Broj: Gž-918/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Butković Brljačić, kao predsjednika vijeća, te Dragana Katića i Nataše Masovčić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja-protutuženika I. A. iz L., (dalje: tužitelj) zastupanog po punomoćniku B. M., odvjetnici iz Z., protiv tuženih: 1. I. J. iz L. 2. B. A. rođ I. iz L., (tuženi 1-2 kao nasljednici pok. I. A. pok. A. i 3. A. M. rođ. I. iz L. (osobno i kao nasljednice pok. I. A. pok. A.), tužena pod 3. zastupana po punomoćniku I. D., odvjetniku iz R., te u pravnoj stvari protutužiteljice A. M. (dalje: tužena) protiv tuženih: 1. I. A. pok. A. 2. I. J. i 3. B. A., radi utvrđenja, odlučujući o žalbi tužitelja te žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Rabu, posl.br. P-166/07, od 17. prosinca 2007. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 12. kolovoza 2010. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužene A. M. kao neosnovana  i  p o  t v r đ u j e  presuda suda prvog stupnja.                                                   

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tužitelja i tužene A. M. kao neosnovane i rješenje suda prvog stupnja po t v r đ u j e.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke prihvaćen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je djelomično ništav ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen dana 26. lipnja 1991. godine između I. A., oca tuženika I. J. i tužene B. A., kao primatelja uzdržavanja i A. M. kao davateljice uzdržavanja i to u članku I. u dijelu u kojem primatelj uzdržavanja ostavlja nakon svoje smrti u nasljedstvo davateljici uzdržavanja nekretnine upisane u zk.ul. … i to 4/10 dijela k.č.br….kuća sa 74 m2, dvorište s 50 m2 i oranica od 62 m2. Točkom II. Izreke utvrđeno je da je ništava izjava I. A. od 27. kolovoza 2001. godine u odnosu na 4/10 dijela prije naznačene nekretnine, dok je točkom III. Izreke presuđeno da se glede naznačene nekretnine glede 4/10 dijela uspostavlja ranije zemljišnoknjižno stanje kakvo je bilo prije upisa A. M. s tim da se kao vlasnik ima ponovno upisati I. A. pok. A. iz R., L.. Točkom IV. izreke utvrđeno je da je I. L. rođ M. vlasnica 4/10 dijela odnosne nekretnine u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo I. A.. Posebnim rješenjem sadržanim u istoj odluci u stavku I. izreke odbijen je tužiteljev prijedlog za određivanje privremene mjere zabranom otuđenja i opterećenja predmetne nekretnine, dok je u stavku II. Izreke odbačena tužba-protutužba tužiteljice A. M..

 

Protiv te presude i rješenja žale se tužitelj i tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge iz članka 353. stavak 1. točka 1. do 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku teksta: ZPP)

 

U svojoj žalbi tužitelj osporava onaj dio presude u kojem je odbijen njegov prijedlog za određivanje privremene mjere osiguranja. Ističe da je zaključak suda pogrešan jer da okolnost zabilježbe spora u zemljišnim knjigama ne sprječava otuđenje i opterećenje predmetne nekretnine pa da tako ne sprječava niti da tužena A. M., koja je u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica, navedenu nekretninu otuđi i optereti. Smatra da je sud prvog stupnja propustio cijeniti realnu opasnost da će trećetuženica otuđiti navedenu nekretninu jer da je na ročištu priznala kako je odnosnu nekretninu prodala, ali da kupoprodajni ugovor do sada nije provediv u zemljišnim knjigama jer da je kupac stranac i da čeka suglasnost Ministra koja da mu u ovom trenutku nedostaje.

 

Predlaže ukidanje pobijanog dijela rješenja.

 

U svojoj žalbi tuženici u bitnome navode da se pobijana presuda i rješenje zbog brojnih nedostataka ne mogu ispitati. Tvrde da je sud prvog stupnja već u početku trebao odbaciti tužbu budući da je tužitelj utužio samo oca stranaka i brata I. J., ali ne i sve druge nasljednike koji da su u ovom slučaju jedinstveni i nužni suparničari. Kako sve nasljednike nije na vrijeme utužio, a novo imenovani tuženici su se protivili proširenje tužbe, to da je zbog rečenog počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka. Tvrde da su tijekom postupka isticali kako je predmetna tužba nasljedna tužba – hereditatis petitio jer da prije podnošenja tužbe nije pokrenut ostavinski postupak iza L. I., koja je preminula 21. lipnja 1989. godine s tim da je, prije podnošenja tužbe, tužitelj morao pokrenuti ostavinski postupak u kojem bi sud uputio tužitelja ili nasljednike   u parnicu radi dokazivanja da predmetna imovina ne ulazi u ostavinsku masu te da je predmet nasljeđivanja iza smrti I. L.. Pozivaju se i na zastarni rok iz odredbe članka 144. Zakona o nasljeđivanju („NN“ 52/71, 47/78. i 56/00, u nastavku teksta: ZN). Ističu da se tužitelj ne može pozivati na nepoštenje A. M. jer da je znao da ona predmetnu nekretninu drži kao svoju, odnosno da je znao za sve pravne poslove koje je sklopio otac, kao i imenovana. Smatra da je dokazano kako je majka stranaka svoj dio nekretnine koji bi joj po zakonu pripao darovala kćerki A. M. pod uvjetom da ju ona dosmrtno dogleda, odnosno da je postala vlasnica utužene nekretnine temeljem realiziranog usmenog darovanja, što da je tužitelj u odgovoru na protutužbu, na ročištu od 30. srpnja 2004. godine i priznao. Ističu da se zbog toga i u tom dijelu trebala donijeti presuda na temelju priznanja. Kako je roditelje zapravo uzdržavala samo A. M., a protuvrijednost u predmetnoj kući da nije dobila, to da su joj ostali nasljednici za uzvrat tome, kao naknadu, dati odgovarajući dio odnosne kuće (prijeboj potraživanja). O tome da pobijana presuda ne daje valjane razloge zbog čega smatraju da su ostvareni svi žalbeni razlozi. Ovaj postupak da je, protivno članku 13. ZPP-a, vodila i sve odluke u postupku donijela sudska savjetnica M. E., međutim, da je vrijednost predmeta spora 216.000,00 kn na koji je iznos sud prvog stupnja obračunao sudsku pristojbu. Smatraju da je prekoračen tužbeni zahtjev jer da tuženici nisu primili podneske  (zapravo tužbe tužitelja) na koje se pobijana presuda poziva jer da je stvorena takva zbrka u kojoj se više nitko ne može snaći, ali ističu da su, kad su saznali za drugu tužbu, stavili prigovor litispendencije, stoga da nije bilo uvjeta za spajanje tužbi. Pobijane odluke da se uopće ne pozivaju na materijalno pravo koje je primijenjeno. Ističu da presudom i rješenjem uopće nije odlučeno o njihovom prijedlogu za ukidanje klauzule ovršnosti na rješenje tog suda od 20. rujna 2002. godine, posl.br. P-154/01, kojim je određena privremena mjera zbog čega da se žaliteljima nanosi ogromna i teško nadoknadiva šteta.

 

Predlažu ukidanje pobijane presude i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

           Neosnovano se žalbama stranaka upire na ostvarenje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, naime, izreka pobijane presude je jasna i neproturječna, a takvi su i razlozi o odlučnim činjenicama, slijedom čega se presuda suda prvog stupnja može ispitati. Jednako je tako i glede rješenja suda prvog stupnja u kojem je odbijen prijedlog za osiguranje određivanjem privremene mjere i odbačena tužba A. M. od 24. studenog 2007. godine.

 

Protivno žalbenim navodima tuženika, nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 1. ZPP-a jer je pobijanu presudu na ročištu od 17. prosinca 2007. godine (ročište objave) donio sudac.

 

Tužba posl.br. P-166/07 (prije P-154/01) koja je prvotno podnesena protiv uknjiženih osoba, tj. protiv tužiteljeva oca A. I. i brata J. I., s tim da su potom, nakon smrti oca (2003. godine) postupak na tuženoj strani kao njegovi nasljednici nastavili: sin I. J. (već utužen), te kćerke B. A. i A. M. ni u čemu nije neuredna, a svi tuženici u ovom postupku, neovisno kako ih je tužitelj utužio zapravo su nasljednici umrle osobe pa nisu novi tuženici već pravni slijednici umrle stranke. Stoga se oni u nastavku postupka ne mogu protiviti stupanju u parnicu. Uostalom, u spojenoj parnici P-305/07 takvo je stanje s tuženicima, s obzirom da je otac stranaka umro prije podnošenja tužbe, bilo od samog podnošenja tužbe.

 

U podnesku od 03. prosinca 2007. godine (list 119-120. spisa) odvjetnik I. D., izričito izjavljuje da nije punomoćnik ostalih tuženika izuzevši A. M.. Osim toga, takav stav (pravilno) obrazlaže razlogom - da podnošenjem protutužbe i postojanja oprečnih interesa tuženika, više nije u mogućnosti zastupati ostale tuženike u ovoj parnici.

 

Stoga je sud prvog stupnja, rješenjem od 03. prosinca 2007. godine, preostalim tuženicima I. J. i B. A. pravilno priopćio činjenicu otkaza punomoći i to dana 07. prosinca 2007. godine. Kako je, prema odredbi iz članka 99. stavak 4. ZPP-a, poslije otkaza punomoći, pod pretpostavkom iz rečene zakonske odredbe, punomoćnik dužan još mjesec dana obavljati radnje za osobu koja mu je izdala punomoć, to odvjetnik I. D. najkasnije nakon 07. siječnja 2008. godine, više nije bio u mogućnosti kao punomoćnik obavljati parnične radnje za I. J. i B. A..  Stoga valja utvrditi da navedeni odvjetnik, dana 18. siječnja 2008. godine, nije bio ovlašten podnijeti žalbu protiv presude u ime svih tuženika. Međutim, kako su tuženici u ovakvoj parnici jedinstveni suparničari (ali ne nužni) to se pravni učinak presude odnosi na sve tuženike (članak 201. ZPP), stoga je o žalbi protiv presude (za razliku od rješenja o odbacivanju tužbe) odlučivano kao da su žalbu podnijeli svi tuženici.

 

Prvostupanjski se sud u obrazloženju pobijane presude djelomično poziva na materijalnopravne odredbe na temelju kojih je meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu, istina, u dijelu obrazloženja u kojem utvrđuje da je I. L. bila (su)vlasnica predmetne nekretnine i glede djelomične ništavosti nije određeno naveo zakonske odredbe na temelju kojih je tako ustvrdio, ali se iz sadržaja presude bez daljnjega može zaključiti o kojim se pravnim normama radi.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga, posebice svih razloga na koje se poziva tužena stranka, a koje označava kao apsolutno ili relativno bitne  povrede odredaba parničnog postupka, ovaj drugostupanjski sud utvrđuje da tuženicima tijekom postupka nije onemogućeno raspravljanje, a niti je prekoračen tužbeni zahtjev.

 

Istina, s obzirom na spojene parnice i sadržaj tužbenog zahtjeva iz parnice P-305/07 (utvrđenje ništavosti cjelokupnog ugovora o doživotnom uzdržavanju i izjave I. A.) može se zaključiti da bi u izreci pravorijeka nedostajao odbijajući dio dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti cjelokupnog ugovora o doživotnom uzdržavanju i izjave oca stranaka, međutim, u odnosu na rečeno nema  prijedloga iz članka 341. stavak 2. ZPP-a za donošenje dopunske presude. Stoga se smatra da taj dio tužbenog zahtjeva nije ni podnesen odnosno da je povučen.

 

Sud je rješenjem od 27. studenog 2007. godine (list 114. spisa) pravilno spojio parnice pod posl.br. P-116/07 i P-305/07 jer su za to bile ostvarene sve zakonske pretpostavke iz članka 313. stavak 1. ZPP-a.

 

Nije osnovan niti prigovor litispendencije jer tužbeni zahtjevi iz spojenih parnica nisu istovjetni budući se u jednoj parnici tražilo utvrđenje ništavosti ugovora u cijelosti dok je u drugoj parnici tužbeni zahtjev postavljen na utvrđenje djelomične ništavosti i to točno određenog dijela ugovora te glede suvlasničkog dijela od 4/10 predmetne nekretnine, s tim da potonji  tužbeni zahtjev (koji je pobijanom presudom djelomično usvojen) sadrži i daljnja utvrđenja koja se tiču suvlasništva I. L. i njezine ostavine, što u parnici posl.br. P-305/07 nije slučaj.

 

Pogrešna je tvrdnja tužene stranke da je tužitelj u odgovoru na protutužbu priznao protutužbeni zahtjev jer je iz cjelokupnog sadržaja tog odgovora na zapisniku s ročišta glavne rasprave od 30. srpnja 2004. godine (list 64. spisa) razvidno da je tužitelj u cijelosti osporio tužbu i tužbeni zahtjev A. M..

 

Predmet prijepora u ovom postupku je, uz ostalo, zahtjev tužitelja na utvrđenje djelomične ništavosti ugovora o doživotnom uzdržavanju od 26. lipnja 1991. godine sklopljenog između (oca stranaka) I. A., kao primatelja uzdržavanja i (kćerke) tužene A. M., kao davateljice uzdržavanja te izjave imenovanog od 27. kolovoza 2001. godine, sve to u dijelu u kojem primatelj uzdržavanja raspolaže s 4/10 dijela k.č.br…. kuća sa 74 m2, dvorište od 50m2 i oranica sa 60 m2 upisane u zk.ul.br. …k.o. L..

 

              Prvostupanjski je sud zakonitom prosudbom izvedenih dokaza pravilno utvrdio činjenično stanje u ovoj pravnoj stvari pa je na tako utvrđeno činjenično stanje, prihvaćajući u najvećem dijelu tužbeni zahtjev tužitelja, djelomično pravilno primijenio materijalno pravo i to u dijelu u kojem je ustvrdio da otac stranaka u lipnju 1991. godine, sklapajući prijeporni ugovor s tuženicom A. M., u korist ove tuženice nije mogao raspolagati dijelom nekretnine koji nije bio njegovo vlasništvo. Sud prvog stupnja pritom se pozvao na pravilo - da  nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što sam ima.

 

Naime, sud prvog stupnja utvrđuje da su roditelji stranaka, kao bračni drugovi, što konačno u postupku nije ni prijeporno, stekli predmetnu nekretninu u braku te na istoj izgradili obiteljsku kuću, stoga zaključuje da je ta imovina bila nesumnjivo zajednička, odnosno njihova bračna stečevina jer je stečena radom obaju bračnih drugova za vrijeme trajanja bračne zajednice.

 

Konačno, da je tome tako najbolje potvrđuje i sadržaj protutužbe tužene A. M. (list 58-60. spisa), na što se pravilno pozvao i sud prvog stupnja. Istovjetne činjenice žaliteljica ponavlja i u svojoj žalbi (neosnovano) ističući kako je dokazano da je, citira se: „…majka stranaka I. L. svoj dio predmetne nekretnine koji bi je po zakonu pripadao darovala kćeri…“

 

Potom, se u pobijanoj presudi utvrđuje da je nakon smrti majke stranaka I. L., koja je umrla dana 21. lipnja 1989. godine, otac stranaka, kao jedan od nasljednika ostaviteljice, raspolagao dijelom nekretnine koji nije u njegovom vlasništvu, odnosno da je u to vrijeme, s obzirom da imovina ostavitelja časom smrti prelazi na nasljednike, mogao raspolagati samo s 1/5 od 1/2 ili s 1/10 dijela koju je, zajedno s četvero djece, na osnovi zakona naslijedio od svoje supruge.

 

Zbog toga prvostupanjski sud zaključuje da je prijeporni ugovor u dijelu od 4/10 ništav kao i izjava I. A. od 27. kolovoza 2001. godine kojom se taj ugovor nadopunjuje i zapravo transformira u ugovor o dosmrtnom uzdržavanju.

 

Prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je prijeporni ugovor o doživotnom uzdržavanju djelomično ništav, a isto tako i spomenuta izjava oca stranaka, ali ne zbog toga što je otac stranaka u to vrijeme raspolagao tuđim nekretninama jer ugovori zbog toga nisu apsolutno ništavi (takvi ugovori obvezuju ugovorne stranke ali ne proizvode namjeravane pravne posljedice samo spram vlasnika nekretnine). Po mišljenju ovog drugostupanjskog suda, predmetni je ugovor (djelomično) ništav zato jer je otac stranaka u vrijeme dok je među nasljednicima pok. L. I. rođ. M. postojala nasljednička zajednica (budući da  ostavinski postupak iza smrti majke nije okončan jer je od 2002. godine u prekidu upravo zbog spora o sastavu ostavine), raspolagao zajedničkom imovinom protivno kogentnoj odredbi iz članka 148. stavak 1. ZN-a.

 

Uostalom, prvostupanjski je sud, kako je već rečeno, pravilno utvrdio da je upravo zbog spora o sastavu ostavinske imovine (i to baš u odnosu na prijepornu nekretninu iza smrti I. L.), temeljem članka 223. ZN-a, došlo do prekida ostavinskog postupka s tim da se u točki II. izreke rješenja o prekidu određuje da će prekid trajati do pravomoćnog okončanja parnica posl.br. P-163/01 i P-154/01.

 

Prema odredbi iz članka 148. stavak 1. ZN-a, do diobe nasljednici upravljaju i raspolažu nasljedstvom zajednički, a kako u konkretnom slučaju neupitno još nije doneseno rješenje o nasljeđivanju iza smrti majke stranaka to između nasljednika pok. I. L. još uvijek postoji nasljednička zajednica, stoga je predmetna ostavinska imovina u statusu zajedničkog vlasništva iz članka 57. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima  („NN“, 1/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09). Točnije rečeno, u ovom se slučaju uz članak 148. stavak 1. ZN-a primjenjuje i materijalno pravo iz zakona koji je bio na snazi u vrijeme prijepornog raspolaganja, tj. članak 18. stavak 1. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („NN“, 53/91).

 

Postupajući na način protivan odredbi navedene pravne norme otac stranaka i kćerka A. M. sklopili su ugovor koji je, sukladno odredbi iz članka 103. Zakona o obveznim odnosima („NN“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01), ništav u dijelu koji je ovom tužbom osporen.

 

S obzirom na pravilna činjenična utvrđenja, ali i posljedice ništavosti te postavljeni tužbeni zahtjev, pravilno je sud prvog stupnja, utvrdio da je I. L. rođ. M. bila suvlasnica 4/10 dijela predmetne nekretnine, odnosno da dio od 4/10 predstavlja ostavinsku imovinu majke stranaka te je slijedom toga u rečenom dijelu pravilno naložio uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja prijepora.

 

Posebice valja istaknuti da tužena A. M., koja je u svojoj (pravomoćno) odbijenoj tužbi, što ponavlja i tijekom ovog postupka, neosnovano tvrdila da joj je majka za života usmeno darovala prijepor u svrhu uzdržavanja, kao sunasljednica tužitelja i zajedničar u nasljedničkoj zajednici iza smrti majke, glede stjecanja prava vlasništva prijeporne nekretnine (na temelju pravnog posla s ocem) nedvojbeno nije bila u dobroj vjeri.

 

Pravilno je i utvrđenje suda prvog stupnja da se u konkretnom slučaju ne radi o nasljedničkoj tužbi (tzv. hereditatis petitio) jer se ovdje prije svega radi o tužbi na utvrđenje djelomične ništavosti pravnog posla među živima te ovjerene izjave zemljišnoknjižnog vlasnika, kao primatelja uzdržavanja, kojom je primatelj uzdržavanja izmijenio odredbe ugovora o doživotnom uzdržavanju i davateljici uzdržavanja omogućio uknjižbu još za svog života. Predmet tužbenog zahtjeva je i utvrđenje da k.č.br. …k.o. L. u 4/10 dijela ulazi u ostavinsku imovinu majke stranaka, zbog čega je i prekinut ostavinski postupak iza njezine smrti. Zbog toga je bez daljnjega pravilno utvrđenje suda prvog stupnja da u ovom slučaju nema mjesta primjeni odredbe iz članka 144. ZN-a. Konačno, tužena A. M., kao i I. J., posjeduju prijepor na temelju ugovora o darovanju i ugovora o doživotnom uzdržavanju, dakle,  kao vlastitu imovinu na osnovi pravnog posla, a ne na osnovi nasljeđivanja svojih prednika, stoga se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti rokovi i odredbe iz članka 144. ZN-a. S druge strane, razvidno je da tužena B. A. nije u posjedu prijepora.

 

Prema tome, usvojivši djelomično tužbeni zahtjev u opisanom dijelu, a pravilno utvrdivši da za protutužbu ne postoje pretpostavke iz članka 187. ZPP-a, odnosno da je glede protutužbe tužene A. M. tužiteljev prigovor presuđene stvari osnovan jer je takav tužbeni zahtjev (list 117. spisa) već pravomoćno odbijen (Gž-4789/04, list 89. spisa), prvostupanjski je sud osnovano odbacio tužbu navedene stranke.

 

Međutim, pod pretpostavkom da nisu ostvarene postupovnopravne pretpostavke za odbacivanje tužbe A. M. (koje je rješenje za ovu žaliteljicu povoljnije od meritornog odbijanja), valja istaknuti da je već spomenutom pravomoćnom presudom utvrđeno kako ona nije mogla postati vlasnica prijepora na temelju bilo kakvog pravnog posla s majkom. Niti ovaj drugostupanjski sud ne nalazi da bi tužbeni zahtjev na utvrđenje prava vlasništva u korist ove tuženice, imajući na umu sve utvrđene činjenice u ovom postupku, u bilo čemu bio osnovan.

 

Pravilno je sud prvog stupnja odbio prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere jer je glede prijeporne nekretnine već upisana zabilježba spora iz članka 81. Zakona o zemljišnim knjigama („NN“, 91/96, 68/98, 137/99, 114/01, 100/04, 107/07 i 152/08, u nastavku teksta: ZZK), slijedom čega, iz razloga koje je pravilno utvrdio sud prvog stupnja, doista nisu ostvarene pretpostavke za određivanje privremene mjere osiguranja iz članka 298. Ovršnog zakona („NN“, 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05, 121/05 i 67/08).

 

To je zato jer, prema odredbi iz članka 81. stavak 2. ZZK-a,  zabilježba spora ima učinak da pravomoćna presuda donesena povodom tužbe djeluje i protiv onih osoba koje su stekle knjižna prava pošto je prijedlog za zabilježbu spora stigao zemljišnoknjižnom sudu. Isto vrijedi i kad je zabilježbom spora učinjeno vidljivim da se vodi postupak pred drugim nadležnim tijelom o čijem ishodu ovisi knjižno pravo.

 

Prvostupanjski je sud svoju odluku o parničnim troškovima pogrešno utemeljio na odredbi iz članka 154. stavak 1. ZPP-a jer tužiteljev uspjeh u parnici nije potpun (žalbom nepobijani dio u kojem je odbijen dio tužbenog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave), međutim, u konkretnom je slučaju neuspjeh tužitelja neznatan s tim da zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi. Slijedom toga tužitelja, temeljem članka 153. stavak 3. i 155. ZPP-a, jednako kao što je i dosuđeno, osnovano pripada opravdani parnični trošak u iznosu od 24.384,00 kn.

 

  Stoga je pravorijek suda prvog stupnja pravilan i zakonit.

 

Iz tih je razloga, na osnovi odredbe iz članka 368. stavak 1. i 2. te članka 380. točka 2. ZPP-a, valjalo odbiti žalbe i presuditi te riješiti kao u izreci.

 

U Rijeci, 12. kolovoza 2010. godine.