Broj: Rev 462/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, kao predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Jadranka Juga i Gordane Jalšovečki kao članova vijeća, u zemljišnoknjižnom predmetu predlagateljice Republike Hrvatske, protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-5942/08 od 23. siječnja 2009. kojom je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Trogiru broj Z-3641/08 od 18. rujna 2008., u sjednici održanoj 22. prosinca 2010.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija se prihvaća te se ukidaju rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-5942/08 od 23. siječnja 2009. i Općinskog suda u Trogiru broj Z-3641/08 od 18. rujna 2008. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

Obrazloženje

 

              Rješenjem suda drugog stupnja odbijena je kao neosnovana žalba predlagateljice te je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbačen prijedlog za uknjižbu čest. zem. 509, 510, 1029, 1488/1, 1490, 1494, 1495/1, 1496/1, 1497, 1512, 1513/1, 1513/2, 1824 i 1863 z.u. 157 k.o. M. na ime predlagateljice Republike Hrvatske uz istodobni izbris općenarodne imovine.

 

Protiv tog rješenja predlagateljica je podnijela reviziju prema odredbi čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP).

 

Revizija je izjavljena zbog materijalnopravnog pitanja u vezi stjecanja prava vlasništva Republike Hrvatske na zemljišnim česticama upisanih u zemljišnim knjigama kao općenarodna imovina odnosno kao društveno vlasništvo bez upisanog nositelja prava korištenja a na temelju odredbe čl. 362. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 76/06 – dalje: ZV).

 

Predlagateljica navodi da je riječ o pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana pozivajući se pritom na različitu praksu drugostupanjskih sudova (Županijskih sudova u Zagrebu, Dubrovniku, Splitu – čl. 382. st. 2. toč. 3. ZPP).

 

 

U reviziji se predlaže da se pobijano rješenje preinači na način da se dopusti upis prava vlasništva Republici Hrvatskoj na predmetnim nekretninama.

 

Revizija je osnovana.

 

Ocjenjujući pitanje dopuštenosti revizije na temelju odredbe čl. 392. a. st. 2. ZPP ovaj sud je ocijenio da je pravno pitanje zbog kojeg je revizija izjavljena važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

 

Prijedlog predlagateljice kojim se traži upis prava vlasništva Republike Hrvatske na određenim zemljišnoknjižnim česticama koje su u zemljišnim knjigama upisane kao općenarodna imovina, a za koje se u prijedlogu navodi da su postale vlasništvo Republike Hrvatske na temelju Zakona i to odredbe čl. 362. st. 3. ZV, prvostupanjski sud je odbacio kao neuredan pozivom na odredbu čl. 109. st. 6. Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 73/00, 114/01, 100/04, 100/07 – dalje: ZZK) navodeći da nije priložena isprava iz koje bi bilo vidljivo jesu li predmetne nekretnine doista vlasništvo Republike Hrvatske.

 

Drugostupanjski sud prihvatio je žalbenu tvrdnju predlagateljice da nisu postojali uvjeti za odbacivanje prijedloga, no žalbu je odbio kao neosnovanu pozivom na odredbu čl. 388. st. 2. ZV kojom je propisano da se stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ZV-a prosuđuje prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

 

Stoga drugostupanjski sud smatra s obzirom da prema odredbama Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 48/88 – pročišćeni tekst, 16/90, 93/90) koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV-a građevinskim zemljištem koje nije bilo prema Ustavu i zakonu pod upravom druge društveno političke zajednice, mjesne zajednice ili društvene pravne osobe upravljala je općina na čijem se području zemljište nalazi, pa predmnjeva iz odredbe čl. 362. st. 3. ZV nije sadržajno anulirala tu odredbu. Stoga zaključuje drugostupanjski sud da se Republika Hrvatska ne može pozivati na stjecanje vlasništva ex lege u odnosu na one nekretnine na kojima je prema predmnjevama iz propisa koji su važili prije stupanja na snagu ZV-a pravo korištenja (upravljanja) pripadalo prednicima sadašnjih jedinica lokalne uprave i samouprave, koje se stupanjem na snagu ZV-a pretvorilo u njihovo vlasništvo (odredba čl. 360. ZV).

 

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da se Republika Hrvatska ne može pozivati na predmnjevu iz čl. 362. st. 3. ZV o stjecanju vlasništva na izgrađenom građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu kojim su upravljale općine na temelju ZGZ, ovaj sud ocjenjuje nepravilnim.

 

Odredbama čl. 362. ZV propisano je:

 

„Smatra se da je vlasnik nekretnine u društvenom vlasništvu osoba koja je u zemljišnim knjigama upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja tom nekretninom, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

 

Smatra da osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta u društvenom vlasništvu, odnosno nositelj prvenstvenog prava korištenja takvog zemljišta, vlasnik tog zemljišta, a tko tvrdi suprotno treba to dokazati.

 

Smatra se da su vlasništvo Republike Hrvatske sve stvari iz društvenog vlasništva na području Republike Hrvatske glede kojih nije utvrđeno u čijem su vlasništvu niti djeluje predmnjeva vlasništva iz st. 1. i 2. ovog članka, a tko tvrdi suprotno, treba to dokazati.

 

Što je u st. 1.-3. ovog članka određeno glede stvari, vrijedi na odgovarajući način i za prava koja su bila u društvenom vlasništvu.“

 

Dakle, prema odredbi st. 2. navedenog članka u odnosu na neizgrađeno građevinsko zemljište u društvenom vlasništvu djeluje oboriva predmnjeva da je vlasnik tog zemljišta osoba koja je u zemljišnoj knjizi upisana kao nositelj prava korištenja, pa suprotno zaključivanju drugostupanjskog suda u slučaju kada u zemljišnoj knjizi nositelj prava korištenja građevinskog zemljišta nije upisan, Republika Hrvatska, koja se prema odredbi st. 3. tog članka smatra vlasnicom takvog zemljišta, ne treba pružiti dokaz da se radi o nekretnini na kojoj prema zakonskoj predmnjevi drugi već nije stekao pravo vlasništva.

 

Osim toga okolnost da su sukladno odredbi čl. 9. ZGZ, koji je prestao važiti stupanjem na snagu ZV, građevinskim zemljištem u društvenom vlasništvu upravljale općine na čijem se području nalazi zemljište, osim ako tim zemljištem na temelju Ustava i zakona nisu upravljale druge društveno političke zajednice ili druge društveno pravne osobe, ne daje osnov za zaključak da su na temelju te odredbe općine stekle pravo korištenja neizgrađenog građevinskog zemljišta koje se stupanjem na snagu ZV pretvorilo u pravo vlasništva.

 

Naime, prema ocjeni ovog suda pravo upravljanja koje imaju općine u skladu s odredbom čl. 9. ZGZ nije jedno pravo od prava koje čini društveno vlasništvo (pravo raspolaganja, korištenja i upravljanja) već je riječ o pravu na gospodarenje tim zemljištem, a do rješavanja pitanja titulara prava vlasništva.

 

To stoga što ZGZ kada govori o društvenom vlasništvu i pravima koja izviru iz tog prava koristi formulaciju „pravo korištenja“ (npr. čl. 4.a ZGZ) pa je razvidno da se tim pravom upravljanja općine ne smatra da bi time općina bila titular prava koje izvire iz društvenog vlasništva na neizgrađenom građevinskom zemljištu.

 

Budući da u zemljišnim knjigama nije upisan nositelj prava korištenja predmetnog zemljišta a pravo upravljanja iz čl. 9. ZGZ ne može se poistovjetiti s pravom korištenja iz čl. 362. st. 2. ZV drugostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je prijedlog za upis spornog prava vlasništva ocijenio neosnovanim.

 

Međutim, obzirom na činjenicu da je drugostupanjski sud potvrdio prvostupanjsko rješenje kojem je prijedlog za uknjižbu odbačen kao neuredan, ne postoje uvjeti za preinačenje nižestupanjskih rješenja jer je odbacivanjem prijedloga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP već i na temelju odredbe čl. 394. st. 1. ZPP nižestupanjska rješenja valjalo ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

U Zagrebu, 22. prosinca 2010.