Broj: P-506/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Općinski sud u Zadru, po sucu toga suda S. M., u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz Z., zastupanog po  punomoćniku I.G., odvjetniku u Z., protiv tuženika ad. 1. RH, zastupane po ODO-GUO Z. i ad. 2 G. Z.,  zastupan po grad. a ovaj po punomoćnici J. S., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 04. svibnja 2010. godine u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja,  zz tuženika ad. 1. i punomoćnika tuženika ad. 2., te nakon objave presude dana 17. svibnja 2010. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

I              Utvrđuje se u odnosu na tuženika ad. 1. da je tužitelj T. M. vlasnik obiteljske stambene kuće, katnice u Z., na adresi ...., kat. oznake čest. 3619 po kulturi kuća pov. 48 m2 k.o. Z. (koje vlasništvo je stekao građenjem ili temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), što je tuženik RH dužni priznati te trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude odmah uknjiži kao vlasnik na toj nekretnini za cijelo, uz istodobno brisanje postojećih upisa društvenog vlasništva u B – vlastovnici.

 

II              U odnosu na tuženika ad. 2. odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

 

III              Dužan je tuženik ad. 1. naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.602,00 kn, u roku od 15 dana.

 

IV              Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad. 2. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Tužitelj u tužbi navodi da je stvarni vlasnik jedne male zgrade u Z., na adresi .........., u kojoj živi posljednjih 20 i nekoliko godina. Radi se o čest. 3619 k.o. Z.. U zemljišnoj knjizi za k.o. Z. tužitelj nije uknjižen kao vlasnik te nekretnine, ali je uknjižen u knjizi položenih ugovora kao vlasnik jedinog stana u toj zgradi. Budući da je knjiga položenih ugovora „surogat“ zemljišne knjige i koristi se kao jedna privremena evidencija (materijal dok se ne uspostavi ili obnovi klasična zemljišna knjiga), tužitelj ima pravni interes ne čekati desetljećima da ga gruntovnica u nekom postupku po službenoj dužnosti uknjiži kao vlasnika jedinstvene nekretnine (kuće i zemljišta) pa je to i povod ove tužbe. Osim zemljišta pod kućom toj kući ne pripadaju nikakve dodatne, slobodne površine oko kuće (okućnica), tako da je cijela površina te katastarske parcele de facto pod kućom. Kuća ima prizemlje i kat (jedini stan proteže se i na prizemlje i na kat), a postojeći tavanski prostor tužitelj je prije nekoliko mjeseci pretvorio u mansardu, što se može provjeriti očevidom. U službenoj gruntovnici i to u zk. ul. 2889, ova čest. 3619 površine 48 m2 vodi se pod kulturom „kuća“ i uknjižena je kao društveno vlasništvo. U takvoj situaciji, donedavno je gruntovnica izdavala službene zk. izvatke u kojima su zk. referenti pokušavali „pogoditi“ presumptivnog vlasnika pa je tako u jednom zk. izvatku iz 2005. godine označeno vlasništvo G. Z. premda je realnije da je označena RH. U katastru i to u posjedovnom listu broj 5396, na čest. 3619 površine 48 m2, po kulturi „kuća“, kao korisnik evidentiran je G.Z. Prije podnošenja ove tužbe tužitelj se svojim pismom, zahtjevom od dana 28. siječnja 2008. godine, već obraćao tuženicima radi uknjižbe svog vlasništva na jedinstvenoj nekretnini u klasičnoj zemljišnoj knjizi. Tuženik ad. 2. ignorirao je njegov zahtjev dok je tuženik ad. 1. svojim dopisom od dana 31. siječnja 2008. godine, otklonio mirno rješenje spora sklapanjem nagodbe. Sa svrhom uknjižbe, tužitelj je već bio pokrenuo jednu parnicu pred OS u Z. protiv G.Z. (P-839/05.), od koje je nakon protivljenja G.Z. odmah odustao povlačenjem tužbe, zato što se nije htio dovoditi u situaciju da mu nakon višegodišnjeg parničenja i dobivenog spora, gruntovnica odbije provesti presudu zato što postojeći upis u istoj upućuje na presumpciju prava vlasništva RH, a ne G.Z. Da je tužitelj stvarni vlasnik opisane nekretnine, dalje se objašnjava u tužbi i potkrjepljuje dokazima. Na istoj poziciji na kojoj sada leži predmetna zgrada, u istim gabaritima je do 1985. godine postojala jedna stara zgrada kojoj je prijetilo urušavanje. Ta stara zgrada također je imala prizemlje i kat, a unutar debelih kamenih zidova, u naravi se u njoj nalazio samo jedan stan korisne neto površine 59 m2 (dijelom u prizemlju, a dijelom na katu). Po staroj izmjeri za k.o. Z.-stari, ta zgrada nosila je oznaku čest. zgr. 1270/2 površine 46 m2. Njeno postojanje bilo je evidentirano u zk. ul. 340 još kod osnivanja te zemljišne knjige tijekom 19. stoljeća. Kod osnivanja zk. za k.o. Z.-stari u 19. stoljeću kao vlasnici ove zgrade bili su uknjiženi I. pa je potom temeljem kupoprodaje iz 1990. godine vlasnicom postala izvjesna Š. B. ž. L. koju je 1936. godine naslijedila kćerka M. B. pok. L.. U to vrijeme Z.je bio pod I. te je vršena talijanizacija hrvata i njihovih prezimena pa ovo nije mimoišlo ni M. B. koja je nakon izvršene uknjižbe 1936. godine, iste godine promijenila svoje prezime B. u B. pa je te iste godine i u zk. ul. 340 evidentirana promjena njezinog prezimena na predmetnoj nekretnini (sve razvidno iz povijesti zk. upisa). Dakle, u bivšoj zk. k.o. Z.-stari posljednji vlasnički upis bio je u korist M.B. i takav upis nakon nacionalizacije građevinskih zemljišta ostao je samo na zgradi – zk. tijelu II dok je na zemljištu pod zgradom zk. tijelo I pravo korištenja ostavljeno svagdašnjem vlasništvu zgrade (što se ovdje sve transparentno vidi iz iste povijesti zk. upisa. Kada se tijekom 1983. godine dogodila nova zemljišta knjiga k.o. Z.-novi, ova nekretnina dobila je novu katastarsku oznaku čest. 3619, sa istom kulturom „kuća“, samo joj je površina povećana sa ranijih 46 m2 na 48 m2. Možemo tek pretpostavljati, da je M. B. bila dosljedna u svom protalijanskom ponašanju i da je iskoristila svoje pravo opcije za talijansko državljanstvo ili pak pravo otpusta iz državljanstva J. (tzv. „zvingolo“), premda o tome nema traga niti u staroj niti u novoj zemljišnoj knjizi. U svakom slučaju ona je fizički nestala sa te lokacije, tako da je kod osnivanja nove zemljišne knjige ova čest. 3619 uknjižena kao društveno vlasništvo u zk. ul. 2889 k.o. Z.-novi pa takav upis egzistira i danas. Nekretninama u društvenom vlasništvu na području nekadašnjeg društveno-političkih zajednica DPZ, raspolagale su tadašnje općine odnosno njihova tijela pa je tako Komisija za dodjelu stanova O.Z., na svojoj sjednici od dana 27. prosinca 1984. godine odlučila jedini stan u toj zgradi u Z. dati na korištenje upravo tužitelju te je potom uslijedilo i rješenje o dodjeli tog stana broj 05-1677-1984 od 21. siječnja 1985. godine. Tužitelj je useljenjem stekao stanarsko pravo na tom stanu, a naprijed je rečeno da stan „pokriva“ cijelu zgradu. Naime, ako cijela zgrada leži na parceli ukupne površine 46 m2 (stara izmjera) ili površine 48 m2 (nova izmjera), kada se od te površine odbiju debeli vanjski zidovi, a također i unutarnji pregradni zidovi, onda neto površina jedne etaže teško da može biti veća od 30-ak m2 odnosno upravo je logično da neto površina prizemlja i kata zajedno čine ukupnu površinu stana od 59 m2 (koliko stoji u ugovoru kojim je tužitelj taj stan otkupio od G. Z. temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo). Budući je ova stara zgrada bila u očajnom stanju, njen stanar T.M. imao ju je potrebu generalno rekonstruirati. Tada je on bio djelatnik RO „V. sj. D.“, tako da dio dokumentacije koja se odnosi na tu rekonstrukciju, glasi na tužitelja, a dio na poduzeće u kojem je bio zaposlen. Da je RO „V. sj. D.“ u kojoj je tužitelj bio zaposlen bila samo formalni nositelj rekonstrukcije, a da je stvarni investitor i izvođač na rekonstrukciji bio upravo tužitelj T.M., dodatno je razvidno iz slijedećih isprava: zahtjev T. M. od 21. 05. 1987. godine, rješenje O. K. za prostorno uređenje od 15. 09. 1987. godine, ugovor o izvođenju građevinskih radova sklopljen dana 22. 06. 1987. godine. Zbog dotrajalosti zgrade, rekonstrukcija postojećeg starog objekta, u smislu da se „krpa“ i „štuka“ postojeća zgrada nije se isplatila pa je stoga tužitelj izveo „rekonstrukciju“ na radikalan način pa je tada do temelja porušio postojeći objekat, očistio sve njegove ostatke i na istom mjestu izgradio potpuno novu kuću sa novim temeljima, novim prizemljem, novim katom i novim potkrovljem u visini koja omogućava uređenje potkrovlja u mansardu. Izgradnjom potpuno novog objekta, on je postao vlasnikom tog objekta te formalno-pravno nije postojala potreba da tužitelj taj isti objekat naknadno kupuje od G. Z. ili bilo koga trećega. Nakon što je donesen Zakon o prodaji stanova, u općoj euforiji podnošenja zahtjeva za otkup, pravno neuk, tužitelj je smatrao da i on mora podnijeti zahtjev povodom čega su on i G. Z. sklopili ugovor kojim je tužitelj od G. Z. kupio vlastitu zgradu tj. formalno, predmet ugovora je trosoban stan u površini od 59 m2 na adresi u Z., ........, u zgradi sagrađenoj na čest. 3619 k.o. Z., ali budući da je u trenutku sklapanja ugovora taj stan „pokrivao“ cijelu zgradu, tužitelj je de facto tim ugovorom kupio cijelu nekretninu. Kao što je uvodno već spomenuto, temeljem tog ugovora, tužitelj se uknjižio kao vlasnik u knjizi položenih ugovora i to rješenjem z. gruntovnice broj Zs-576/06. od 30. 03. 2006. godine. Dakle, moglo bi se reći da je tužitelj dva puta stjecao vlasništvo ove nekretnine. Prvi puta građenjem potpuno novog objekta (kada je vlasništvo doista i stekao) te drugi puta kada mu je temeljem Zakona o prodaji stanova… G. Z. prodao njegovu vlastitu nekretninu.

 

              U odgovoru na tužbu tuženik ad. 1. u cijelosti osporava činjenične navode tužbe i protivi se tužbenom zahtjevu jer smatra da je tužitelj stekao vlasništvo stana i to pravnim poslom (kupnjom stana nad kojim je postojalo stanarsko pravo), a za stjecanje vlasništva nad cijelom kućom ne postoji valjani pravni osnov. Tuženik se ne protivi provođenju predloženih dokaza, ali se ističe i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani RH.

 

U odgovoru na tužbu tuženik ad. 2. u cijelosti se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu jer je iz ugovora broj 3924 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od dana 28. veljače 1995. godine evidentno da je tužitelj kupio stan u prizemlju površine 59 m2, a tužitelj navodi da se isti nalazi na katu te da je ukupno neto površina obaju etaža iznosila 59 m2.

 

U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku katastarskog plana (l.s. 6), presliku zk. izvatka za čest. 3619 k.o. Zadar (l.s. 7), izvod iz posjedovnog lista broj 5396 k.o. Z. (l.s. 8), zahtjev za mirno rješenje spora (l.s. 9-12), fotografiju sporne nekretnine (l.s. 14), uvjerenje o uspoređenju stare i nove izmjere čest. zgr. 1270/2/3619 (l.s. 16), povijest upisa za zk. ul. 340 k.o. Z.-stari (l.s. 17-24), rješenje K. za dodjelu stanova od dana 27. prosinca 1984. godine (l.s. 25), Odobrenje Zajedničke samoupravne interesne zajednice u stambeno-komunalnoj djelatnosti na području O.Z. od dana 22. veljače 1985. godine (l.s. 26), obavijest o potrebi dopune zahtjeva O.K. tužitelju od dana 02. travnja 1985. godine (l.s. 27), sanitarnu suglasnost od dana 03. veljače 1986. godine (l.s. 28), uvjeti uređenja prostora broj 287/85 za čest. zem. broj 3619 (l.s. 29), Zaključak S.O. Z. od dana 27. studenog 1985. godine (l.s. 30), rješenje O.K. za komunalne i stambene poslove od dana 13. veljače 1986. godine (l.s. 31), građevinsku dozvolu od dana 13. veljače 1986. godine (l.s. 32), zahtjev za izdavanje odobrenja za postavljanje skele od dana 21. svibnja 1987. godine (l.s. 33), rješenje O.K. za komunalne i stambene poslove o zauzimanju i korištenju dijela javno-prometne površine od dana 01. lipnja 1987. godine (l.s. 34), ugovor o izvođenju građevinskih radova od dana 22. lipnja 1987. godine (l.s. 35), Ugovor broj 3924 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo od dana 28. veljače 1995. godine (l.s. 36), rješenje Zk. odjela ovog suda od dana 30. ožujka 2006. godine (l.s. 37), zapisnik o bodovanju stana (l.s. 41-42),  ugovor o korištenju stana (l.s. 43-45), projekt „D.“ RO (l.s. 52-55), presudu ovog suda pod poslovnim brojem P-958/86. (l.s. 60) i rješenje Službe za prostorno uređenje, zaštitu okoliša, graditeljstvo i imovinsko-pravne poslove od dana 23. siječnja 2003. godine (l.s. 61).

 

Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.

 

                        Predmet spora zahtjev je tužitelja da se utvrdi kako je stekao pravo vlasništva čest. 3619 po kulturi kuća površine 48 m2 k.o. Z..

              Kao pravni osnov stjecanja prava vlasništva na utuženoj nekretnini navodi se građenje, a podredno kupoprodaja.

 

              Tuženik ad. 1. u bitnome ističe prigovor promašene pasivne legitimacije dok tuženik ad. 2. navodi da tužitelj nema pravni interes za podnošenje konkretne tužbe kao i to da je isti mogao temeljem ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo broj 3924 steći samo stan u prizemlju površine 59 m2, a ne i kat na kojem se tužitelj nalazi.

 

              Iz preslike zk. izvatka za prijepornu nekretninu (l.s. 7) razvidno je da je pravo vlasništva nekretnine uknjiženo u korist „društveno vlasništvo“. Uvidom u list C – teretovnicu proizlazi da nitko nije upisan kao nositelj prava korištenja nekretnine iz lista A – posjedovnice.

 

              Iz povijesti upisa zk. ul. 340 k.o. Z.-stari (l.s. 17-24) razvidno je da je 1936. godine prijepor u vlasništvu M. B. koja je nakon uknjižbe promijenila prezime u B. i takav upis ostaje do nacionalizacije građevinskog zemljišta pod čiji udar je došla, dakle i prijeporna nekretnina. Tijekom 1983. godine, prilikom osnivanja nove zemljišne knjige k.o. Z.-novi, nekretnina dobiva novu katastarsku oznaku čest. 3619 kada se knjiži društveno vlasništvo koji upis egzistira do danas.

 

              Iz rješenja Komisije za dodjelu stanova S.O. Z. od dana 27. prosinca 1984. godine (l.s. 25), proizlazi da je predmetni stan dan na korištenje tužitelju i članovima njegovog domaćinstva.

 

              Iz dokumentacije koja prileži spisu (l.s. 26-35) u bitnome slijedi da je tužitelj nakon što je rješenjem Komisije za dodjelu stanova dobio predmetnu nekretninu na korištenje, zatražio od nadležnih institucija odobrenje za adaptaciju predmetnog stana koju je i ishodio s tim da dokumentacija dijelom glasi na tužitelja, a dijelom na poslodavca istog RO „V. sj. D.“ Z..    O.K. za komunalne i stambene poslove izdao je tužitelju odnosno njegovom poslodavcu građevinsku dozvolu za rekonstrukciju stambene zgrade s dogradnjom kata na čest. 3619 k.o. Z. u skladu s odobrenim projektom izrađenim po projektnom poduzeću „D.“ iz Z..  Tužitelj je ishodio i odobrenje za postavljanje skele za izvođenje radova na rekonstrukciji stambene zgrade s dogradnjom, a uvidom u ugovor o izvođenju građevinskih radova (l.s. 35) razvidno je da su ugovoreni radovi doista obuhvaćali ne samo adaptaciju postojeće stambene zgrade, već potpuno novu izgradnju obiteljske kuće sa zidanjem zidova prve, druge ploče i krova.

 

              Dakle, nesporno tužitelj 1987. godine, nakon što je ishodio sve potrebne i propisane dozvole i odobrenja od nadležnih institucija na ime „rekonstrukcije“ gradi potpuno novi objekt odnosno potpuno novu kuću na mjestu gdje je postojala stara, a koju je isti dobio na korištenje od pravnog prednika tuženika ad. 2. radi stambenog zbrinjavanja.

              Također nesporno, a što je utvrđeno uvidom u ugovor broj 3924 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo da tužitelj 1995. godine od F. za gospodarenje stambenim i poslovnim prostorima G.Z. kupuje predmetni stan izgrađen na čest. 3619 k.o. Zadar u površini od 59 m2 s obzirom da je isti do tada bio nositelj stanarskog prava.

 

              Dakle, tužitelj smatra, kako to proizlazi iz povjesnice tužbe, da je građenjem objekta stekao pravo vlasništva na nekretnini koja je u vrijeme građenja 1987. godine bila društveno vlasništvo s tim da je pravo raspolaganja na kući izgrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Z.imala O. Z. te da je tužitelj 1995. godine kao nositelj stanarskog prava od G.Z. zapravo kupio svoju vlastitu nekretninu.

 

              Trajno pravo korištenja  čest. 3619 u korist pravnog prednika tuženika ad. 2.  moglo se konstituirati podruštvovljenjem građevinskog zemljišta na kojem je već postojao trajni građevinski objekt ili prelaskom predmetnog objekta iz imovine vlasničkopravnog subjekta u društveno vlasništvo po bilo kojoj pravnoj osnovi (posljednji zk. vlasnik prije podruštvovljenja bio je najvjerojatnije optant – M.B.). Nesporno je prijepor došao pod udar nacionalizacije kao građevinsko zemljište i prije 1983. godine kada se konačno uknjižilo društveno vlasništvo, međutim koja uknjižba je imala samo deklaratorni značaj budući da je samim podruštvovljenjem zemljište prelazilo u društveno vlasništvo.

              Prema Zakonu o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91., dalje: ZOVO) pravo korištenja može se prenositi samo s pravom vlasništva na zgradu (čl. 12. st. 2.). Znači, pravo vlasništva na zgradi nije se moglo stjecati po bilo kojem pravnom temelju bez trajnog prava korištenja (ako je u pitanju trajni građevinski objekt) odnosno trajno pravo korištenja se nije moglo zasebno stjecati bez stjecanja prava vlasništva na građevinskom objektu.

              Međutim, pravo korištenja radi građenja, a koje pravo treba razlikovati od trajnog prava korištenja zemljišta, bilo je pretpostavka za stjecanje trajnog prava korištenja građenjem na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu. U slučaju građenja bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu zgrada je prelazila u društveno vlasništvo bez prava na naknadu (čl. 54. st. 2. ZGZ-a), osim kada bi zakon učinio izuzetak, iako bi i u tom slučaju ostala pravno odvojena od zemljišta trajnim pravom korištenja. Građenjem bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu nije se moglo steći pravo vlasništva na građevinskoj čestici. Prema ZGZ-u zgrada izgrađena bez pravne osnove na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu bila je „pripadnost zemljišta“ te je po sili zakona prelazila u sredstva općine i to bez prava na naknadu za uložena sredstva i rad.

 

              Dakle, na zgradi u društvenom vlasništvu građenjem se nije moglo steći pravo vlasništva niti trajno pravo korištenja čestice na kojoj je zgrada izgrađena i zbog ustavnog načela neotuđivosti građevinskog zemljišta iz društvenog vlasništva osim u strogo propisanim iznimkama, u koje, međutim, tužitelj ne ulazi.

 

              Osim toga, nesporno, barem po mišljenju ovog suda, tužitelj čak nije bio ni savjesni graditelj jer je u posjed prijepora stupio temeljem rješenja K. za dodjelu stanova (l.s. 25) kojim mu je nekretnina dana na korištenje radi stambenog zbrinjavanja s čime je tužitelj stekao samo stanarsko pravo. Da je tužitelj nesavjestan i bio prilikom gradnje proizlazi i iz Zaključka SO Z. od dana 27. studenog 1985. godine (l.s. 30) točka 3. u kojoj stoji: „Ovim Zaključkom (kojim je poslodavcu tužitelja dana suglasnost za rekonstrukciju stambene zgrade) ne mijenja se pravni status predmetne nekretnine te ista ostaje i nadalje u društvenom vlasništvu s pravom raspolaganja O.Z.“.

 

              Prema tome tužitelj je sve dozvole i dokumentaciju kojom mu je odobrena rekonstrukcija prijeporne nekretnine dobio kao nositelj stanarskog prava te kao takav građenjem nije mogao steći vlasništvo zgrade koja je prethodno bila društveno vlasništvo s pravom raspolaganja u korist O.Z. te ni trajno pravo korištenja čestice na kojoj je zgrada izgrađena, a koje bi mu se stupanjem na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima od 01. siječnja 1997. godine pretvorilo u pravo vlasništva.

 

              Slijedom iznesenog sud je mišljenja da pravni osnov tužitelja za stjecanje vlasništva na koji se poziva u tužbi nije ostvaren pa po toj osnovi nije moguće usvojiti tužbeni zahtjev.

 

              Tužitelj je podredno zatražio da se utvrdi kako je stekao vlasništvo nekretnine kupoprodajom.

 

Iz rješenja S. za prostorno uređenje od dana 23. siječnja 2003. godine (l.s. 61) razvidno je da zemljište označeno kao čest. zem. 3619 u površini od 48 m2 jest zemljište nužno za redovitu uporabu građevine izgrađene na toj čestici. I iz fotografije (l.s. 14) također proizlazi da tužitelj nema okućnice te da je čitava građevinska čestica pokrivena kućom.

              Nesporno je tužitelj sklapanjem ugovora broj 3924 o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo (l.s. 36) s G. Z. stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva čest. 3619 k.o. Z..

             

              Međutim, Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne Novine“ broj 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 114/01, 79/06, 141/06, 146/08. i 38/09. dalje: ZVDSP) jasno propisuje da se pravnim poslom kao što je kupoprodaja stječe valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva (titulus) dok je u tom slučaju za stjecanje vlasništva potreban i modus odnosno uknjižba u zemljišnu knjigu (čl. 120. ZVDSP-a) radi koje tužitelj i podnosi ovu tužbu.

              S obzirom da je tužitelj tužbenim zahtjevom zatražio da se utvrdi kako je isti vlasnik predmetne nekretnine, a kupoprodajnim ugovorom stekao je valjanu pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva to ni po ovom osnovu ne bi bio tužbeni zahtjev tužitelja osnovan jer sud  u parničnom postupku odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. Zakona o parničnom postupku – „Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08. i 123/08., dalje ZPP).

 

              Međutim, u konkretnoj pravnoj stvari ispunili su se zakonski uvjeti za stjecanje prava vlasništva na nekretnini dosjelošću.

              Naime, prema odredbi čl. 159. st. 2. ZVDSP-a samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnoga, samostalnog posjedovanja.

              U postupku je kao neosporno utvrđeno da je tužitelj sklapanjem ugovora o prodaji stana sa nadležnim tijelom tuženika ad. 2. stekao pravo na posjed nekretnine jer od tog trenutka (1995. godina) ima valjani pravni temelj toga posjedovanja.  Posjed tužitelja je i istinit jer nije pribavljen ni silom, ni potajno ili prijevarom, ni zlouporabom povjerenja (čl. 18. st. 1. i 2. ZVDSP-a). Tužitelj je i pošteni posjednik jer u trenutku stjecanja nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed (čl. 18. st. 3. ZVDSP-a).

 

              Budući da je tužba podnesena 19. veljače 2008. godine, to je jasno da je od 1995. godine protekao desetogodišnji zakonom propisani rok te je tužitelj stekao pravo vlasništva nekretnine dosjelošću.

 

              Prigovor tuženika ad. 2. o nedostatku pravnog interesa ukazuje se neutemeljenim s obzirom da iako je tužitelj u knjizi položenih ugovora evidentiran kao vlasnik jedinog stana u zgradi čest. 3619 k.o. Z., isti nije uknjižen u zemljišnu knjigu, a što predstavlja pravni interes za podnošenje ove tužbe.

 

              Također je neosnovan prigovor istog tuženika da je tužitelj temeljem ugovora o prodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo mogao steći samo prizemlje stana u zgradi čest. 3619 k.o. Z., a ne i kat na kojem se isti nalazi budući da je od stupanja na snagu ZVDSP-a na snazi načelo pravne jedinstvenosti nekretnine (čl. 9. i čl. 366.), a tužitelj nije stekao vlasništvo nekretnine kupoprodajom, već dosjelošću. S obzirom da zgrada koja je predmet spora predstavlja jedinstvenu cjelinu i to od rekonstrukcije 1987. godine, a tužitelj je dokazao prilaganjem rješenja S. za prostorno uređenje od dana 23. siječnja 2003. godine da je zemljište označeno kao čest. zem. 3619 u površini od 48 m2, zemljište  nužno za redovitu uporabu građevine izgrađene na toj čestici, to je isti dosjedanjem stekao pravo vlasništva cijele nekretnine, dakle zemljišta i čitave kuće na kojemu je ista sagrađena.

 

              Neutemeljen je prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika ad. 1.. Naime, prema odredbi čl. 362. st. 3. ZVDSP-a smatra se da su vlasništvo RH sve stvari iz društvenog vlasništva na području RH glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvo niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. istog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

              U konkretnoj pravnoj stvari, po mišljenju suda, ne djeluju predmnjeve iz st. 1. i 2. članka 362. ZVDSP-a jer nitko nije upisan u zemljišnim knjigama kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja.

              Dakle, tuženik ad. 1. nije dokazao da bi se iza društvenog vlasništva krila neka druga osoba, a u spisu ne prileži dokaz o tome da bi upravo tuženik ad. 2. bio pasivno legitimiran budući da tužitelj nije priložio uvjerenje o tome da se određeno zemljište nalazi unutar ili izvan granica građevinskog područja na dan 24. srpnja 1991. godine, a niti je takvo uvjerenje odnosno dokaz priložio tuženik ad. 1..

              Tužitelj, s obzirom na upis društvenog vlasništva, ne može biti siguran tko je titular istog, da li tuženik ad. 1. ili tuženik ad. 2., a u prilog tome govori i navod istog iz tužbe da je RH dana 25. veljače 2009. godine uputila z. gruntovnici prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na svim nekretninama iz zk. ul. 2889 k.o. Z., a među njima je i predmetna čest. 3619, što nije sporno.

             

              Zbog djelovanja predmnjeve iz odredbe čl. 362. st. 3. ZVDSP-a trebalo je usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika ad. 1. dok je u odnosu na tuženika ad. 2. pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo odbiti tužbeni zahtjev jer titular društvenog vlasništva može biti ili Republika ili gradovi i općine, a ne oboje. Stoga se u odnosu na ovog tuženika tužbeni zahtjev ukazuje neutemeljenim.

 

Odluka o trošku temelji se na čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 , 117/03, 88/05, 02/07, 84/08. i 123/08., dalje ZPP), a trošak priznat tužitelju odnosi se na zastupanje istog po punomoćnicima iz redova odvjetnika i to za sastav prijedloga za mirno rješenje spora 75 bodova, za sastav tužbe 500 bodova (Tbr. 7. toč. 1.),  za pristup na ročišta od dana 17. 03. i 04. 05. 2010. godine od po 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1.), za pristup na ročište od 30. 03. 2010. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 5.) i za sastav podneska od 18. 03. 2010. godine 50 bodova (Tbr. 8. toč. 3.) Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 91/04, 37/05. i 59/07.), s tim da vrijednost svakog boda iznosi 10,00 kn, što sa PDV-om od 23% ukupno iznosi 20.602,00 kn, čemu se pridodaje trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od 10.000,00 kn pa je ukupni trošak priznat tužitelju 30.602,00 kn.

Trošak priznat tuženiku ad. 2. sastoji se od sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 2.500,00 kn.

 

U Zadru, 17. svibnja 2010. godine