Broj: Gž-5080/07

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Nataše Masovčić, kao predsjednika vijeća, te Dragana Katića i Barice Blažek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. d.o.o. iz B., zastupanog po punomoćniku I. Ć., odvjetniku iz Z., protiv tuženika: 1. T. R. iz B. na K., 2. D. C. iz B. na K., 3. V. C. iz B. na K., 4. M. G. iz B. na K., 5. M. P. iz D, 6. V.J. iz B. na K., 7. N. Š. iz B. na K., 8. J. G. iz B. na K., 9. S. Š. iz B. na K., 10. Š. M. iz B. na K., 11. M. V. iz B. na K., 12. S. M. iz K., 13. I. P. iz L., 14. M₁. P₁. iz D., 15. B. P. iz B. na K., 16. C. B. iz B. na K., 17. T. G. iz B. na K., tuženi od 1-17 zastupani po punomoćnici N.M.G., odvjetnici iz D., 18. E. P. d.o.o. iz C., kao slijednika iza E. m. d.o.o. iz B. na K., K. T. 27, radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženih, izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Delnicama posl. br. P-67/07 od 13. srpnja 2007. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 01. rujna 2010. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tuženih kao neosnovana i presuda suda prvog stupnja potvrđuje.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, u točki I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da nije dopuštena ovrha na pokretninama, teretnim i priključnim vozilima

pobliže određenim tim dijelom izreke. Točkom II. izreke naloženo je tuženima da tužitelju nadoknade parnični trošak u iznosu od 24.400,00 kn.

 

Protiv te presude žale se tuženici pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („NN" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku: ZPP).

 

U svojoj žalbi uz ostalo ističu da je prvostupanjski sud propustio provesti sve predložene dokaze te daje analizirao samo one činjenice koje opravdavaju donošenje pobijane odluke. Tvrde da je pogrešno utvrđenje suda prvog stupnja da bi tužitelj bio vlasnik predmetnih vozila te ističu da su knjižice vozila javne isprave kojima se dokazuje istinitost njihovog sadržaja odnosno činjenica daje ovršenik, poduzeće E. M. d.o.o. B. na K. vlasnik predmetnih vozila. Tvrde da kupoprodajni ugovor ne dokazuje vlasništvo tužitelja na predmetnim pokretnim stvarima te da iz samog ugovora nije vidljivo da je ugovor realiziran odnosno da li je isplaćena ugovorena kupoprodajna cijena utvrđena ugovorom. Daljnji su žalbeni navodi tuženih da nije izvršena predaja pokretnih stvari u posjed tužitelju odnosno da zapisnik o primopredaji nije dokaz predaje. Ističu da su tuženi stekli pravo zaloga na predmetnim vozilima koje ima prednost pred eventualnim pravima trećeg.

 

Predlažu da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje odnosno da se preinači na način da se tužitelj odbije sa tužbenim zahtjevom i obveze na isplatu troškova postupka.

 

Tužitelj je podnio odgovor na žalbu kojim u cijelosti osporava žalbene navode tuženika.

 

Žalba nije osnovana.

 

Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženika, utvrđeno je da u prvostupanjskom postupku nije učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti odnosno na koje ukazuju tuženi.

 

Donoseći pobijanu presudu sud prvog stupnja utvrđuje da je tužitelj vlasnik pokretnina, teretnih i priključnih vozila koja su predmet ovrhe u ovršnom postupku koji se vodi između ovdje tuženih od 1 do 17 kao ovrhovoditelja protiv ovdje tuženika E. P. d.o.o. kao pravnog slijednika E. M. d.o.o. kao ovršenika. Daljnje je utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj valjanim kupoprodajnim ugovorom sklopljenim u mjesecu lipnju 2006. godine, prije donošenja rješenja o ovrsi, te preuzimanjem, znači kupnjom i predajom u posjed, stekao pravo vlasništva na predmetnim pokretnim stvarima na kojima je određena ovrha. Utvrđujući da su predmetne pokretnine u vlasništvu tužitelja utvrdio je nedopuštenom ovrhu u predmetu Ovr-205/06 u pogledu tih pokretnina.

Činjenično utvrđenje prvostupanjskog suda, kao i njegovo stajalište u pogledu ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a pravilnost tog utvrđenja nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.

 

Prvostupanjski sud je na temelju provedenih materijalnih dokaza utvrdio činjenice bitne za odlučivanje zbog čega nije postojala potreba provođenja drugih dokaza.

 

Pravilno je utvrđenje suda prvog stupnja o kupnji i predaji predmetnih pokretnina u posjed tužitelju. Kupoprodajni ugovor te zapisnik o primopredaji dokazuju da je izvršena prodaja i prijenos vozila u posjed tužitelju te da je tužitelj u smislu odredbe čl. 116. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („NN" br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06; u nastavku teksta: ZV) stekao pravo vlasništva odnosno pravo koje prema odredbi čl. 55. i čl. 56. Ovršnog zakona („NN" br. 51/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 88/05 i 121/05, u nastavku teksta: OZ-a) sprječava ovrhu .

 

Pravo vlasništva na vozilima prenosi se temeljem pravnog posla (ugovora o kupoprodaji), predajom vozila kupcu i za prijenos vlasništva nije od značaja izdavanje prometne dozvole koja samo administrativno prati prijenos prava vlasništva. Stoga činjenica da je prednik tuženika E. m. d.o.o. u knjižici vozila upisan kao vlasnik nije dokaz o njegovom stvarnom vlasništvu.

 

Prvostupanjski sud je naveo valjane razloge, koje prihvaća i ovaj žalbeni sud, na temelju kojih utvrđuje da su predmetna terenska i priključna vozila predana u posjed tužitelju odnosno daje realiziran ugovor o kupoprodaji. Stoga za utvrđenje osnovanosti zahtjeva nije odlučna činjenica da li je tužitelj isplatio ukupnu kupoprodajnu cijenu pa prvostupanjski sud opravdano nije ispitivao ni obrazlagao predmetnu činjenicu.

 

Bez značaja za odlučivanje o osnovanosti zahtjeva je i činjenica da li su tuženi znali za predmetnu kupoprodaju u trenutku podnošenja ovršnog prijedloga.

 

Pravilno je i utvrđenje prvostupanjskog suda da su predmetna vozila bila otuđena prije donošenja rješenja o ovrsi čak i prije podnošenja ovršnog prijedloga tako da tuženi zabilježbom ovrhe nisu stekli založno pravo iz čl. 143. j t. 4. OZ-a na koje se pozivaju.

 

Zbog toga je i po ocijeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilno zaključio da je u smislu odredbe čl. 55. st. 1. OZ-a treća osoba, ovdje tužitelj, prigovorom dokazao vlasništvo odnosno pravo koje sprečava ovrhu, radi čega je pravilno postupio kada je utvrdio da ovrha na predmetnim pokretninama nije dopuštena.

 

Pravilna je i zakonita odluka prvostupanjskog suda i u odnosu na dosuđeni parnični trošak tuženih, koja odluka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155.ZPP-a.