Broj: Rev 1822/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu, u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Lucije Čimić, predsjednice vijeća, te Katarine Buljan, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Aleksandra Peruzovića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. K. iz S., zastupanog po punomoćnici D. L., odvjetnici u P., protiv tuženika J. J. iz M., zastupanog po punomoćniku J. S., odvjetniku iz S., radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku broj Gž-2316/07 od 16. listopada 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Petrinji broj P-444/05 od 18. travnja 2007., u sjednici održanoj 29. prosinca 2010.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija se prihvaća, preinačava se presuda Županijskog suda u Sisku broj Gž-2316/07 od 16. listopada 2009. i sudi:

 

              Odbija se žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Petrinji broj P-444/05 od 18. travnja 2007..

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Petrinji broj P-444/05 od 18. travnja 2007. naloženo je tuženiku predati tužitelju u posjed čkbr. 281/227 dvorište sa 4 a i 49 m², upisane u z.k.ul. 1646 k.o. M. na kojoj je vanknjižno izgrađena kuća, slobodnu od osoba i stvari, te naknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu 6.970,00 kn.

 

              Presudom Županijskog suda u Sisku broj Gž-2316/07 od 16. listopada 2009. preinačena je prvostupanjska presuda, te je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan i ujedno naloženo tužitelju naknaditi tuženiku troškove postupka u iznosu 6.100,00 kn.

 

              Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pobijajući je iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, te pogrešne primjene materijalnog prava predloživši njezino preinačenje, odnosno ukidanje i vraćanje predmeta na ponovno suđenje.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Postupajući prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi s odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 84/08) primjenjuje na ovaj spor, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a, a za koju povredu nije našao da bi bila počinjena.

 

              Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 4. ZPP-a obzirom da ista nije utemeljena na nedopuštenim raspolaganjima stranaka, niti su u reviziji takvi prigovori valjalo argumentirani.

 

              Tijekom trajanja ovog postupka tužitelj je bio uredno obavještavan o svim poduzetim parničnim radnjama i u njima uredno sudjelovao (osobno i putem svog odvjetnika), zbog čega se neosnovano prigovara bitnoj povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a u smislu nezakonitog postupanja suda u smislu onemogućavanja tužitelja u raspravljanju.

 

              Konačno pobijana presuda sadrži potpune razloge, koji nisu međusobno nejasni i proturječni, zbog čega nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

 

              Kako je odlučujući u pobijanoj presudi drugostupanjski sud ocjenjujući provedene dokaze postupao u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, nema ni bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. ZPP-a.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja kao vlasnika, a neposjednika nekretnina položenih u k.o. Mošćenica, upravljen prema tuženiku kao posjedniku tih nekretnina, na njihovu predaju.

 

              Polazeći od utvrđenih činjenica:

 

              - da je tužitelj zemljišnoknjižni vlasnik nekretnine označene kao čk.br. 281/227 dvorište od 4 a i 49 m² z.k.ul. 1646 k.o. M., na kojoj je izgrađena kuća, a koju uknjižbu je ostvario na temelju darovnog ugovora sklopljenog sa bratom P. K. od 14. rujna 2004., a

 

              - da je kupoprodajnim ugovorom od 19. ožujka 1998. P. K. kao upisani zemljišnoknjižni vlasnik prodao tuženiku nekretnine upisane u zk.ul. 756 k.o. M. i to kč.br. 281/140 pašnjak, površine 4 a i 49 m² i čk.br. 281/227 dvorište od 4 a i 49 m², te neupisan u zemljišnim knjigama stambeni objekt dimenzija 8,95 m x 9,05 m, izgrađen na čk.br. 281/140, time

 

              - da je u postupku vođenim pred Općinskim sudom u Petrinji broj P-392/98 pravomoćnom presudom od 17. prosinca 2002. utvrđeno da je tuženik kupnjom stekao pravo vlasništva na nekretninama opisanim u kupoprodajnom ugovoru od 19. ožujka 1998., te

 

              - da je tuženik u posjedu svih nekretnina obuhvaćenih kupoprodajnim ugovorom, tj. presudom Općinskog suda u Petrinji broj P-392/98, dakle nekretnina na kojima je tužitelj uknjižen kao vlasnik, te na kući izgrađenoj  na njima,

 

              prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja smatrajući da kao vlasnik ima pravo zahtijevati od tuženika koji posjeduje njegove nekretnine da mu ih preda u posjed, sve u smislu odredbe čl. 161. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZV). Pri tome je otklonjen značaj pravomoćne presude Općinskog suda u Petrinji broj P-392/98, a kojom je tuženik utvrđen vlasnikom uz ostalo i sporne nekretnine obzirom da provedbu iste u zemljišnim knjigama tuženik nije zatražio, a čime da bi tek stekao vlasništvo u smislu odredbe čl. 120. ZV.

 

              Odlučujući o žalbi protiv prvostupanjske presude, drugostupanjski sud ju je preinačio, te odbio tužbeni zahtjev tužitelja ocjenjujući da pravomoćna presuda Općinskog suda u Petrinji broj P-392/98,  a kojom je tuženik utvrđen vlasnikom spornih nekretnina daje pravo tuženiku kao posjedniku odbiti predaju nekretnina tužitelju kao vlasniku, sve u smislu odredbe čl. 163. st. 1. ZV. Ovo stoga, jer je tuženik pravo vlasništva na spornim nekretninama stekao na temelju sudske odluke trenutkom njezine pravomoćnosti (19. ožujka 2003.), sve u smislu odredbe čl. 126. st. 2. ZV, zbog čega i nije od značaja okolnost što ta presuda nije provedena u zemljišnim knjigama, posebno što je tuženik u smislu odredbe čl. 127. st. 1. ZV na temelju te presude ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

              Pri tome međutim drugostupanjski sud gubi iz vida, odnosno pogrešno tumači odredbu čl. 127. st. 2. ZV. Tom odredbom propisano je da se vlasništvu nekretnine stečenom odlukom suda ili drugog tijela ne može suprotstaviti pravo onoga koji je postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno odlukom suda nije bilo upisano.

 

              Tužitelj je upisao svoje pravo vlasništva na spornim nekretninama 2004. na temelju ugovora o darovanju nekretnina sklopljenog sa bratom P. K. 14. rujna 2004., a na kojima je još od 1960. bio u posjedu i sagradio obiteljsku kuću na njima. S druge strane tužitelj nije bio stranka u postupku vođenom kod Općinskog suda u Petrinji između tuženika i P. K., a koji je završio presudom P-392/98 kojom je tuženik utvrđen vlasnikom, niti je o istoj izvješten, te tako presuda ima pravni učinak samo u odnosu na stranke tog postupka, dakle ne i na tužitelja. U takvim okolnostima upis prava vlasništva tužitelja na spornim nekretninama jest postupanje u dobroj vjeri i s povjerenjem u zemljišne knjige, a u koje vrijeme tuženik, izvjesno nije bio podnio pravomoćnu presudu Općinskog suda u Petrinji broj P-392/98 (na temelju koje je stekao pravo vlasništva na tim nekretninama) na uknjižbu.

 

              Obzirom na to, sve su smislu odredbe čl. 127. st. 2. ZV tuženik ne može vlasništvo nekretnine stečene sudskom presudom uspješno suprotstaviti vlasničkom pravu tužitelja upisanog u zemljišnim knjigama i time onemogućiti ostvarivanje zaštite vlasničkih prava tužitelja propisanih odredbom čl. 161. ZV.

 

              Stoga se zahtjev tužitelja ukazuje osnovanim, pa kako je drugostupanjski sud prihvaćanjem žalbe tuženika i odbijanjem tužbenog zahtjeva pogrešno primijenio materijalno pravo, trebalo je na temelju odredbe čl. 395. st. 1. ZPP-a pobijanu presudu preinačiti i odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 29. prosinca 2010.