Broj: Rev 874/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, te Gordane Matasić-Špoljarić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. d.o.o. iz Z., kojega zastupa punomoćnik S. B., odvjetnik u Z., protiv 1. tuženika Grada Zagreba, kojega zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, te 2. tuženice I. K. iz Z., koju zastupaju punomoćnici S. P. i V. M., odvjetnici u Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-515/06 od 4. srpnja 2006., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu (sada Općinski građanski sud u Zagrebu) poslovni broj P-229/02 od 3. listopada 2005., u sjednici održanoj 29. rujna 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev da se utvrdi kako je tužitelj na temelju odobrenja za građenje i građevinske dozvole sagradio dvorišnu poslovnu zgradu u Z., …, k.č.br. 2015/25 k.o. G. Z. (nova izmjera k.č.br. 6570 k.o. C.), što su mu tuženici dužni priznati i izdati mu valjanu ispravu pogodnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige u korist tužitelja što će u protivnom zamijeniti ova presuda kao i nadoknaditi mu trošak postupka. Ujedno je naloženo tužitelju naknaditi 1.tuženiku Gradu Zagrebu trošak postupka u iznosu od 8.800,00 kn, a 2.tužiteljici I. K. u iznosu od 13.420,00 kn.

 

              Drugostupanjski sud je odbio žalbe tužitelja kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, te predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju te preinači pobijanu presudu i prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti te traži trošak postupka uključivši trošak revizije.

 

              Prvotuženik Grad Zagreb nije odgovorio na reviziju, a 2. tuženica I. K. u odgovoru na reviziju predlaže da ovaj sud odbije reviziju kao neosnovanu.

 

Revizija nije osnovana.

 

Primjenom odredbe čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP), a koja se primjenjuje na ovaj spor u postupanju sa revizijom na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi odredbe čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 84/08 ), Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Ne postoji revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a niti revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koji ukazuje tužitelj jer su razlozi presude jasni i razumljivi i mogu se ispitati

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi kako je temeljem odobrenja za građenje i građevinske dozvole sagradio dvorišnu poslovnu zgradu u Z., …, te izdavanje isprave pogodne za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (tabularne isprave) i u revizijskoj fazi postupka je sporno jesu li tuženici dužni izdati tužitelju ispravu valjanu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige.

 

              Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

 

- da je tužitelj bio u posjedu poslovnog prostora u dvorišnoj poslovnoj zgradi u Z., …, na temelju ugovora o zakupu poslovnog prostora sklopljenog 15. listopada 1970. sa 1.tuženikom Gradom Zagrebom,

 

              - da se radi o poslovnom objektu koji je 1960. nacionaliziran predniku 2.tuženice I. K.,

 

              - da je 28. travnja 1971. Gradskom stambenom poduzeću Z. 1 kojega je zastupao tužitelj odobrena adaptacija poslovnih prostorija na gradilištu koje se nalazi u Z., …, dvorište, te da je tužitelj vlastitim sredstvima na temelju građevinske dozvole od 14. studenoga 1998. (kojom mu je odobrena rekonstrukcija krovišta poslovnog prostora kao jednostrešno) izgradio jednostrešno krovište i uredio poslovni prostor u potkrovlju zgrade,

 

              - da je po zahtjevu tužitelja sudski vještak Z. B., dipl. ing., sačinio nalaz i mišljenje glede procjene sadašnje vrijednosti poslovne zgrade u kome je naveo da je ulaganjem vlastitih sredstava tužitelja nastala nova stvar (nova poslovna zgrada veća i kvalitetnija od prvobitne), te da je u predmetu osiguranja dokaza poslovni broj R1-2811/97, po zahtjevu 2.tužiteljice I. K., sudski vještak za graditeljstvo Ž. Ž. u nalazu i mišljenju 23. prosinca 1997. ocijenio vrijednost dvorišnog poslovnog objekta u Z., …, kako u vrijeme adaptacije 1971. i u vrijeme nadogradnje potkrovlja 1988. tako i na dan davanja nalaza,

 

- da je rješenjem o povratu imovine Gradskog ureda za imovinskopravne poslove dvorišna poslovna zgrada vraćena u vlasništvo 2.tuženici I. K., te da je to rješenje postalo pravomoćno 7. svibnja 2002., a odlukom Ustavnog suda tužba tužitelja u odnosu na to rješenje odbijena.

 

              Obzirom na tako utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan i to u odnosu na 1.tuženika Grad Zagreb s razlogom što isti u vrijeme podnošenja tužbe nije bio vlasnik zemljišta ni dvorišnog poslovnog prostora te je u odnosu na njega promašena pasivna legitimacija, a u odnosu na 2.tuženicu I. K. smatrajući da tužitelj nije izgradio dvorišnu stambenu zgradu niti je njegovim ulaganjem nastala nova stvar te da na taj način nije mogao steći vlasništvo pozivom na odredbu čl. 153. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 – dalje: ZV). Obzirom na utvrđenje da je tužitelj na od ranije postojećem poslovnom dvorišnom objektu u Z., …, izvršio adaptaciju potkrovlja i izgradnju krovišta da ni na taj način nije mogao steći vlasništvo jer se dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem kao ni njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih ne može steći vlasništvo ako to nije odredio vlasnik nekretnine (čl. 156. st. 1. ZV), a utvrđeno je da je 1.tuženica, kao susjeda dala pristanak za podizanje krovišta, jer tada nije bila vlasnica spornog poslovnog prostora.

 

Tužbeni zahtjev nije osnovan, ali ne iz razloga zbog kojih ga odbijaju nižestupanjski sudovi već iz drugih razloga.

 

Odredbom čl. 114. st. 1. ZV propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnog posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona.

 

Odredbom čl. 129. st. 1. ZV propisano je da kada je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugog tijela na temelju kojega se stječe pravo vlasništva, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka.

 

Tužitelj smatra da je stekao vlasništva spomenutog poslovnog prostora građenjem te da su mu tuženici iz tog razloga dužni izdavati ispravu pogodnu za upis prava vlasništva u zemljišne knjige (tabularne isprave). Tužitelj dakle svoj zahtjev zasniva na stjecanju vlasništva građenjem u kojem slučaju bi pravo vlasništva stekao temeljem zakona. Međutim u tom slučaju ne postoji pravna osnova prema kojoj bi postojala obveza tuženika za izdavanje tabularne isprave, jer onaj tko stekne pravo vlasništva temeljem zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnoj knjizi kako to proizlazi iz odredbe čl. 129. st. 1.ZV.

 

Prema tome sve i u slučaju da je tijekom postupka utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva građenjem ne bi postojala obveza tuženika na izdavanje tabularne isprave, jer je za upis u zemljišne knjige prava vlasništva stečenog temeljem zakona  dovoljna presuda kojom je utvrđeno pravo vlasništva.

 

Međutim tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži da se utvrdi kako je temeljem odobrenja za građenje i građevinske dozvole sagradio dvorišnu poslovnu zgradu u Z., …, ne predstavlja tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva već se odnosi na utvrđenje činjenica kako to pravilno zamjećuje prvostupanjski sud pa bi u tom dijelu valjalo odbaciti tužbeni zahtjev, jer je odredbom čl. 187. st. 1. ZPP propisano da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakvog prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Međutim ovaj sud smatra da se u konkretnom slučaju ne radi o tužbenom zahtjevu već o navodima koji samo razjašnjavaju tužbeni zahtjev za izdavanje tabularne isprave, koji iz gore iznesenih razloga nije osnovan.

 

Pravilno je pravno stajalište nižestupanjskih sudova da tužbeni zahtjev nije osnovan pa činjenica što su odbili tužbeni zahtjev iz drugih razloga  nije bila od značaja za donošenje zakonite odluke u ovom predmetu.

 

Na revizijske navode se odgovara (iako to nije odlučno za rješenje predmeta ovog spora) da premda je vještak Z. B. mišljenja kako je tužitelj ulaganjem svojih sredstava u adaptaciju spornog poslovnog objekta stvorio novu stvar, taj dokaz nema značaj koji mu pridaje revident. Sud odlučuje o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a nalaz vještaka je samo jedno od dokaznih sredstava i ne može nadomjestiti sudsku odluku.

 

Kako ne postoje razlozi na koje Vrhovni sud Republike Hrvatske pazi po službenoj dužnosti kao ni razlozi na koje ukazuje revident to je presuđeno kao u izreci primjenom odredbe čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 29. rujna 2010.