Broj: Revt 107/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Nenada Perina, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića i Renate Šantek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. b. d.d. u stečaju, kojeg zastupa punomoćnica J. Ć., odvjetnica u Z., protiv prvotužene D. N. iz K., koju zastupa punomoćnik Ž. Š., odvjetnik u K. i drugotuženika D. N. iz K., radi isplate, odlučujući o reviziji prvotužene protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-2326/05-3 od 21. listopada 2008., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-3614/01 od 3. ožujka 2005., u sjednici održanoj 28. listopada 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija prvotužene D. N. odbija se kao neosnovana u odnosu na dio drugostupanjske presude pod točkom I. izreke kojim je potvrđena prvostupanjska presuda u dijelu kojim je prvotuženoj naloženo da sa drugotuženim tužitelju solidarno isplati iznos od 1.225.368,27 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2000. do isplate te u dijelu kojim je prvotuženoj naloženo da sa drugotuženikom tužitelju solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 155.512,79 kuna.

 

Djelomično se prihvaća revizija prvotužene, preinačuje se drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu odluke o trošku u odnosu na prvotuženu tako da se odbija zahtjev tužitelja da mu prvotužena zajedno sa drugotuženikom solidarno naknadi parnični trošak u iznosu od 113.625,56 kuna.

 

Nalaže se tužitelju da prvotuženoj naknadi trošak revizije u iznosu od 1.190,00 kuna u roku od 8 dana.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom tuženicima je naloženo da tužitelju solidarno isplate iznos od 1.225.368,27 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2000. do isplate (točka 1. izreke) te da mu solidarno naknade parnični trošak u iznosu od 269.138,35 kuna (točka 3. izreke). Istom presudom utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 193.626,10 kuna (točka 2. izreke).

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotužene kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod točkom 1. i 3. izreke (točka I. izreke), a odbijeni su zahtjevi prvotužene za naknadu troška žalbe i zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu (točka II. izreke).

Protiv drugostupanjske presude i protiv odluke o troškovima postupka reviziju je podnijela prvotužena zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže reviziju prihvatiti, preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev. Podredno prvotužena predlaže reviziju prihvatiti, ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U odgovoru na reviziju tužitelj je osporio navode prvotužene iznesene u reviziji i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, a tužitelju dosuditi trošak odgovora na reviziju.

 

Revizija prvotužene je djelomično osnovana i to samo u odnosu na dio drugostupanjske presude kojom je odlučeno o troškovima postupka u iznosu od 113.625,56 kuna, dok je u preostalom dijelu revizija neosnovana.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 dalje: ZPP), ovaj sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Suprotno revizijskim navodima prvotužene drugostupanjski sud je ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom predmetu pa nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 375. st. 1. ZPP.

 

Nadalje, u pobijanoj presudi navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama, koji nisu međusobno proturječni pa ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, koju prvotužena također ističe u reviziji. Zbog navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva da mu tuženici solidarno plate iznos od 1.225.368,27 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2000. do isplate.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja da su stranke u ovom postupku (tužitelj kao vjerovnik, prvotužena kao dužnik i drugotuženik kao jamac platac) 27. prosinca 1996. sklopile ugovor o priznanju duga i kreditu, da tražbina tužitelja po tom ugovoru iznosi 1.225.368,27 kuna, a da radi osiguranja te novčane tražbine tužitelj ima uknjiženo pravo zaloga na nekretninama u vlasništvu drugotuženika, sudovi su na temelju čl. 1065. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 3/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/91 – dalje: ZOO), čl. 1004. st. 3. ZOO, čl. 277. st. 1. ZOO i čl. 336. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP) prihvatili tužbeni zahtjev i tuženima naložili da tužitelju solidarno plate iznos od 1.225.368,27 kuna sa zateznom kamatom tekućom od 21. prosinca 2000. do isplate.

 

              Prvotužena u okviru revizijskog razloga pogrešne primjene materijalnog prava ističe da je tužitelj bio dužan pridržavati se načela savjesnosti i poštenja, postupati u skladu s dobrim poslovnim običajima i pokrenuti propisani postupak radi naplate osigurane novčane tražbine neposrednim provođenjem ovrhe na založenim nekretninama, a ne biti pasivan više od četiri godine. Smatra da je pasivnim ponašanjem tužitelj sam dao doprinos nastanku štete koja se očituje u zateznim kamatama na nevraćenu glavnicu kredita.

 

U odnosu na prvi prigovor prvotužene iznesen u reviziji treba reći da je odredbom čl. 12. ZOO propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. S obzirom da prema citiranoj zakonskoj odredbi dužnost pridržavanja načela savjesnosti i poštenja u ostvarivanju prava i obveza iz obveznih odnosa obvezuje sve sudionike tih odnosa na pravilnost pobijane odluke ne utječe revizijski navod prvotužene da tužitelj nije postupao u skladu s tim načelom, kad prvotužena nije ispunila svoju ugovornu odnosu prema tužitelju.

 

Na prigovor revidentice da je tužitelj trebao pokrenuti propisani postupak radi naplate osigurane tražbine neposrednim provođenjem ovrhe na založenim nekretninama ističe se da prema odredbi čl. 336. st. 4. ZVDSP založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno iz zaloga i dužnikove imovine. Zbog toga prvotužena nije u pravu kad tvrdi da je tužitelj trebao svoju tražbinu namiriti isključivo iz vrijednosti založenih nekretnina.

 

U odnosu na revizijski navod prvotužene da je pasivnim ponašanjem tužitelj doprinio  nastanku štete koja se očituje u zateznim kamatama na nevraćenu glavnicu kredita treba odgovoriti da tužitelj tužbenim zahtjevom od tuženih zahtijeva solidarno ispunjenje ugovorne obveze. Kako se u ovom predmetu ne radi se o izvanugovornom odnosu odgovornosti za štetu niti revizijski navod prvotužene da je sam tužitelj doprinio nastanku štete nije osnovan, odnosno ne utječe na pravilnost pobijane odluke. Zbog navedenog se nije ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na dio drugostupanjske presude kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev pa je na temelju odredbe čl. 393. ZPP revizija prvotužene u odnosu na taj dio pobijane drugostupanjske presude odbijena kao neosnovana.

 

Osporavajući odluku o troškovima postupka revidentica ističe da je već u odgovoru na tužbu priznala osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva do visine od 500.000,00 kuna te da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada o troškovima tužitelja nisu odlučivali na temelju čl. 154. st. 2. ZPP.

 

U odnosu na prvi revidentičin prigovor koji se odnosi na odluku o troškovima postupka treba navesti da na odluku o troškovima postupka koji se odnosi na visinu troška za svaku poduzetu parničnu radnju ne utječe činjenica da je prvotuženica već u odgovoru na tužbu priznala osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva do visine od 500.000,00 kuna jer tijekom postupka nije donesena niti presuda na temelju priznanja niti prvotužena nije tužitelju isplatila taj iznos pa se spor i nakon toga vodio radi isplate utužene tražbine.

 

Međutim, prvotužena u reviziji osnovano prigovara da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada odlučujući o zahtjevima stranaka za naknadu parničnih troškova nisu odlučivali na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP s obzirom da je tužitelj u sporu uspio u omjeru od 86%.

 

              Odlučujući o troškovima postupka ovaj je sud tužitelju na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP i u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, broj 91/04, 37/05 i 59/07 – dalje: Tarifa) dosudio iznos od 155.512,79 kuna. Tužitelju pripada trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za trošak sastava tužbe 1419 bodova, trošak sastava podneska od 4. prosinca 2001. 10 bodova, trošak zastupanja na ročištu 12. prosinca 2001. 709,5 bodova, trošak sastava podneska od 5. veljače 2002. 10 bodova, trošak pribave potvrde o prebivalištu 40 bodova, trošak zastupanja na ročištu 4. ožujka 2002. 1419 bodova, trošak sastava od 14. siječnja 2003. 1419 bodova, trošak zastupanja na ročištu 10. veljače 2003. 1419 bodova, trošak sastava podneska od 19. rujna 2003. 1419 bodova, trošak zastupanja na ročištima 24. rujna 2003. i 15. listopada 2003. po 709,5 bodova, trošak sastava podnesaka od 22. listopada 2003. i 30. listopada 2003. po 10 bodova, trošak sastava podneska od 15. prosinca 2003. 1419 bodova, trošak sastava podneska od 14. svibnja 2004 10 bodova, trošak sastava podneska od 21. siječnja 2005. i trošak zastupanja na ročištu 24. siječnja 2005. po 1225 bodova, trošak sastava podneska od 2. veljače 2005. 50 bodova, trošak zastupanja na ročištu 23. veljače 2005. i trošak sastava podneska od 18. veljače 2005. po 1225 bodova, što ukupno iznosi 15.682,5 bodova. S obzirom da je tužitelj uspio u sporu u omjeru od 86% dosuđen mu je trošak od ukupno 13.486,95 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 10,00 kuna iznosi 134.869,50 kuna, na koji iznos mu je dosuđen PDV 22% u iznosu od 29.671,29 kuna, što ukupno iznosi 164.540,79 kuna.

 

              Na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP, u skladu s Tarifom prvotuženoj pripada trošak za sastav podneska od 6. veljače 2003. i podneska od 7. siječnja 2005. od po 1419 bodova, trošak sastava podneska od 21. siječnja 2005. i podneska od 8. veljače 2005. od po 1225 bodova, što ukupno iznosi 5.288 bodova. S obzirom da je prvotužena uspjela u sporu u omjeru od 14% pripada joj pravo na trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku od 740 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 10,00 kuna iznosi 7.400,00 kuna, na koji iznos joj pripada PDV od 22% u iznosu od 1.628,00 kuna, tako da trošak prvotužene iznosi 9.028,00 kuna.

 

Nakon prebijanja parničnog troška tužitelja i parničnog troška prvotužene tužitelju pripada parnični trošak u iznosu od 155.512,79 kuna pa je revizija prvotužene u odnosu na odluku o troškovima postupka u dijelu kojim je tužitelju dosuđen trošak u iznosu od 155.512,79 kuna odbijena kao neosnovana, dok je revizija prvotužene djelomično prihvaćena, preinačene su nižestupanjske odluke o troškovima postupka i odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 113.625,56 kuna. Zbog navedenog je na temelju odredbe čl. 400. st. 3. u vezi s čl. 393. i čl. 395. st. 1. ZPP odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

S obzirom da je revizija prvotužene djelomično prihvaćena dosuđen joj je, srazmjerno uspjehu u revizijskom postupku (8%), trošak sastava revizije u iznosu od 1.190,00 kuna.

 

Tužitelju nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer isti nije bio potreban (čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 28. listopada 2010.