Broj: Rev 2546/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Davorke Lukanović-Ivanišević, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja V. S., vlasnika kotlarskog obrta iz B., zastupanog po punomoćniku D. V., odvjetniku iz B., protiv I. tuženika M. B. iz B., zastupanog po punomoćnici V. J., odvjetnici iz B., i II. tuženika S. d.o.o., iz B., radi utvrđenja vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-1287/07-2 od 25. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bjelovaru poslovni broj P-1194/05-36 od 21. prosinca 2006., u sjednici od 5. siječnja 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.   Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

II. Tuženiku M. B. se ne dosuđuje naknada troška odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj „isključivi samovlasnik slijedećih pokretnina: aparata za linijsko varenje „V.“; viljuškara akumulatorskog; kotla brzoparnog 80 lit, … komada; kotla brzoparnog 100 lit, … komada; rakijskog kotla 20 lit, … komada; rakijskog kotla 60 lit; rakijskog kotla 80 lit; rakijskog kotla 100 lit.“, pa da se tuženici obvežu to i priznati - s time da im se slijedom toga zabrani bilo kakvo postupanje u odnosu na te pokretnine, te da im se naloži da tužitelju naknade i parnične troškove, dok je tužitelju naloženo da I. tuženiku na ime naknade parničnih troškova isplati 7.820,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, podredno da se preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženik M. B. podnio je odgovor na reviziju s prijedlogom da se revizija odbaci kao nedopuštena ili odbije kao neosnovana.

 

Revizija nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 - dalje: ZPP-a ), koja se ovdje primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine", broj 84/08), stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kuna.

 

Sukladno odredbi čl. 40. st. 2. ZPP-a, kad se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu, kao u ovoj parnici - u kojoj se odlučuje o imovinskopravnom sporu, za dopuštenost revizije mjerodavna je vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio.

 

Budući je prema utvrđenju prvostupanjskog suda, a u pravilnost kojeg utvrđenja revizijski sud nema razloga sumnjati, tužitelj već u tekstu tužbe podnesene sudu 26. listopada 2005. naznačio vrijednost predmeta spora „VPS 101.000,00 kn“, te kako sud na prvom ročištu za glavnu raspravu, a prije nego što su se tuženici upustili u raspravljanje o glavnoj stvari, nije provjerio točnost naznačene vrijednosti predmeta spora niti je rješenjem odredio tu vrijednost - sve kako je to bilo propisano odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a, znači da je ostala ona vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi (101.000,00 kn) - slijedom čega je revizija tužitelja dopuštena.

 

Revizijski sud je pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a sve sukladno odredbi čl. 392.a ZPP-a.

 

U reviziji je istaknut revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim i razumljivim razlozima o svim odlučnim činjenicama iz kojih se može provjeriti i koji imaju podlogu u izvedenim dokazima, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navodi revidenta da „u spisu postoji dovoljno dokaza za zaključak o postojanju vlasništva tužitelja nad pokretninama koje su predmet tužbe“, odnosno da je iz provedenih dokaza valjalo zaključiti „da se u konkretnom slučaju radilo o naplatnom i legalnom pravnom poslu - kupoprodaji“, te da i iz „iskaza z.z. II. tuženika nedvojbeno proizlazi kako sve predmetne pokretnine nisu njegovo vlasništvo već ih je naplatnim pravnim poslom prodao tužitelju“, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoju ocjenu provedenih dokaza koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Revident pogrešno drži da je u predmetu povrijeđeno načelo obostranog saslušanja stranaka i da je zbog te povrede onemogućen u raspravljanju.

 

Revidentu je raspravljanje o predmetu spora omogućeno već i time što je pozvan na ročište na kojemu se trebao provesti dokaz obostranim saslušanjem stranaka, a time što prvostupanjski sud nije odgodio to ročište nakon što je tužitelj „ispričao svoj nedolazak na sud“ (navodom da je „danas službeno odsutan“) nije povrijeđeno „načelo obostranog saslušanja stranaka“ i nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 6. ZPP-a - sve budući „isprika za nedolazak na sud“, a bez obrazloženja razloga neodazivanja pozivu suda, i po shvaćanju ovoga suda nije mogla predstavljati opravdani razlog za odgodu toga ročišta.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora parnice je zahtjev tužitelja na utvrđenje vlasništva utuženih pokretnina. Tužitelj drži da je te pokretnine stekao u vlasništvo na temelju kupoprodajnog ugovora zaključenog s II. tuženikom - postojanje kojeg ugovora dokazuje računom izdatim … 2004., odnosno da je kotlove stekao time što su proizvedeni u obavljanju registrirane djelatnosti njegova obrta i unijeti u imovinu obrta.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je rješenjem o ovrsi od … 2004. prvostupanjski sud po prijedlogu (od … 2004.) I. tuženika kao ovrhovoditelja odredio ovrhu pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnih stvari koje se „nađu u posjedu“ II. tuženika kao ovršenika, a radi prinudne naplate novčane tražbine ovrhovoditelja na temelju sudske nagodbe koju je zaključio s ovršenikom,

 

- da su u tome ovršnom postupku pljenidbenim popisom od … 2005. kao predmeti ovrhe popisane utužene pokretnine obzirom da su bile nađene u poslovnim prostorijama II. tuženika,

 

- da je po podnesenom prigovoru od 21. ožujka 2005., a u kojem se pozvao na vlasništvo popisanih pokretnina, tužitelj (kao treća osoba u ovrsi, koja tvrdi da u pogledu predmeta ovrhe ima takvo pravo koje sprečava ovrhu) upućen u parnicu radi utvrđenja ovrhe nedopuštenom - koju parnicu u danom roku nije pokrenuo,

 

- da se popisane pokretnine ne nalaze evidentirane u knjigovodstvu tužitelja (u financijskoj dokumentaciji, bilanci stanja ili drugim ispravama) kao dio imovine unesene u njegov „kotlarski“ obrt, osnovan i upisan …., ili (glede kotlova) proizvedene u obavljanju registrirane djelatnosti obrta,

 

- da iz računa br. …, na kojeg se tužitelj poziva, koji „nosi“ datum izdavanja …, ne proizlazi da je izdat za te pokretnine i da se u njemu popisane pokretnine mogu „poistovjetiti“ s pokretninama koje su predmet postupka,

 

- da je tužitelj do osnivanja obrta bio tehnički direktor II. tuženika, koji se u okviru registrirane djelatnosti (uz ostalo) bavio (kao i tužitelj) proizvodnjom i prodajom rakijskih kotlova.

 

Nižestupanjski sudovi su na temelju takvih utvrđenja tužbeni zahtjev tužitelja ocijenili neosnovanim i odbili a čime su pravilno primijenili materijalno pravo.

 

Naime, nižestupanjski sudovi su pravilno zaključili da se ocjenom dokaza na kojeg se tužitelj pozvao (računa od 1..., te navedenih utvrđenja) ne može prihvatiti dokazanim ono što tužitelj tvrdi: da je utužene pokretnine stekao na temelju valjane pravne osnove za stjecanje vlasništva pokretnina.

 

Prema odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, dok je odredbom čl. 221.a ZPP-a propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza (članak 8.) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“

 

U konkretnom slučaju teret dokaza da je stekao prijeporne pokretnine u vlasništvo bio je na tužitelju, koji je trebao predložiti dokaze za ono što tvrdi i na čemu temelji svoj zahtjev, pa budući da to nije učinio, a iz računa na kojeg se pozvao ne može se sa sigurnošću utvrditi da se odnosi na te pokretnine, pravilan je pravni zaključak nižestupanjskih sudova da nije dokazao da je te pokretnine proizveo u obavljanju registrirane djelatnosti svoga obrta i potom ih zadržao, a niti da ih je stekao na temelju pravnog posla - usmeno ugovorenom kupoprodajom, na temelju valjano očitovane volje II. tuženika, sve u smislu odredbi čl. 114. st. 1. i 116. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09). Naime prema tim odredbama se pravnim poslom vlasništvo pokretne stvari stječe predajom te stvari stjecatelju u samostalan posjed na temelju valjano očitovane volje dotadašnjega vlasnika usmjerene na to da njegovo vlasništvo prijeđe na stjecatelja.

 

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo pravno shvaćanje, a na temelju kojeg je njegov tužbeni zahtjev ocijenjen neosnovanim, u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po nižestupanjskim sudovima i utvrđeno činjenično stanje (tvrdnjom da je već i iz navedenog računa od ... valjalo zaključiti da je II. tuženik kao pravna osoba pokretnine prodao njemu kao kotlarskom obrtu), a iz tog se razloga (imajući na umu da je pitanje stvarnog sadržaja izdatog računa i volje vlasnika pokretnina činjenično pitanje) revizija ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

Tuženiku M. B. nije dosuđena naknada troška odgovora na reviziju jer taj odgovor nije bio potreban za vođenje ovoga postupka (prema odredbi čl. 155. st. 1. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 5. siječnja 2011.