Broj: Revt 240/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića kao predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja C. b. d.d. u stečaju, iz V., zastupane po punomoćniku R. J., odvjetniku iz V., protiv tuženika S. K. iz N., zastupanog po punomoćniku S. Š., odvjetniku iz V., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6863/06-3 od 21. srpnja 2009., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-444/06-21 od 10. listopada 2006., u sjednici održanoj 15. prosinca 2010.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužitelja te se ukidaju presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6863/06-3 od 21. srpnja 2009. i presuda Trgovačkog suda u Osijeku broj P-444/06-21 od 10. listopada 2006., te se predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              O troškovima revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da je dužan trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine u iznosu od 188.748,23 kn sa zateznom kamatom prema odluci o kamatnim stopama tužitelja i to u visini od 35% godišnje od 22. prosinca 1999. do 20. listopada 2000., a od 20. listopada 2000. sa zakonskom zateznom kamatom do isplate i to iz cijene postignute sudskom prodajom založene k.č.br. 1535/3 koja u naravi čini kuću i dvor i kod Dvorca površine 432 m² upisanih u zk.ul. 1093 k.o. N., kao i da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 4.475,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika kao neosnovana te potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju, te ukine nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, a podredno da preinači pobijane presude na način da odbaci tužbu tužitelja odnosno odbije tužitelja s tužbenim zahtjevom u cijelosti.

 

              Tužitelj nije dostavio odgovor na reviziju.

              Revizija je osnovana.

 

              Temeljem odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da je tuženik dužan trpjeti namirenje tužiteljeve tražbine zajedno s pripadajućim kamatama i troškovima postupka iz cijene postignute prodajom nekretnine tuženika na kojoj tužitelj ima zasnovanu hipoteku u svrhu osiguranja njegove glavne tražbine i sporednih potraživanja.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

              - da je tužitelj tuženiku odobrio kredit temeljem ugovora od 11. kolovoza 1992. u iznosu od 30.000,00 DEM u dinarskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju NBH na rok od pet godina, s grace periodom od jedne godine, uz kamatnu stopu od 5% godišnje i interkalarnu kamatu za vrijeme grace perioda, te zateznu kamatu poslije dospijeća prema odluci o kamatama tužitelja,

              - da je tuženik kredit realizirao, a o dospijeću nije vratio iznos kredita,

              - da je dug tuženika na dan 22. prosinca 1999. prema tužitelju u iznosu od 188.748,23 kn,

              - da je u svrhu osiguranja naplate navedenog kredita zasnovana hipoteka na nekretnini tuženika i zk.ul. 1093 k.o. N., i to k.č.br. 1535/3 u naravi kuća i zemljište.

 

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su zaključili da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan jer su ispunjene sve pretpostavke iz čl. 270. st. 1. i 271. st. 3. u svezi čl. 252. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 37/99, 322/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP), odnosno da postoji dospjelo potraživanje prema tuženiku, da postoji hipoteka u korist tužitelja radi osiguranja tog potraživanja te da je tuženik vlasnik opterećene nekretnine.

 

              Tuženik u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 186. i 109. ZPP, odnosno da tužba tužitelja u pogledu tužbenog zahtjeva nije sačinjena u skladu s navedenim odredbama ZPP kao i u skladu s odredbama čl. 270. st. 1. i 271. st. 3. ZVDSP. Taj revizijski razlog nije osnovan, jer je suprotno navodima tuženika tužba tužitelja sačinjena u skladu s čl. 186. ZPP, a tužbeni zahtjev je sačinjen u skladu s odredbama čl. 270. st. 1. i 271. st. 3. ZVDSP. Naime, odredbom čl. 270. st. 1. ZVDSP propisano je da korisnik tereta ima pravo zahtijevati da vlasnik opterećene nekretnine trpi iz njene vrijednosti namirenje dospjelih neispunjenih obveza, a sud je prihvatio tužbeni zahtjev kojim je naloženo tuženiku da trpi namirenje tražbine iz cijene postignute sudskom prodajom založene nekretnine, što je suštinski isto i time nije počinjena navedena povreda odredaba parničnog postupka.

 

Obzirom da nije osnovan ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju povredu ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

              Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, a u odnosu na prihvaćeni zahtjev tužitelja u pogledu glavnog potraživanja u ukupnom iznosu od 188.748,23 kune te zatezne kamate na taj iznos u razdoblju od 22. prosinca 1999. do pa do isplate. U postupku je utvrđeno postojanje potraživanja, postojanje hipoteke i vlasništva tuženika na opterećenoj nekretnini. Sudovi su pravilno zaključili da nije osnovan prijebojni prigovor, jer sukladno čl. 339. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95 i 7/96 – dalje: ZOO) nema pretpostavki za prebijanje potraživanja jer su uvjeti za prijeboj nastali pošto je potraživanje koje tuženik stavlja u prijeboj nedvojbeno zastarjelo, a prijeboj ne nastaje ako je dužnik zastarjelog potraživanja istakao prigovor zastare.

 

              Međutim, prvostupanjski sud, a isto tako i drugostupanjski sud, smatraju da je cjelokupno potraživanje tužitelja prema ugovoru o kreditu zajedno sa zateznom kamatom na iznos takvog glavnog duga osigurano hipotekom, pri čemu prvostupanjski sud nije uopće zbog takvog pogrešnog pravnog stajališta utvrđivao do kojeg iznosa potraživanja tužitelja iz ugovora o kreditu je zapravo zasnovana hipoteka, i da li je ista osnovana za uključujući sporedna potraživanja na ime kamata. Proizlazilo bi da nižestupanjski sudovi smatraju kako na temelju hipotekarne tužbe hipotekarni vjerovnik može ostvariti naplatu cjelokupnog svog potraživanja, a ne samo onog iznosa u odnosu na koji je zasnovano založno pravo.

 

Sukladno odredbi čl. 251. st. 1. ZVDSP stvarni teret obvezuje svagdašnjeg vlasnika opterećene nekretnine da korisniku tereta ispunjava sadržaj tereta, za što odgovara vrijednošću te nekretnine. Kod založnog prava na nekretnini u svrhu osiguranja potraživanja založnog prava to znači da se može hipotekarnom tužbom zahtijevati da založni dužnik trpi namirenje potraživanja samo do iznosa u odnosu na koji je zasnovano založno pravo i kao takvo upisano u zemljišne knjige. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi pogrešno smatraju da je tuženik dužan trpjeti namirenje cijele tražbine tužitelja zajedno s pripadajućim kamatama, a ne samo onaj iznos tražbine koji je osiguran založnim pravom. Ukoliko tražbina tužitelja iznosi više od iznosa osiguranim založnim pravom, u odnosu na razliku potraživanja založni vjerovnik može postaviti poseban zahtjev, ali isti ne može ostvarivati hipotekarnom tužbom.

 

Obzirom da je  zbog pogrešne primjene materijalnog prava činjenično stanje u odnosu na iznos potraživanja osiguranog hipotekom ostalo neutvrđeno, valjalo je temeljem čl. 395. st. 2. ZPP prihvatiti reviziju tužitelja i ukinuti nižestupanjske presude te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 4. ZPP.

 

Zbog navedenih razloga odlučeno je kao u izreci rješenja.

 

U Zagrebu, 15. prosinca 2010.