Broj: Rev 109/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja F. D. iz R.,  zastupanog po punomoćnicima V., J., Š., S., J.₁ i J.₂ iz Odvjetničkog društva iz R., protiv 1. tuženice K. V. i 2. tuženice G. V.₁, obje iz R., zastupane po punomoćniku D. Ž., odvjetniku iz N., radi iseljenja, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-4041/05-2 od 19. ožujka 2008., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3235/02 od 26. siječnja 2005., u sjednici održanoj  22. rujna 2010.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija  tuženica odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

 

              „Nalaže se tuženicama K. V. i G. V.₁ da predaju tužitelju F. D. u posjed, slobodan od osoba i stvari stan površine 61,56 m2 koji se nalazi na prvom katu zgrade u R., ..., a koja je u zemljišnim knjigama Općinskog suda u Rijeci označena kao k.č.br. 931/1, 931/2, z.k.ul. 442, k.o. P., sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

 

              Tužene su dužne naknaditi tužitelju prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.999,00 kn, a s preostalim dijelom zahtjeva s iste osnove tužitelj se odbija.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude sud je dopustio reviziju zbog materijalnopravnog pitanja na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 - dalje: ZPP)

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su izjavile tuženice zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava u smislu razloga za dopuštenost revizije, s prijedlogom da revizijski sud ukine nižestupanjske presude i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, kada je riječ o reviziji po dopuštenju drugostupanjskog suda, revizijski sud je u ispitivanju zakonitosti i pravilnosti odluke ograničen samo na ono pravno pitanje zbog kojeg je revizija dopuštena.

 

              Temeljno pitanje spora zbog kojeg je revizija dopuštena je primjena odredbe čl. 162. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, kao i odredbi čl. 33. st. 2. Zakona o najmu stanova, tj. pitanje vlasništva i načina na koji se utvrđuje vlasništvo na stvari, te pitanje pravne osnove za daljnje korištenje stana od strane zaštićenog najmoprimca.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu  tuženice predaju u posjed stan u R., ..., pobliže naveden u točki I. izreke prvostupanjske presude.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao suvlasnik stambene zgrade u R., ..., u kojoj zgradi je na predmetnom stanu prednik tuženica, sada pokojni G. V.₂, imao pravni položaj nositelja stanarskog prava; da je prvotno naznačeni tuženik prije nastupa litispendencije umro, te su njegove zakonske nasljednice supruga K. i kći G. V.₁; da su suvlasnici stana dali suglasnot tužitelju za pokretanje predmetnog postupka radi iseljenja i predaje u isključivi posjed tužitelju navedenih nekretnina; da navedeni stan nije bio predmet nacionalizacije; da na istoj zgradi ne postoji vlasništvo na posebnim dijelovima zgrada, te su tuženice danom stupanja na snagu Zakona o najmu stana („Narodne novine broj 53/96, 91/96, 48/98, 66/98 – dalje: ZNS) stekle prava i obveze najmoprimca, da je danom stupanja na snagu tog Zakona prestalo stanarsko pravo prednika tuženika i da je isti ex lege postao zaštićeni najmoprimac; da prednik tuženika za života nakon stupanja na snagu Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i Zakona o najmu stanova nije podnio tužitelju, kao ni ostalim suvlasnicima nekretnine zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, kao i zahtjev za otkup predmetnog stana, te da se oglušio na poziv tužitelja upućen mu radi sklapanja ugovora o najmu stana. Također je utvrđeno da su stan nastavile koristiti tuženice koje nisu podnijele zahtjev za sklapanje ugovora o najmu ili o prodaji predmetnog stana niti jednom od suvlasnika, a ujedno su izričito iskazale da ne žele sklopiti ugovor o najmu stana sa tužiteljem. Iste ne plaćaju naknadu za korištenje stana vlasnicima iako su obaviještene o vlasništvu istog.

 

              Na temelju predmetnih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi na temelju odredbe čl. 161. st. 1. i čl. 46. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZV) i na temelju odredbi čl. 30. i čl. 31. i 33. ZNS prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženicama predaju navedenog stana.

 

              Prema odredbi čl. 161. st. 1. ZV vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari.

 

              Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZV vlasnik u postupku pred sudom mora dokazati da je stvar koju zahtijeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovu posjedu.

 

              Prema odredbi čl. 46. st. 2. ZV svaki suvlasnik ima glede cijele stvari pravo postavljati protiv svakoga one zahtjeve koje može staviti vlasnik stvari, s time da predaju cijele stvari u posjed može od trećega zahtijevati samo prema obveznopravnim pravilima o nedjeljivim obvezama.

 

              S obzirom na činjenicu da je tužitelj dokazao da je suvlasnik predmetnog stana, da su mu ostali suvlasnici dali ovlaštenje za podnošenje tužbe i traženje u predaju stana, da tuženice kao zaštićeni najmoprimci nisu postupili u smislu odredbe čl. 33. st. 2. ZNS, te nisu podnijeli zahtjev za sklapanje ugovora o najmu stana, a također su odbile zaključiti ugovor o najmu stana s tužiteljem smatrajući da isti nije suvlasnik, valjano su sudovi na temelju naprijed navedenih utvrđenja prihvatili tužbeni zahtjev i naložili tuženicama predaju stana u posjed tužitelju.

 

              Kako se revizija protiv drugostupanjske presude ne može izjaviti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a ista u sebi sadrži ovakav razlog, revizijski sud nije ispitao pobijanu presudu zbog naprijed navedenog razloga (čl. 385. ZPP).

 

              Ocjenjujući iz naprijed navedenih razloga da revizija nije osnovana, istu je valjalo na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 22. rujna 2010.