskog suda u Splitu od 29. travnja 2009. godine pod brojem IIP-1067/04.

II. Odbija se zahtjev tužene za nadoknadom troškova odgovora na žalbu.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom u cijelosti je odbijen tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da se obveže tuženu da iseli iz stana u S., anagrafske oznake ..., te da stan slobodan od osoba i stvari preda tužitelju.

Odlukom o troškovima postupka obvezan je tužitelj nadoknaditi tuženoj parnični trošak u iznosu od 28.212,50 kuna.

Protiv prvostupanjske presude pravovremeno se žali tužitelj pobijajući istu u cijelosti zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP ‑ „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti.

Tužena je podnijela odgovor na žalbu kojim je osporila žalbene navode, predložila da se presuda potvrdi, te da se obveže tužitelja na snašanje troškova odgovora na žalbu.

Žalba nije osnovana.

Predmet postupka između stranaka jest zahtjev tužitelja za iseljenje tužene iz stana, te predaje stana u posjed.

Kao pravnu osnovu svog zahtjeva tužitelj je naveo da tužena stan koristi bez pravne osnove.

U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-   kako je tužiteljev poslodavac 12. prosinca 1985. godine donio rješenje o dodjeli stana na privremeno korištenje tužitelju,

-   kako je tužena protiv tužiteljevog poslodavca, odnosno njegovog pravnog sljednika, podnijela tužbu radi poništenja odluke o dodjeli stana na korištenje tužitelju, a u kojem postupku je sudjelovao i tužitelj kao umješač na strani tuženika, a koji zahtjev je pravomoćno odbijen,

-   kako je tužena kupila od Grada Splita dana 25. srpnja 1994. godine predmetni stan, i to na temelju ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo,

-   kako je tužiteljev poslodavac 23. travnja 1992. godine donio odluku da se vrijednost stanova izuzima iz vrijednosti društvenog kapitala tog poduzeća, te da se stanovi predaju na gospodarenje Fondu stanovanja Općine Split,

-   kako je kao vlasnik predmetnog stana u zemljišnim knjigama uknjižena treća osoba, i to Ivanka Radić,

-   kako je u zemljišnim knjigama izvršena zabilježba spora koji bi se vodio između tužitelja P. L. protiv tužene J. Z. i Grada Splita, a koji spor se inače vodi pod poslovnim brojem IP-1504/04, u kojem predmetu tužitelj traži utvrđenje ništavim ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od 25. travnja 1994. godine, a koji je zaključen između Grada Splita i J. Z.

Na temelju naprijed utvrđenog činjeničnog stanja s obzirom da je tužba podnesena 5. srpnja 2004. godine prvostupanjski sud je zaključio kako niti Zakon o najmu stanova (dalje: ZNS ‑ „Narodne novine“ broj 91/96, 48/98, 66/98 i 22/06), a niti Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (dalje: ZV ‑ „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09) ne daje pravnu osnovu tužitelju zahtijevati iseljenje i predaju u posjed predmetnog stana od tužene.

Iako se tužitelj nije u tijeku postupka pozvao izričito na pravnu osnovu svog zahtjeva, a niti se poziva u žalbi, očito je da bi se ovdje zahtjev tužitelja prije svega temeljio na tvrdnji da je tužitelj stekao stanarsko pravo na stanu u S., ... (predmetnom stanu), dok tužena predmetni stan koristi bez pravne osnove.

Prema ranije važećoj odredbi članka 59. Zakona o stambenim odnosima (dalje: ZSO ‑ „Narodne novine“ broj 51/85, 42/86, 22/92 i 70/93) stanarsko pravo stjecalo danom useljenja u stan na temelju pravomoćne odluke o davanju stana na korištenje. Iako bi na temelju odredbe članka 92. ZSO-a osoba koja bez opravdanog razloga ne useli u stan koji joj je dan na korištenje u roku od 30 dana od dana kada joj je omogućeno useljenje izgubila pravo na useljenje u taj stan; zbog okolnosti da je u stan uselila treća osoba, odnosno da se u stanu nalazila treća osoba bez pravne osnove, bi se moglo smatrati da je tužitelj zaista stekao stanarsko pravo, i to upravo onako kako je navedeno u odluci na koju se pozvao, dakle stanarsko pravo na stanu koji se nalazi u S. u stambenom naselju R. N. I., u objektu E-..., ulaz 5., kat III. broj stana 16., površina stana 58,73 m², tip stana 2/4S, struktura stana četveroležajni. Kako je ZSO prestao vrijediti u trenutku podnošenja tužbe, to bi praktično pravna osnova tužiteljevog zahtjeva bila osnova jačeg prava na posjed, odnosno vlasnička tužba predmnjevanog vlasnika ("actio publiciana"), a koja osnova je predviđena odredbom članka 166. ZV-a.

Da bi tužitelj uspio u smislu odredbe članka 166. ZV-a morao je dokazati da ima pravni temelj i istiniti način svog stjecanja stvari, konkretnog stana u S., ..., te da tužena predmetni stan u S., ... posjeduje bez pravnog temelja ili na slabijem pravnom temelju.

Kako zaista tužitelj samo kao pravnu osnovu svog zahtjeva ističe odluku o dodjeli stana na privremeno korištenje od 12. prosinca 1985. godine, a tužena je i kupila predmetni stan, te se na predmetnom stanu uknjižila treća osoba, to je pravilno prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i primijenio materijalno pravo, kada je sukladno odredbi članka 166. ZV-a odbio zahtjev tužitelja za iseljenje i predaju u posjed.

Ništavost ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo nije predmet ovog postupka, a tužitelj po prvi put ističe u ovom sporu da tužena nikad nije stekla stanarsko pravo na predmetnom stanu jer da nikada nije niti dobila odluku o dodjeli stanarskog prava, a radi se o isticanju nove činjenice, što je nedopušteno u smislu odredbe članka 352. stavak 1. ZPP-a.

Pobijana presuda nije opterećena povredama postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

Odluka o troškovima postupka je pravilna i utemeljena na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a u svezi odredbe članka 155. ZPP-a.

Slijedom navedenog, valjalo je na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a odbiti žalbu tužitelja, te potvrditi prvostupanjsku presudu.

Tuženoj nije priznat trošak zahtjev za nadoknadu troškova odgovora na žalbu, jer se radi o troškovima koji nisu bili neophodni za vođenje ove parnice.

U Splitu, 5. ožujka 2010. godine