Broj: Rev 981/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Damira Kontreca, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja S. B. iz S. P., Republika Srbija, kojeg zastupa punomoćnik E. V., odvjetnik u Z., protiv tuženice M. R. iz Z., zastupane po punomoćniku I. G., odvjetniku u Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni br. Gž-4385/07-2 od 3. veljače 2009. kojom je odbijena žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni br. P-4415/04 od 22. ožujka 2007., u sjednici vijeća održanoj 3. ožujka 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja kojim je isti tražio od tuženice isplatu iznosa od 200.000,00 kn, sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Ujedno je tužitelj obvezan tuženici nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 18.300,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvoga stupnja.

 

              Protiv presude suda drugoga stupnja reviziju je pravodobno podnio tužitelj i to zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj predlaže da se revizija prihvati i ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, odnosno podredno da se revizija prihvati i presuda preinači u skladu s navodima tužitelja.

 

              Na reviziju nije odgovoreno.

 

              Revizija tužitelja nije osnovana.

 

              U smislu odredbe čl. 392. a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Postupajući u skladu s gore citiranom odredbom ovaj sud ne nalazi da bi sud drugoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

U ovom predmetu tužitelj potražuje od tuženice iznos od 200.000,00 kn, a koji iznos je tuženica zadržala za sebe prodajući nekretninu tužitelja na otoku V., a da za tu prodaju nije imala punomoć tužitelja.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

 

-          da su parnične stranke zajednički kupile nekretninu na otoku V. dio kčbr. … u površini od 300 m2 1985.,

-          da je tužitelj tu nekretninu darovao tuženici ugovorom o darovanju od 15. lipnja 1994.,

-          da je Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu odbacilo kaznenu prijavu tužitelja podnesenu protiv tuženice,

-          da tužitelj nije pobijao ugovor o darovanju.

 

Tužitelj je reviziju podnio zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tako isti prije svega navodi da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 - dalje ZVDSP), jer u vrijeme prodaje kuće taj zakon nije bio na snazi.

 

Isto tako tužitelj smatra da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 109. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 – dalje: ZOO), jer nisu utvrdili da je ugovor o darovanju ništav i to zbog nedopuštenosti u smislu odredbe čl. 47. ZOO, pošto je tužitelj darovao tuženici više od onoga što je imao.

 

Odredbom čl. 47. ZOO bilo je određeno da je ništav ugovor ako je predmet obveze nemoguć, nedopušten, neodređen ili neodrediv. Činjenica da je u ugovoru o darovanju navedeno da tužitelj daruje tuženici cijelu nekretninu, a ne samo svoj dio ne dovodi do nedopuštenosti, jer nitko na drugoga ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima. Stoga  u konkretnom slučaju predmet obveze nije nedopušten, pa slijedom toga niti ugovor o darovanju zbog toga nije ništav.

 

Treba dodati da nije sporno da tužitelj nije pobijao predmetni ugovor o darovanju, pa su nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužitelj svoj dio predmetne nekretnine na otoku V. darovao tuženici. Tuženica je pak postupajući u okvirima svojim ovlaštenja propisanih u čl. 30. st. 1. ZVDSP predmetnu nekretninu prodala.

 

Tijekom ranijeg postupka tužitelj nije tvrdio da bi predmetna nekretnina bila prodana prije stupanja na snagu ZVDSP, već je tvrdio da ne zna kada, kako i na temelju čega je tuženica prodala predmetnu kuću na otoku V. Obzirom da je tužba podnesena 2004., to su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili ZVDSP.

 

Radi navedenog tužitelj je pravilno odbijen s postavljenim tužbenim, budući da isti svoj zahtjev temelji na tvrdnji o svom izvanknjižnom vlasništvu predmetne nekretnine, a što nije točno obzirom na sklopljeni ugovor o darovanju.

 

Zbog toga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, pa je na temelju čl. 393. ZPP odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu, 3. ožujka 2011.