Broj: Gž-1878/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Blanke Pervan, kao predsjednice vijeća, Eugena Škunce, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Sanje Prosenice, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz Z., zastupanog po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., protiv tuženika: 1) R. H., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zadru, Građansko-upravni odjel i 2) G. Z., zastupanog po gradonačelniku, a ovaj po punomoćnici J. S., dipl. iur., radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe,  odlučujući o žalbi tuženice pod 1) protiv presude Općinskog suda u Zadru broj P-506/08 od 17. svibnja 2010. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 22. svibnja 2012. godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              1. Preinačuje se presuda Općinskog suda u Zadru broj P-506/08 od 17. svibnja 2010. godine u toč. I. izreke i odbija se tužbeni zahtjev tužitelja T. M., kojim je tražio da se utvrdi, u odnosu na tuženicu pod 1) Republiku Hrvatsku da je vlasnik obiteljske stambene kuće katnice u Z., na adresi izgrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Z., u naravi kuća površine 48 m2, što je tuženica pod 1) dužna priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem iste uknjiži kao vlasnik za cijelo, uz istodobno brisanje postojanja upisa prava društvenog vlasništva. 

2. Preinačuje se prvostupanjska presuda broj P-506/08 od 17. svibnja 2010. godine u toč. III. izreke na način da se nalaže tužitelju T. M. naknaditi tuženici pod 1) Republici Hrvatskoj parnični trošak u iznosu od 11.250,00 kuna.

 

Obrazloženje

 

Uvodno označenom presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Utvrđuje se u odnosu na tuženika ad. 1. da je tužitelj T. M. vlasnik obiteljske stambene kuće, katnice u Z., kat. oznake čest. 3619 po kulturi kuća pov. 48 m2 k.o. Z. (koje vlasništvo je stekao građenjem ili temeljem Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo), što je tuženik Republika Hrvatska dužni priznati te trpjeti da se tužitelj temeljem ove presude odmah uknjiži kao vlasnik na toj nekretnini za cijelo, uz istodobno brisanje postojećih upisa društvenog vlasništva u B – vlastovnici.

II U odnosu na tuženika ad. 2. odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

III Dužan je tuženik ad. 1. naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 30.602,00 kn, u roku od 15 dana.

              IV Dužan je tužitelj naknaditi tuženiku ad. 2. parnični trošak u iznosu od 2.500,00 kn, u roku od 15 dana."

Protiv citirane presude žalbu je izjavila tuženica pod 1) pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, uz prijedlog da se žalba uvaži, presuda u pobijanom dijelu preinači na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog troška, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje ZPP), jer je izreka u pobijanom dijelu presude proturječna, budući da prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine građenjem ili kupoprodajom, a u obrazloženju utvrđuje da je vlasništvo stekao dosjelošću, a ne građenjem i kupoprodajom. Ističe, da kod nesporno utvrđenih činjenica da je bivša O. Z., pravni prednik G. Z., dala na korištenje društveni stan u zgradi izgrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Zadar, te da je G. Z. tužitelju prodao isti stan, prvostupanjski sud utvrđuje pravno irelevantne činjenice u svezi adaptacije stana i ishođenje građevinske dozvole, što ukazuje da je ostvaren žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Navodi, da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno stanje kada ju je obvezao da tužitelju naknadi parnični trošak.

U odgovoru na žalbu tužitelj ističe da su žalbeni navodi u cijelosti neosnovani i predlaže da se odbije žalba tuženice kao neosnovana.

Žalba je osnovana.

Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, prvostupanjski sud nije počinio niti  jednu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP, na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja da se u odnosu na tuženicu pod 1) Republiku Hrvatsku utvrdi vlasnikom obiteljske stambene kuće, katnice u Z., oznake čest. zem. 3619 k. o. Z. površine 48 m2, građenjem i temeljem Ugovora o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, te tuženica obveže priznati i trpjeti da se tužitelj temeljem iste uknjiži kao vlasnik, uz brisanje postojećeg upisa vlasništva.

Odlučujući o tužbenom zahtjevu tužitelja, prvostupanjski sud je isti odbio kao neosnovan, u odnosu na tuženika pod 2) G. Z., jer je na temelju rezultata provedenog dokaznog postupka utvrdio da je temeljem rješenja Komisije za dodjelu stanova S. O. Z. od 27. prosinca 1984. godine, broj 05-1677-1984, dodijeljen stan na korištenje tužitelju T. M., koji se nalazi u Z., u naravi trosobni stan, kojega je do tada koristio I. D., da ga je otkupio temeljem Ugovora o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, kojeg je sklopio sa G. Z. dana 28. veljače 1995. godine, broj 3924, koji u naravi predstavlja trosobni stan u prizemlju zgrade izgrađene na čest. zem. 3619 k. o. Zadar, šifra stana 04980, površine 59 m2, a koji je temeljem rješenja Općinskog suda u Zadru broj Zs-576/06 od 30. ožujka 2006. godine, proveden u zemljišnoj knjizi kroz polog isprava, pa da je imao pravnu osnovu za stjecanje prava vlasništva predmetne nekretnine, ali da mu nedostaje modus za stjecanje prava vlasništva kako je to propisano odredbom čl. 120. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje ZVDSP).

              Nadalje, prvostupanjski sud je utvrdio da je tužitelj, nakon što je temeljem zaključka S. O. Z. od 27. studenoga 1985. godine, broj UP-I-08-P-5629/1985 tvrtki RO V. s. D. Z. O. proizvodnja i raspodjela vode, dana suglasnost da može izvršiti rekonstrukciju stambene zgrade u društvenom vlasništvu sagrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Z. u skladu s utvrđenim uvjetima uređenja prostora i temeljem kojeg zaključka je Općinski komitet za komunalne i stambene poslove, izgradnju i prostorno uređenje O. Z. izdao građevinsku dozvolu, kojom je istoj tvrtki odobrio rekonstrukciju predmetne stambene zgrade, prema odobrenom projektu izrađenom od strane projektnog poduzeća D. iz Z., broj t.d. broj P-1382/85 izvršio rekonstrukciju i izveo građevinske radove sukladno Ugovoru o izvođenju građevinskih radova od 22. lipnja 1987. godine, sklopljenog sa V. D., koji su osim radova na adaptaciji postojeće stambene zgrade, obuhvatili i druge građevinske radove, što je u naravi moglo predstavljati da je građenje potpuno nove obiteljske kuće sa izgrađenim novim zidovima, postavljana je prva, druga ploča i krov i to na mjestu gdje je postojala stara kuća. Prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio nesavjesni graditelj i da nije na taj način mogao postati vlasnik cijele kuće, jer je u posjed sporne nekretnine stupio temeljem rješenja Komisije za dodjelu stanova na korištenje S. O. Z., temeljem kojeg je stekao stanarsko pravo, a ne pravo građenja, a da je bio nesavjesni graditelj slijedi i iz sadržaja Zaključka S. O. Z. od 27. studenog 1985. godine i to točke 3., budući da toč. 3. Zaključka nije bilo moguće mijenjati pravni status predmetne stambene zgrade, koja i nadalje ostaje u društvenom vlasništvu s pravom raspolaganja u korist O. Z.. Isto tako, prema Odobrenju Zajedničke samoupravne interesne zajednice u stambeno-komunalnoj djelatnosti na području O. Z. (dalje: ZSIZ), od 22. veljače 1985. godine, broj 04-sl., koje je dostavljeno tužitelju, slijedi pored ostalog da ZSIZ ne dozvoljava radove na predmetnoj nekretnini na konstruktivnim elementima.

              Prvostupanjski sud zaključuje da se na zgradi u društvenom vlasništvu, građenjem nije moglo steći pravo vlasništva, niti trajno pravo korištenja čestice na kojoj je zgrada izgrađena, zbog neotuđivosti građevinskog zemljišta iz društvenog vlasništva, osim u zakonom propisanim iznimkama, što u konkretnoj pravnoj stvari nije slučaj, jer tužitelj nije imao trajno pravo korištenja zemljišta, na kojim je zgrada izgrađena, jer se prema odredbi čl. 12. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje ZOVO), pravo korištenja moglo prenositi samo s pravom vlasništva na zgradi.

              Nadalje, prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj nije mogao steći ni pravo korištenja radi izgradnje objekta, jer nije imao pravnu osnovu za građenje na građevinskom zemljištu u društvenom vlasništvu, zbog čega nije mogao steći pravo vlasništva na građevinskoj čestici, jer je temeljem čl. 54. st. 2. Zakona o građevinskom zemljištu ("Narodne novine", broj 54/80 - dalje ZGZ) zgrada bila pripadak zemljišta i po sili zakona je prešla sredstva O. Z., bez prava naknade.  

Prvostupanjski sud zaključuje da tužitelj, kojem je bila odobrena rekonstrukcija i adaptacija sporne zgrade, koju je ishodio kao nositelj stanarskog prava, nije mogao steći vlasništvo iste građenjem, jer je ista bila u društvenom vlasništvu s pravom raspolaganja u korist O. Z., pa nije postojalo trajno pravo korištenja čestice na kojoj je zgrada izgrađena, a koja bi se eventualno stupanjem na snagu ZVDSP, dana 1. siječnja 1997. godine, pretvorila u pravo vlasništva, zbog čega je tužbeni zahtjev i po osnovi građenja odbijen kao neosnovan.

 

              Nadalje, prvostupanjski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja iz razloga jer je utvrdio da je stekao vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću, kako je to propisano odredbom čl. 159. st. 2. ZVDSP, budući je kao savjesni samostalni posjednik predmetne nekretnine istu posjedovao kroz vrijeme od 10 godina i to u razdoblju od 1995. godine, kada je temeljem Ugovora o prodaji stana stekao pravo na posjed do dana podnošenja tužbe 19. veljače 2008. godine.

Prvostupanjski sud je kao neutemeljen, odbio prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženicu pod 1) Republiku Hrvatsku, uz obrazloženje da u odnosu na nju ne djeluje predmnjeva iz čl. 362. st. 1. i st. 2. ZVDSP, jer da nitko  nije upisan kao nositelj prava upravljanja, korištenja i raspolaganja u zemljišnoj knjizi,  da tuženica pod 1) nije dokazala da bi se u odnosu na upis društvenog vlasništva u zemljišne knjige, upisala kao vlasnik druga osoba, a da tužitelj nije priložio dokaz i to uvjerenje da se predmetno zemljište nalazi unutar ili izvan građevinskog područja na dan stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu, dana 24. srpnja 1991. godine, koji dokaz nije priložila ni tuženica pod 1), pa s obzirom na upis zemljišta u zemljišnoj knjizi u korist društvenog vlasništva, bez upisa prava raspolaganja, korištenja i upravljanja, te kod činjenice da je pred Općinskim sudom u Zadru tuženica pod 1) podnijela prijedlog za uknjižbu prava vlasništva i u odnosu na predmetnu nekretninu oznake čest. zem. 3619 k.o. Z., ista bi bila pasivno legitimirana u ovom postupku. Prvostupanjski sud je u odnosu na tuženicu pod 1) Republiku Hrvatsku usvojio tužbeni zahtjev tužitelja koji je vlasništvo predmetne nekretnine stekao dosjelošću jer da je ista predmnjevana vlasnica predmetne nekretnine kako to propisuje odredba čl. 362. st. 3. ZVDSP.

              Odredbom čl. 114. u st. 1. i 2. ZVDSP propisano je da se vlasništvo može steći na temelju pravnoga posla, odluke suda, odnosno druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona. Na temelju st. 1. tog članka stečeno je pravo vlasništva kad su ispunjene sve pretpostavke određene zakonom.

              Odredbom čl. 120. st. 1. ZVDSP propisano je da se vlasništvo na nekretninama stječe uknjižbom u zemljišnu knjigu, ako zakon ne omogućuje da se vlasništvo nekretnine stekne nekim drugim upisom u zemljišnu knjigu. U st. 2. istog članka propisano je da se radi uknjižbe vlasništva mora o pravnom poslu na čijem se temelju vlasništvo stječe sastaviti isprava čiji sadržaj i oblik mora odgovarati pravilima zemljišnoknjižnog prava. U st. 4. istog članka propisano je da na nekretninama koje nisu upisane u zemljišne knjige vlasništvo se stječe polaganjem u sud ovjerovljene isprave sposobne za uknjižbu prava u zemljišnu knjigu, kojom dotadašnji vlasnik dopušta uknjižbu tuđega vlasništva, na što se na odgovarajući način primjenjuju pravila o stjecanju uknjižbom.  

              Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, da tužitelj nije građenjem 1987. godine stekao vlasništvo predmetne nekretnine oznake čest. zem. 3619 k.o. Zadar, jer je ista bila upisana kao društveno vlasništvo sa pravom raspolaganja na kući izgrađenoj na njoj u korist O. Z., zbog čega se nisu ispunili uvjeti iz čl. 12. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 9/92 i 77/92 – dalje ZOVO), jer tužitelj nije imao pravnu osnovu za stjecanje vlasništva na zgradi izgrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Z., a niti je imao trajno pravo korištenja nekretnine na kojoj je izgrađena zgrada. Nadalje, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj bio nesavjesni graditelj jer je u posjed sporne nekretnine stupio temeljem rješenja Komisije za dodjelu stanova O. Z. radi stambenog zbrinjavanja, čime je stekao stanarsko pravo korištenja stana u zgradi, a ne i vlasništvo iste. Da je bio nesavjesni graditelj, slijedi i iz Zaključka S. O. Z. od 27. studenog 1985, godine i to iz toč. 3. jer je poslodavcu tužitelja dana suglasnost za rekonstrukciju stambene zgrade, a da se pritom ne mijenja pravni status nekretnine, koja i dalje ostaje u društvenom vlasništvu s pravom raspolaganja u korist O. Z.. U toč. 4. istog, slijedi da se radovi na konstruktivnim dijelovima ne dozvoljavaju, pa tužitelj, koji je protivno toč. 4. Zaključka, adaptacijom i rekonstrukcijom predmetne zgrade, izgradio dvoetažni stan, nije mogao građenjem steći vlasništvo iste.

              Ugovorom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo broj 3924 od 28. veljače 1995. godine, tužitelj je od tuženika pod 2) G. Z. kupio trosobni stan u Z., površine 59 m2, koji se nalazi u prizemlju zgrade u zgradi sagrađenoj na čest. zem. 3619 k.o. Z.. Dakle, iz samog sadržaja citiranog Ugovora slijedi da tužitelj nije kupio cijelu zgradu, već samo stan u prizemlju, što također, ukazuje da je isti bio nesavjestan. 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tužitelj nije stekao vlasništvo predmetne nekretnine niti temeljem kupoprodaje, stoga što je sklapanjem Ugovora o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo, broj 3924 od 28. veljače 1995. godine, stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva čest. zem. 3619 k.o. Zadar, koja prema rješenju Službe za prostorno uređenje od 23. siječnja 2003. godine, ima površinu od 48 m2, koje zemljište je nužno za redovnu upotrebu zgrade izgrađene na njoj, koja je za cijelo pokrivena kućom, pa da tužitelj ne posjeduje modus za stjecanje prava vlasništva, odnosno uknjižbu u zemljišne knjige, kako to propisuje odredba čl. 120. ZVDSP, pa kako prvostupanjski sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva koji su stavljeni u postupku (čl. 2. ZPP), tužitelj nije stekao vlasništvo.

              Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je utvrdio činjenično stanje, ali je izveo pogrešan zaključak, te pogrešno primijenio materijalno pravo i to odredbu čl. 159. st. 2. ZVDSP, kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja da je građenjem i dosjelošću stekao vlasništvo od trenutka kada je sklopio Ugovor o prodaji stana pa sve do podnošenja tužbe sudu 19. veljače 2008. godine, jer nije savjesni posjednik dijela zgrade koju je rekonstrukcijom pretvorio u dvoetažni stan. To stoga što je isti Ugovorom o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekao valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva trosobnog stana u prizemlju zgrade sagrađene na čest. zem. 3619 k.o. Z., a ne i cijele zgrade, jer je znao da mu je odobrena rekonstrukcija stana i da ne može mijenjati vlasništvo zemljišta i zgrade, a kako to stoji iz provedenih dokaza, a posebno sadržaja zaključka S. O. Z. od 27. studenog 1985. godine, te građevinske dozvole koja je izdana investitoru RO V. S. D. iz Z., koji je i podnio zahtjev za izdavanje građevinske dozvole, a koja nije izdana tužitelju jer isti nije bio vlasnik zgrade i zemljišta na kojem je ona sagrađena.

              Zbog navedenog, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je preinačiti prvostupanjsku presudu i odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan u odnosu na tuženicu pod 1), jer je prvostupanjski sud, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, iz činjenica što ih je nesporno utvrdio u postupku, izveo nepravilan zaključak da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva predmetne nekretnine kako to propisuje odredba čl. 159. st. 2. ZVDSP, a kako je naprijed obrazloženo.

              Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 166. st. 2. ZPP.

Pravilnom primjenom materijalnog prava i to odredbe čl. 154. st. 1. ZPP u svezi čl. 155. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 91/04, 37/05, 59/07 i 148/09 – dalje Tarife), valjalo je priznati tuženici pod 1) parnični trošak za pristup punomoćnika na ročište od 17. ožujka 2010. godine, 125 bodova, po Tbr. 9. toč. 2. Tarife, za ročište od 4. svibnja 2010. godine, 500 bodova, po Tbr. 9. toč. 1. Tarife, za sastav odgovora na tužbu 500 bodova, po Tbr. 8. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 1.125 bodova, gdje jedan bod iznosi 10,00 kuna ili 11.2500,00 kuna.

Slijedom navedenog, valjalo je uvažiti žalbu tuženice pod 1) i preinačiti pobijanu prvostupanjsku presudu temeljem odredbe čl. 373. toč. 2. ZPP i odbiti postavljeni tužbeni zahtjev.

U nepobijanom dijelu u odnosu na tuženika pod 2) G. Z., prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

 

U Zadru, 22. svibnja 2012. godine