Broj: Rev 1303/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, kao predsjednika vijeća, Željka Glušića, Aleksandra Peruzovića, Renate Šantek i Mirjane Magud, kao članova vijeća, u pravnoj stvari I. tužitelja S. M. i II. tužiteljice V. M., oboje iz Š., koje zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u K., protiv tuženika Đ. M. iz Š., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u K., radi utvrđenja prava suvlasništva i upisa u zemljišne knjige, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1991/07-2 od 5. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1433/06-82 od 4. travnja 2007., u sjednici održanoj 4. studenog 2010.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tuženika i ukidaju se presuda Županijskog suda u Koprivnici poslovni broj Gž-1991/07-2 od 5. lipnja 2008. i presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1433/06-82 od 4. travnja 2007. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

              „Utvrđuje se da su tužitelji S. M. i V. M., oboje iz Š., suvlasnici na jednake dijelove 2/5 dijela cijele čkbr. 1280 kuća u selu sa 112 m², zgrada u selu sa 122 m², dvorište u selu sa 500 m² i livada u selu sa 2879 m², što je tuženik Đ. M. iz Š., dužan priznati, te trpjeti da se tužitelji temeljem ove presude upišu kao suvlasnici predmetne nekretnine te je slijedom toga dužan naknaditi parnične troškove u iznosu 38.010,62 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi od 15% godišnje, računajući od 4. travnja 2007. do isplate u roku od 15 dana.“

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda. Ujedno je drugostupanjski sud u izreci svoje presudu dopustio reviziju.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da se obje presude u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je osnovana.

 

              U ovom predmetu vrijednost predmeta spora koji su tužitelji u tužbi naznačili iznosi 10.000,00 kn.

 

              Iako je tuženik na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari prigovorio vrijednosti predmeta spora naznačenoj u tužbi, sud je najkasnije na pripremnom ročištu, odnosno u ovom slučaju na glavnoj raspravi prije početka rasprave o glavnoj stvari bio ovlašten brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti.

 

              Kako on to nije učinio do spomenutog momenta, već je vrijednost predmeta spora sud utvrdio u iznosu 269.500,00 kn (list 21) tek nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to vrijednost predmeta spora u ovom predmetu iznosi 10.000,00 kn.

 

              Drugostupanjski sud je u smislu čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) u izreci svoje presude odredio da je protiv nje revizija dopuštena, pa je dakle u ovom predmetu riječ o tzv. izvanrednoj reviziji po dopuštenju drugostupanjskog suda, a ne o tzv. redovnoj reviziji iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP obzirom da vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude iznosi svega 10.000,00 kn pa ne prelazi graničnu vrijednost od 100.000,00 kn iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

 

              To je posebno važno zato jer u smislu čl. 385.a ZPP protiv drugostupanjske presude iz čl. 382. st. 2. ZPP revizija se može izjaviti samo zbog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja zbog kojeg je dopuštena.

 

              Drugostupanjski sud je reviziju iz čl. 382. st. 2. ZPP dopustio zbog sljedećeg pitanja:

 

              Je li se dogradnjom ili nadogradnjom u smislu čl. 156. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 i 146/08 – dalje: ZV) stječe vlasništvo samo na izgrađenoj odnosno tako stvorenoj etažnoj cjelini („…ako u tom smislu postoji konkretan sporazum između onoga tko je uložio sredstva u tuđu zgradu i njenog vlasnika…“) ili bi imajući na umu načelo jedinstva nekretnine bez obzira na postojanje sporazuma trebalo odlučivati u okviru prava suvlasništva kao što su u ovom predmetu sudovi i postupili?

 

              U odgovoru na navedeno pitanje valja reći da se na temelju odredbe čl. 156. st. 1. ZV dogradnjom, nadogradnjom ili preuređenjem (adaptacijom) zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao ni njihovom prigradnjom, ugradnjom, ili ulaganjem u njih, ne može se steći vlasništvo, ako nije što drugo odredio vlasnik dograđene, nadograđene, odnosno prigrađene nekretnine.

 

              Prema tome, po režimu ZV mjerodavno je samo ono što je odredio tuženik kao vlasnik nekretnine, a on tijekom cijelog postupka tvrdi da je tužiteljima dopustio predmetnu nadogradnju, time da oni nakon dovršetka nadogradnje na izgrađenom kao posebnom dijelu nekretnine stječu etažno vlasništvo.

 

              Takvo dopuštenje vlasnika nekretnine ima pravne učinke i nije u suprotnosti sa načelom jedinstva nekretnine te je tužbeni zahtjev trebalo postaviti na uspostavu etažnog vlasništva na način da se na određenom, dakle određenom posebnom dijelu nekretnine (etažno vlasništvo) utvrdi vlasništvo koje je povezano sa suvlasničkim dijelom nekretnine (čl. 53. u vezi čl. 71-78. ZV).

 

              Ako se međutim odobrenje tuženika i s tim u vezi sporazum stranaka ograničio samo u pravcu stjecanja vlasništva tužitelja na nadograđenom, posebnom dijelu bez mogućnosti stjecanja suvlasništva na cijeloj nekretnini, (dakle bez povezivanja s određenim suvlasničkim dijelom te nekretnine) tada bi po pravnom shvaćanju revizijskog suda samo u tom dijelu bila riječ o nedopuštenoj dispoziciji tuženika koja ne bi priječila uspostavu etažnog vlasništva tužiteljima suglasno odredbama ZV. To zbog toga jer bi u tom dijelu odobrenje tuženika bilo u protivnosti s prisilnim propisima ZV o jedinstvu nekretnine (čl. 66. st. 1. ZV) temeljem kojih vlasnik određenog posebnog dijela nekretnine (u ovom slučaju graditelj) po samom zakonu stječe suvlasništvo odgovarajućeg idealnog dijela nekretnine.

 

              Prema tome, kako zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu suglasno rečenom utvrđene odlučne činjenice, valjalo je na temelju čl. 395. st. 2. ZPP ukinuti obje nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

U Zagrebu, 4. studenog 2010.