Broj: Rev 1190/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Đ. R. iz Z.,  zastupanog po punomoćnici T. B., odvjetnici u Z., protiv tuženice B. K., rođ. V., iz P., zastupane po punomoćniku A. K. odvjetniku u Z. i umješača na strani tuženice Z. Ž. iz B., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-653/07 od 26. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Benkovcu posl. br. P-283/05 od 24. srpnja 2006., u sjednici održanoj  1. rujna 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

"Utvrđuje se da tužitelj Đ. R. iz Z.,  u odnosu na tuženu B. K. rođ. V. iz P. ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na čest. zg.r 17/2 k.o. B., u naravi zgrada i to na temelju realiziranog Ugovora o darovanju od dana 27. ožujka 1992., sklopljen  između L. R. kao daroprimatelja i S. R. kao darovatelja, te temeljem nasljeđivanja svoga oca pok. L. R., zbog  čega u odnosu na tužitelja ne proizvodi pravni učinak kasnija uknjižba prava vlasništva u korist tužene B. K. rođ. V. iz P. temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju od dana 24. srpnja 1996. i ovjerenog pod brojem Ov-22/96 po kojem pokojna stana R. kao primateljica uzdržavanja ostavlja nakon svoje smrti čest. zgr. 17/2 k.o. B. tuženoj kao davateljici uzdržavanja pa je slijedom toga tužena B. K. rođ. V. iz P. dužna trpjeti brisanje upisa svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi na navedenoj čest. zgr. 17/2 k.o. B. upisanoj u zk.ul.br. 927 u naravi zgrada, uz istovremeni upis prava vlasništva na istoj u korist tužitelja, sve u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti."

 

Pod toč. II izreke naloženo je tužitelju da naknadi tuženoj parnični trošak u iznosu 17.425,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom  odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da revizijski sud prihvati reviziju i ukine obje nižestupanjske presude te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Tuženica u odgovoru na reviziju tužitelja pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji (čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku,“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 84/08 - dalje: ZID ZPP).

 

U presudama su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava odnosno iskaza datih u tijeku postupka (posebno iskaza svjedoka - supruge tužitelja L. R.). Naime, sud je detaljno analizirao taj iskaz, kao i druge iskaze, pa je dao ocjenu tog dokaza kao i svih dokaza provedenih u spisu.

 

Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Stoga nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju se ukazuje revizijom.

 

U reviziji tužitelj analizira i ocjenjuje provedene dokaze (posebno glede znanja tuženice za ugovor o darovanju u trenutku zaključenja ugovora o doživotnom uzdržavanju i upisa u zemljišne knjige). Revident time ističe prigovore činjenične naravi, u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, o kojemu u revizijskoj fazi postupka nije dopušteno raspravljati (čl. 385. ZPP), pa navodi u tom pravcu nisu ni uzeti u razmatranje.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da ima valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva nekretnine pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude i to na temelju realiziranog ugovora o darovanju od 27. ožujka 1992., te temeljem nasljeđivanja svoga oca, pok. L. R., tako da u odnosu na njega uknjižba prava vlasništva u korist tuženice temeljem ugovora o doživotnom uzdržavanju od 24. srpnja 1996. ne proizvodi pravni učinak, radi čega je tuženica dužna trpjeti brisanje upisa svog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi u korist tužitelja na navedenoj nekretnini.

 

Iz spisa proizlazi da je prednik tužitelja - otac L. R. pok. J., sklopio ugovor o darovanju sa svojom sestrom S. R. pok. J., 27. ožujka 1992., te da je prednik tužitelja preminuo 25. siječnja 2002., a tužitelj po rješenju o nasljeđivanju posl. br. O-145/02 za cijelo naslijedio svog oca pok. L. R. (za nekretninu označenu u izreci prvostupanjske presude kao čest. zgrada 17/2 k.o. B. u naravi kuća). Nakon toga da je između pok. S. R. kao primateljice uzdržavanja i tuženice kao davateljice uzdržavanja dana 24. srpnja 1996. zaključen ugovor o doživotnom uzdržavanju ovjeren pod posl. br. Ov-22/96, temeljem kojeg je primateljica uzdržavanja nakon svoje smrti ostavila tuženici nekretninu čest. zgrada 17/2 k.o. B. u naravi kuća (dalje: navedena nekretnina). Da je tužitelj početkom srpnja 2005. utvrdio da se na navedenoj nekretnini - kući izvode radovi po nalogu tuženice.

 

Dakle, sudovi su pravilno utvrdili da je pok. S. R. dva puta raspolagala navedenom nekretninom i to ugovorom o darovanju 27. ožujka 1992. prema kojem je istu darovala svom bratu odnosno ocu tužitelja te da isti nikad nisu zatražili uknjižbu prava vlasništva na svoje ime, kao i da je sklopila ugovor o doživotnom uzdržavanju s tuženicom 24. srpnja 1996., a temeljem kojeg se tuženica uknjižila u zemljišne knjige kao vlasnica.

 

U odnosu na znanje tuženice da je između pok. S. R. i prednika tužitelja (oca) sklopljen ugovor o darovanju, kao i da nije u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, sudovi su utvrdili da se savjesnost podrazumijeva, time da su glede savjesnosti tuženice (prilikom sklapanja ugovora o darovanju i upisa) prihvatili iskaz tuženice iz kojeg proizlazi da pok. S. R. nije spominjala da je zaključila ugovor o darovanju, a niti je tužitelj dokazao suprotno. Nadalje, tužitelj i njegov pravni prednik nisu izvršili zabilježbu darovnog ugovora u zemljišnim knjigama, a niti su pokrenuli drugi postupak za provedbu u zemljišne knjige, pri tome treba imati na umu da je ugovor o doživotnom uzdržavanju zaključen 1996. znači četiri godine nakon ugovora o darovanju (1992.).

 

Iz tih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili da tuženici nije bilo poznato da je pok. S. R. ugovor o darovanju sklopila 1992. sa svojim bratom - prednikom tužitelja.

 

Prema čl. 125. ZV kad je više osoba sklopilo s otuđivateljem pravne poslove radi stjecanja vlasništva iste nekretnine, vlasništvo će steći ona koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva.

 

Nadalje, pravilno su sudovi ocijenili da je tuženica u dobroj vjeri zatražila i dobila upis u zemljišnu knjigu (rješenje Z-117/03 od 25. travnja 2003. - list 22 spisa). Shodno tome, a budući ugovor o darovanju (1992.) nije realiziran, pravilno su sudovi odbijanjem tužbenog zahtjeva tužitelja primijenili materijalno pravo (odredbu čl. 125. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV).

 

Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 1. rujna 2010.