Broj: Rev-x 332/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. R. iz B., zastupanog po punomoćnici M. T., odvjetnici iz S. B., protiv tuženika P. Č. iz S., zastupanog po punomoćniku D. U., odvjetniku iz N. G., radi utvrđenja prava vlasništva i činidbe, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Slavonskom Brodu broj Gž-271/07-2 od 29. prosinca 2009., kojim su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-772/05-41 od 4. listopada 2006., u sjednici održanoj 7. srpnja 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja u kojem je tražio da se utvrdi da je temeljem pravnog posla, zamjenom nekretnina s R. D., i gradnjom stekao besteretno pravo vlasništva na dvorišnom stambenom objektu izgrađenom na kč. br. 28/13 i dijelu ove čestice u površini od 886 m², a što je tuženik dužan priznati i tužitelju omogućiti parcelaciju kč. br. 28/13 tako da se tuženiku izdvoji kao zasebno zemljišnoknjižno tijelo, njegova poslovna zgrada do ulice u površini od 154 m² zajedno s pripadajućim dijelom zemljišta ispod zgrade i uknjiženim teretom na listu C od 350.000,00 DEM za korist Z. b. d.d. Filijala N. G., a tužitelju dozvoli uknjižba prava vlasništva na njegovom dijelu kč. br. 28/13 u površini od 886 m² s izgrađenim objektima, te da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka. Prvostupanjskim rješenjem naloženo je tužitelju da tuženiku naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 28.282,00 kuna, dok je prvostupanjskim rješenjem tužitelj odbijen s prijedlogom za određivanje privremene mjere kojom je tražio da se tuženiku zabrani otuđenje i opterećenje nekretnine označene kao kč. br. 28/13 a upisane u zk.ul. br. 1102 k.o. O.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, dok je drugostupanjskim rješenjem također odbijena žalba tužitelja te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje, a ujedno je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbe.

 

Protiv drugostupanjske presude i rješenja reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupak i pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da se revizija prihvati, i ukinu nižestupanjske presude i rješenja i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

Tuženik nije dostavio odgovor na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Sukladno odredbi čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) revizijski sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po služenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Predmet spora između stranaka je zahtjev tužitelja na utvrđenje prava vlasništva temeljem pravnog posla i građenjem na dvorišnom stambenom objektu izgrađenom na kč. br. 28/13 i to u dijelu te zemljišne čestice u površini od 886 m², s time da se dozvoli parcelacija kč. br. 28/13 na način da tužitelju pripadne u vlasništvo dio kč. br. 28/13 u površini od 886 m², na kojoj se nalazi dvorišni objekt i da je tuženik dužan tužitelju dozvoliti besteretnu uknjižbu prava vlasništva na tom dijelu nekretnine.

 

U postupku je utvrđeno:

 

              -da je tuženik stekao sporne nekretnine upisane u zk.ul. 1102 k.o. O. temeljem ugovora o kupoprodaji od 28. siječnja 1997. od prodavatelja I. K., a nakon zaključenja kojeg ugovora se upisao kao vlasnik spornih nekretnina,

 

              -da je I. K. u trenutku prodaje predmetnih nekretnina tuženiku bio upisan kao vlasnik tih nekretnina u zk.ul. 1102 k.o. O.,

 

              -da je I. K. predmetne nekretnine prije toga stekao temeljem ugovora o kupoprodaji od 7. listopada 1996. od A. P.,

 

              -da je A. P. prije toga stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-338/95-10 od 19. siječnja 1996.,

 

              -da je tuženik bio u dobroj vjeri i da je postupao s povjerenjem u zemljišne knjige prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora od 28. siječnja 1997.

 

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da je tuženik sporne nekretnine stekao postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige sukladno čl. 123. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZVDSP), a uz to nižestupanjski sudovi smatraju da tužitelj nije niti aktivno legitimiran na brisovnu tužbu iz čl. 123. st. 2. ZVDSP jer nikada nije bio nositelj knjižnog prava, a ne može tražiti niti utvrđenje prava vlasništva temeljem pravnog posla sporne nekretnine obzirom na odredbu čl. 33. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92, 77/92 – dalje: ZOVO), kao mjerodavnom pravu temeljem čl. 388. st. 2. ZVDSP, obzirom da se prema toj odredbi temeljem pravnog posla pravo vlasništva na nekretnini stječe tek upisom u javnu knjigu ili na drugi odgovarajući način određen zakonom. Stoga tužitelj nema modus stjecanja prava vlasništva temeljem pravnog posla a sukladno odredbi čl. 24.-26. ZOVO. Tužitelj nije mogao steći pravo vlasništva niti građenjem obzirom da na predmetnoj nekretnini nije gradio. Na kraju drugostupanjski sud smatra da tužitelj ne može tražiti niti izvođenje parcelacije obzirom da se parcelacija provodi u upravnom postupku.

 

              Tužitelj u reviziji navodi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno da postoji proturječnost između razloga presude i iskaza tuženika kao i presude u priklopljenom spisu Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-338/95 te odredbi ugovora o kupoprodaji od 5. srpnja 1991. i 28. siječnja 1997.

 

              Tužitelj u biti smatra da iz dokaza u spisu proizlazi da tuženik nije bio u dobroj vjeri kod stjecanja sporne nekretnine, a da iz ugovora sklopljenih između D. S. kao kupca i R. D. kao prodavatelja proizlazi da je D. S. stekao samo kuću do ulice s pripadajućim zemljištem, a ne cijelu spornu nekretninu.

 

              Suprotno navodima revizije nižestupanjski sudovi nisu počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP te razlozi nižestupanjskih presuda u cijelosti korespondiraju ispravama u spisu i provedenim dokazima. Kod toga su nižestupanjski sudovi cijenili dokaze svih svjedoka, iskaze stranaka te isprave u spisu, uključujući i sve sklopljene ugovore o kupoprodaji prednika tuženika, a razlozi nižestupanjskih odluka nisu u suprotnosti s ispravama i datim iskazima u postupku. Obzirom da nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo, jer je po pravnom shvaćanju ovog suda prije svega odlučno da je tuženik sporne nekretnine stekao u dobroj vjeri pouzdajući se u povjerenje u zemljišne knjige. Naime odredbom čl. 123. st. 1. ZVDSP određeno je da stjecatelj upisom stječe nekretninu kao od njezina vlasnika, ako je, postupajući s povjerenjem u zemljišnu knjigu, u dobroj vjeri takvu nekretninu stekao od osobe koja je bila upisana kao vlasnik te nekretnine premda to nije bila, i ako mu upis ne bude brisan zbog nevaljanosti. U smislu čl. 122. st. 1. ZVDSP smatra se da zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravo stanje nekretnine, pa tko je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem u zemljišne knjige, ne znajući da je ono što je u njih upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, uživa glede tog stjecanja zaštitu prema odredbama ZVDSP. U smislu st. 2. citiranog članka ZVDSP stjecatelj je bio u dobroj vjeri ako u trenutku sklapanja posla, a ni u trenutku kada je zahtijevao upis, nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati u to da stvar pripada otuđivatelju, a sukladno st. 3. citiranog članka nedostatak dobre vjere ne može se predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Također u smislu čl. 124. st. 1. ZVDSP je određeno da stjecatelj koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri stekao pravo vlasništva neke nekretnine, stekao je tu nekretninu kao da na njoj ne postoje tuđa prava, tereti ni ograničenja koja u tom trenutku nisu bila upisana, niti je iz zemljišnih knjiga bilo vidljivo da je zatražen njihov upis. U smislu čl. 8. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96 – dalje: ZZK) određeno je da se smatra kako zemljišna knjiga istinito i potpuno odražava činjenično i pravno stanje zemljišta, a u smislu čl. 8. st. 3. ZZK stjecatelj koji je u dobroj vjeri postupao s povjerenjem zemljišne knjige, pravno je zaštićen, ako nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da ono što je upisano nije potpuno ili da je različito od izvanknjižnog stanja, a nedostatak dobre vjere ne može se prigovoriti nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Iz iskaza tuženika, kao i iz iskaza svjedoka I. K. i A. P. ne može se zaključiti ni da bi tuženiku bilo poznato da postoji nešto neriješeno oko kuće u dvorištu na spornoj nekretnini. Naime, tužitelj u reviziji ukazuje da je I. K. u svom iskazu naveo kako mu je njegov prednik A. P. kod zaključenja ugovora naveo da postoji nešto neriješeno kod kuće u dvorištu, ali iz provedenog postupka ne može se zaključiti da bi to bilo poznato i tuženiku. Stoga ovaj sud prihvaća zaključak nižestupanjskih sudova da je tuženik postupao kod kupnje sporne nekretnine u dobroj vjeri, da se pouzdao u stanje zemljišne knjige odnosno upise koji su egzistirali u tom trenutku, slijedom čega je ukupno postupao u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige.

 

              Upisi prednika tuženika nisu pobijani od drugih knjižnih prednika brisovnom tužbom iz čl. 129. ZZK ili čl. 123. st. 2. ZVDSP, a obzirom da je tuženik postupao sukladno čl. 122. st. 2., čl. 123. st. 1. u svezi s čl. 8. st. 3. ZZK stekao je sporne nekretnine temeljem valjanog pravnog posla i temeljem zaštite povjerenja u zemljišne knjige.

 

              Navodi tužitelja u reviziji svode se uglavnom na pobijanje utvrđenja u pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Novoj Gradiški broj P-338/95 gdje je A. P. prednik tuženika temeljem odluke suda utvrđeni vlasnikom predmetnih nekretnina, i isticanja da je tužitelj temeljem ugovora o zamjeni nekretnina s R. D. stekao dio nekretnina iz zk.ul. 1102 k.o. O.. Svi ti navodi su zapravo činjenične naravi, a zbog čega se revizija temeljem čl. 385. st. 1. ZPP ne može izjaviti.

 

              Nadalje, činjenica da je tužitelj zaista izvršio zamjenu svojih nekretnina iz Republike Srbije s dijelom nekretnina iz zk.ul. 1102 k.o. O., te činjenica da je tadašnji vlasnik tih nekretnina prodao samo preostali dio nekretnina iz zk.ul. 1102 k.o. O., nisu odlučne činjenice, kao što je navedeno, jer je u postupku nedvojbeno utvrđeno da na strani tuženika postoje sve pretpostavke za stjecanje spornih nekretnina temeljem pravnog posla obzirom da je tuženik postupao u dobroj vjeri  i s povjerenjem u zemljišne knjige. Obzirom na navedeno nižestupanjski sudovi su pravilno primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, a slijedom toga pravilno je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere zabrane otuđenja i opterećenja nekretnina upisanih u zk.ul. 1102 k.o. O., jer između ostalog, tužitelj nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, a što je jedna od zakonskih pretpostavki za određivanje privremene mjere radi osiguranja nenovčane tražbine sukladno odredbi čl. 298. st. 1. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04 i 88/05 – dalje: OZ).

 

              Obzirom na navedeno, nisu osnovani revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, pa je temeljem čl. 393. i čl. 400. st. 3. ZPP reviziju tužitelja valjalo odbiti kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 7. srpnja 2010.