Broj: Gž-769/2010

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Šibeniku, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Gorana Stošića, kao predsjednika vijeća, Jagode Renje i Tonija Šantića, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. J. M. i 2. I. M. ž. J., oboje iz Š., protiv tuženika: 1. S. M. udove A., 2. K. M. pok. A., 3. I. M. pok. A. i  4. J. K. rođ. M. pok. A., koje zastupa punomoćnica S. M., odvjetnica u Š., te u pravnoj stvari protutužbe, radi utvrđenja prava vlasništva i ispravka uknjižbe, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika ad. 1.-4. protiv presude Općinskog suda u Šibeniku broj P-2710/09 od 11. prosinca 2009. godine, u sjednici održanoj 20. prosinca 2010. godine

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Šibeniku broj P-2710/09 od 11. prosinca 2009. godine.

Obrazloženje

              Pobijanom presudom je odbijen je tužbeni zahtjev kojim su tužitelji tražili da se utvrdi njihovo suvlasništvo posebnih dijelova nekretnine označene kao čest. br. 1749/9 K.O. Š. i to za cijelo (svakoga po 1/2 dijela) stana na prvom katu, podruma i garaže u prizemlju, te suvlasništva u određenim omjerima, zajedno s tuženicima, na stanu u prizemlju te krovnoj terasi (točka 1. izreke). Istodobno je djelomično prihvaćen protututužbeni zahtjev tuženika-protutužitelja za utvrđenje da su oni suvlasnici čest. br. 1749/9 K.O. Š. za ukupno 1/2 dijela (točka 2.), dok je odbijen njihov zahtjev za utvrđenje da su suvlasnici i  preostale  1/2 dijela iste nekretnine (točka 3.),  te su odbijeni zahtjevi tužitelja i tuženika za naknadu parničnog troška (točka 4. izreke). 

Protiv te presude žalbe su podnijeli tužitelji i tuženici-protutužitelji, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ( ''Narodne novine'', broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08 i 123/08, dalje: ZPP), s prijedlogom da se njihova žalba uvaži i pobijana presuda ukine, a predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

U odgovoru  na žalbu tužitelja, tuženici su osporili sve navode iste i predložili da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

Žalbe nisu osnovane.

                            Nisu u pravu tužitelji niti tuženici-protutužitelji, kada u žalbi uopćeno ističu da je pobijana presuda donesena uz bitnu povredu odredaba parničnog postupka navodeći da je nejasna i  kontradiktorna te da ju je nemoguće ispitati (članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP), dok stvarno žalbu obrazlažu iz žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.

                       Naime, ovaj drugostupanjski sud nalazi da izreka presude nije protivna obrazloženju,  da su u obrazloženju pobijane presude navedeni potpuni i jasni razlozi o svim odlučnim činjenicama, te da  je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu ocjenu, a izreka presude ne proturječi njenim razlozima, kao ni stanju u spisu.

Budući da pobijana presuda nije donesena uz bitnu postupovnu povredu koju uvodno ističu žalitelji, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to žalba zbog tog žalbenog razloga nije osnovana.

Nisu u pravu žalitelji ni kada u žalbi ističu da se prvostupanjska presuda zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava.

                                          Ovo stoga, jer je prvostupanjski sud temeljem savjesne i brižljive ocjene svih u postupku izvedenih dokaza, kao i rezultata cjelokupnog postupka (članak 8. ZPP), pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i na isto pravilno primijenio materijalno pravo kada je zahtjev tužitelja za utvrđenje prava njihovog vlasništva odnosno suvlasništva posebnih dijelova zgrade - čest. br. 1749/9 K.O. Š. odbio, dok je protutužbeni zahtjev tuženika za utvrđenje vlasništva iste nekretnine prihvatio u dijelu od 1/2, a odbio preostali dio zahtjeva.

Naime, izvedenim dokazima utvrđeno je:

- da je građevinsko zemljište – čest. broj 1749/9 K.O. Š. 1967. godine rješenjem Skupštine općine Šibenik dodijeljeno na korištenje radi izgradnje obiteljske stambene zgrade upravo predniku tužitelja I.-I. M. (koji je svoj dio predmetne nekretnine tužiteljima prenio Ugovorom o doživotnom uzdržavanju nakon pokretanja ovog postupka) i predniku tuženika A. M. (kojega su tuženici nasljednici), svakom za po 1/2 dijela, te da je temeljem toga rješenja izvršen i upis u zemljišne knjige,

- da su odobrenje za gradnju obiteljske stambene zgrade na dodijeljenom zemljištu dobili I. i A. M. još 1968. godine, te da su u tehničkoj dokumentaciji upravo I. i A. označeni investitorima,

- da je zgrada do 1971. godine podignuta tako da je izgrađeno prizemlje s garažama i podrumom,  prvi i drugi kat sa po jednim stanom na svakom, te terasa, da je najprije uređen i useljen stan na 2. katu, u koji su 1971. godine zajedno uselili svi - otac I. i majka M., te sinovi A. i J. s obiteljima, da bi kasnije I. M. sa suprugom,  tužiteljima i njihovom obitelji prešao živjeti u stan na 1. katu, da bi konačno sa suprugom preselio u manji stan u prizemlju, dok su stan na 1. katu nastavili koristiti tužitelji, a stan na 2. katu A. M. s obitelji, a nakon njegove smrti tuženici-protutužitelji,

- da je zgrada građena financijskim sredstvima oca I.–I. M., te sina A. M. (prednika tuženika) –  zbog toga što je otac kao dugogodišnji obrtnik u Š. imao određenu ušteđevinu koju je investirao u gradnju, pored toga podigao više stambenih kredita, te konačno prodao i staru kuću u D. u kojoj je do tada živio – te zbog toga što je sin A. također bio obrtnik, što je njegov obrt u to vrijeme dobro poslovao i imao dobre prihode, pa su njih dvojica imali potrebna financijska sredstva za investiranje u takav objekt, dok tužitelj ad 1. J. M. u vrijeme gradnje kuće nije bio zaposlen niti je imao prihode kojima se mogla graditi kuća, ali je gradnji doprinosio osobnim radom.

Iz svega navedenog prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je između oca  I.-I. i sina A. M. postojao dogovor o gradnji predmetne kuće za cijelu obitelj, te da je postojao među njima prešutni sporazum da,  makar su njih dvojica doprinosili financiranju gradnje koliko je tko od njih u datom trenutku mogao, da su njihovi suvlasnički omjeri jednaki onima upisanim u zemljišnim knjigama na dodijeljenom zemljištu tj. svakoga za po 1/2 dijela, dok da doprinos gradnji J. M. osobnim radom nije bio dostatan za stjecanje bilo kojeg suvlasničkog dijela nekretnine, pa je ovaj suvlasnikom postao, zajedno s tužiteljicom I. M., tek po zaključenju Ugovora o doživotnom uzdržavanju s I. M. kao dotadašnjim suvlasnikom zgrade za 1/2 dijela.

Isto tako, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da među strankama i njihovim prednicima nije bio nikada postignut sporazum o diobi posebnih dijelova opisane nekretnine niti etažiranje, na način da bi ti dijelovi pripali u njihovo odvojeno vlasništvo, jer nakon što je  početno cijela obitelj boravila u jednom stanu – onom na 2. katu zgrade,  kasnije su, prema potrebama i ovisno o materijalnim mogućnostima i međusobnim odnosima u obitelji postepeno uređivali druge dijelove zgrade i useljavali u stan na 1. katu i prizemlju, s tim da su prostorije u prizemlju u tom smislu i mijenjale namjenu (od poslovnih u stambene).

                            Kod tako pravilno utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je zahtjev tužitelja odbio,  jer  su tužitelji suvlasnici zgrade kao cjeline za ukupno 1/2 dijela temeljem Ugovora o doživotnom uzdržavanju, a ne vlasnici posebnih dijelova zgrade, obzirom da takva vrsta diobe među strankama ni njihovim prednicima nije provedena, te kad je protutužbeni zahtjev prihvatio djelomično – do 1/2 dijela, a u preostalom dijelu odbio.

                            Žalbenim navodima tužitelja i tuženika-protutužitelja nije dovedena u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i pravilnost primjene materijalnog prava, jer svaki u svojoj u žalbi iznose subjektivnu ocjenu izvedenih dokaza, bez utemeljenja u stanju u spisu, te ponavljaju tvrdnje o kojima je prvostupanjski sud valjano raspravio i s pravom ih nije prihvatio, pa žalba zbog žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava nije  osnovana.                                                                     

Zbog navedenog, budući da nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, neosnovane žalbe stranaka valjalo je odbiti,  prvostupanjsku presudu potvrditi i temeljem članka 368. stavak 1. ZPP presuditi kao u izreci.

Zakonita je i odluka o troškovima postupka, jer niti tužitelji niti tuženici-protutužitelji svoje parnične troškove nisu popisali određeno, sukladno odredbi članka 164. stavak 2. ZPP.

U Šibeniku, 20. prosinca 2010. godine