Broj: Gž-4056/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Alena Perhata, kao predsjednika vijeća, te Dragana Katića i Barice Blažek, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. S.iz I., zastupanog po punomoćnicama K. G. i D. K., odvjetnicama iz R., protiv tuženika: 1. I.Z. d.o.o. B., zastupane po punomoćniku . M., odvjetniku iz R., 2. T. d.d. R., zastupane po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J.Š., S., J. & J. iz R., 3. M.d.o.o. iz R., zastupanog po punomoćniku M. L., odvjetniku iz R., 4. T. F.- F. d.o.o. K., zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. & J. iz R.radi utvrđenja ništavosti ugovora, odlučujući o žalbama tužitelja i prvotuženika, izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Rijeci posl. br. P-3156/03 od 18. ožujka 2008. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 16. ožujka 2011. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i  p o t v r đ u j e  presuda suda prvog stupnja u točki I. izreke. 

 

r i j e š i o   j e

 

U k i d a  s e presuda suda prvog stupnja u točki II. izreke u pogledu troškova postupka i predmet se u tom dijelu vraća sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništavim ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između trgovačkog društva I. z. d.o.o. B. i trgovačkog društva T. R. od dana 24. prosinca 1997. god., ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između trgovačkog društva I. z. d.o.o. B. i trgovačkog društva M. d.o.o. R. od dana 01. prosinca 1997. god. te ugovor o kupoprodaji nekretnine sklopljen između trgovačkog društva I. z. d.o.o. B. i trgovačkog društva T. F.-F. d.o.o. K.. Istom točkom izreke presude odbijen je i tužbeni zahtjev za izdavanje naloga zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci za uspostavom ranijeg zemljišno-knjižnog stanja brisanjem prava vlasništva trgovačkog društva T.  d.d. . na kat. česticama 1549/4, 1549/6, 1549/5, 1549/10, 1549/2, 1548/5 sve upisane u z.k. ul. 177, na kat. čest. 1574/2, 1574/55, 1574/58, 1574/15, 1574/59, 1574/60 sve upisane u z.k. ul. 1302, na kat. čest. 1574/2 upisana u z.k. ul. 1427, na kat. čest. 1544/3 upisane u z.k. ul. 1230, na kat. čest. 1544/4 upisana u z.k. ul. 1133, na kat. čest. 1574/8 upisana u z.k. ul. 1836 sve k.o. K.te upisom prava vlasništva u korist I.z. d.o.o. B., zatim brisanjem prava vlasništva trgovačkog društva M. d.o.o. R. na k.č.br. 1574/80 upisanoj u z.k. ul. 1302 k.o. K., te upisom prava vlasništva u korist I. z. d.o.o. B. i brisanjem prava vlasništva trgovačkog društva T. F. - F. d.o.o. K.na k.č.br. 2395/13 i k.č.br. 2395/14 k.o. K., te upisom prava vlasništva u korist I. z. d.o.o. B. kao i zahtjev tužitelja za naknadu prouzročenih parničnih troškova. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju da prvotuženiku trgovačkom društvu I. z.d.o.o. R. nadoknadi parnične troškove u iznosu od 138.470,00 kn, drugotuženiku trgovačkom društvu T. d.d. R. i četvrtotuženiku trgovačkom društvu T. F.-F. d.o.o. K.da nadoknadi troškove postupka u ukupnom iznosu od 106.018,00 kn i trećetuženiku trgovačkom društvu M.d.o.o. da nadoknadi troškove postupka u iznosu od 183.610,00 kn sve u roku od 15 dana.

 

Protiv te presude žali se tužitelj pozivajući se na sve žalbene razloge iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku ("N.N." br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08, u nastavku teksta: ZPP). Žalbu protiv rješenja o parničnom trošku ulaže i prvotuženik ne navodeći žalbene razloge.

 

Tužitelj u žalbi u bitnome ponavlja navode iznesene tijekom prvostupanjskog postupka o tome da je I. z. d.o.o. B.trgovačko društvo u suvlasništvu jedinice lokalne samouprave te da je otuđujući predmetne nekretnine postupila protivno čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("N.N." br. 91/96, u nastavku teksta: ZV). Tvrdi da su nekretnine koje su predmet kupoprodaje samo prividno prenesene na trgovačko društvo I. z. d.o.o. B. a da je stvarni vlasnik jedinica lokalne samouprave  Grada B. zbog čega da je raspolaganje nekretninama moguće samo na osnovi javnog natječaja. Nastavno ističe da su kupoprodajne cijene iz predmetnih ugovora daleko ispod tržne cijene nekretnina odnosno minimalne tržne cijene koju je utvrdilo gradsko vijeće Grada B. svojom odlukom što je prvostupanjski sud propustio utvrditi. Tvrdi i da je takvo raspolaganje nekretninama protivno čl. 49. Ustava RH o poduzetničkoj i tržnoj slobodi. Poziva se i na Direktivu 89/665 EEC-a od 21. prosinca 1989. god., izmjenu Direktive br. 92/50 EEC-a od 18. lipnja 1992. god. tvrdnjom da odredbe europskog prava i Direktive o javnoj nabavi nameću obvezu primjene poduzetničke i gospodarske slobode obaveznim objavljivanjem javnih natječaja kod nabave i prodaje robe kada je to od društvenog interesa bez obzira radi li se o jedinici lokalne samouprave ili trgovačkom društvu.

 

Prigovara utvrđenoj vrijednosti spora koju je prvostupanjski sud odredio u iznosu od 3.700.000,00 kn. Tvrdi da je tužitelj u tužbi označio vrijednost predmeta spora iznosom od 10.000,00 kn te da bi primjenom odredbe čl. 40. st. 2. ZPP-a kao i odredbe čl. 26. i 28. Zakona o sudskim pristojbama ("N.N." 26/03) valjalo prihvatiti mjerodavnom tu vrijednost predmeta spora. Utvrđenje suda prvog stupnja o vrijednosti predmeta spora da se pogrešno temelji na cijeni iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između trgovačkog društva I. z. d.o.o. i trgovačkog društva A. jer da se o  ništavosti tog ugovora ne odlučuje u ovom postupku (rješava ga Trgovački sud u Rijeci).  Stoga predlaže ukidanje procesnog rješenja od 20. travnja 2005. god. kojim je utvrđena vrijednost predmeta spora. Zbog pogrešno utvrđene vrijednosti predmeta spora smatra pogrešno utvrđenim i parnične troškove tuženika. Tvrdi da za sastav podnesaka od 19. rujna 2006. god., 21. rujna 2006. god. i 05. veljače 2008. god. valja primijeniti odredbe tbr. 8. t. 3. Tarife.

 

Predlaže uvaženje žalbe tužitelja i preinačenje pobijane presude usvajanjem tužbenog zahtjeva uz obvezu tuženika da tužitelju solidarno nadoknade troškove postupka odnosno ukidanje presude i vraćanje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. 

 

Prvotuženik u žalbi tvrdi da rješenje o parničnom trošku nije obrazloženo, da se prvostupanjski sud nije pozvao na valjane zakonske odredbe te da nije određen iznos koji bi mu pripadao za pojedinu radnju. Tvrdi i da pobijano rješenje ne sadrži iznos s kojim se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

 

Predlaže da Županijski sud preinači pobijano rješenje i pravilno dosudi parnični trošak prvotuženika.

 

Tuženici trgovačko društvo T. d.d. Rijeka i trgovačko društvo T.F. -F. d.o.o. odgovorom na žalbu osporavaju žalbene navode tužitelja te predlažu da se odbije žalba tužitelja kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska odluka.

 

Ostali tuženi trgovačko društvo I. z. d.o.o. B. i trgovačko društvo M. d.o.o. nisu podnijeli odgovor na tužbu.

Žalba tužitelja je djelomično osnovana.

 

Sud prvog stupnja pravilno je utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno pravo kad je odbio tužbeni zahtjev tužitelja. Pritom nije počinjena neka od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a na koje se poziva tužitelj odnosno na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Utvrđenje je prvostupanjskog suda da je prvotuženik I.z. d.o.o. B              vlasnik nekretnina koje su predmet kupoprodaje kao i da je u vrijeme zaključenja kupoprodajnih ugovora bio upisan u trgovačkom registru kao pravna osoba. Stoga zaključuje da je trgovačko društvo I. z.d.o.o. ovlašten raspolagati nekretninama bez javnog natječaja, jer da se odredba čl. 391. ZV-a ne odnosi na njega kao i da je bez značaja za primjenu te odredbe tko je suosnivač tog trgovačkog društva. Daljnje je utvrđenje suda prvog stupnja da se Uredba o nabavi robe i usluga ("N.N." 33/97) primjenjuje na stjecanje robe i usluga a ne na otuđenje, slijedom čega utvrđuje tvrdi da prvotuženik kod otuđenja nekretnina iz kupoprodajnih ugovora nije trebao postupati u skladu s tim odredbama. Zaključno sud prvog stupnja utvrđuje da ugovori o prodaji nekretnina nisu protivni ustavom utvrđenim načelima, prinudnim propisima ni moralu (čl. 103. ZOO-a) zbog čega odbija tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje ništavnim predmetnih ugovora a posljedično tome odbija i daljnji zahtjev tužitelja za uspostavom ranijeg zemljišno-knjižnog stanja.

 

Prvostupanjski sud je pozivom na odredbu čl. 40. ZPP-a, po prigovoru tuženika  procesnim rješenjem na ročištu 20. travnja 2005. god. (lista 39 spisa), utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.700.000,00 kn te je na tako utvrđenu vrijednost tuženicima dosudio troškove postupka.

             

Osnovni razlog ništavosti koji iznosi tužitelj tijekom prvostupanjskog postupka i ponavlja u žalbi temelji se na činjenici sklapanja kupoprodajnih ugovora o prodaji nekretnina prvotuženika trgovačkog društva I.z. d.o.o. B. i ostalih tuženika bez objave javnog natječaja odnosno po cijeni nižoj od tržne a što je prema njegovoj tvrdnji protivno čl. 391. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("N.N." br. 91/96).

 

Valja reći da je odredbom čl. 391. ZV-a propisano da nekretninu u vlasništvu jedinica lokalne samouprave i uprave poglavarstva tih jedinica mogu otuđiti ili njima na drugi način raspolagati samo na osnovu javnog natječaja i uz naknadu utvrđenu po tržnoj cijeni, te da su pravni poslovi sklopljeni protivno odredbama toga članka ništavi.

 

Međutim, predmetna odredba kao što pravilno utvrđuje prvostupanjski sud odnosi se isključivo na raspolaganje nekretninama u vlasništvu jedinica lokalne samouprave (općina, gradova i županija) a ne odnosi se na raspolaganje nekretninama  u vlasništvu  trgovačkih  društava. Vlasnička struktura jedinica lokalne samouprave u  trgovačkim društvima ne proširuje primjenu te odredbe na trgovačka društva. Stoga je bez značaja činjenica da je Grad B. suosnivač tog trgovačkog društva s općinom Č.i Grad R.. Naime, trgovačko društvo I. z. d.o.o. B. bilo je upisano u sudski registar Trgovačkog suda u Rijeci u vrijeme sklapanja kupoprodajnih ugovora.

 

 

Osim toga to trgovačko društvo ujedno je i zemljišno-knjižni vlasnik nekretnina koje su predmetnim kupoprodajnim ugovorima prenesene na tuženike od 2-4.

 

Stoga valja zaključiti da je nekretninama raspolagalo trgovačko društvo a ne jedinica lokalne samouprave kao i da ne postoji zakonska odredba koja bi ograničavala slobodan promet nekretninama ni propisivala najnižu tržnu cijenu po kojoj trgovačka društva mogu odnosno moraju raspolagati nekretninama. Zbog toga je pogrešno pozivanje tužitelja  na ništavost kupoprodajnih ugovora (čl. 103. ZOO-a).

 

Valja naglasiti da je neosnovano pozivanje tužitelja u žalbi na nezakoniti prijenos nekretnina koje su predmet kupoprodaje sa grada B. na prvotuženika jer to nije predmet tužbenog zahtjeva i Grad B. nije stranka postupka. Zbog toga  prvostupanjski sud pravilno nije utvrđivao osnovanost tih tužbenih navoda. 

 

Kod sklapanja kupoprodajnih ugovora nije povrijeđena ni odredba Uredbe o postupku nabave roba i usluga te ustupanja radova ("N.N." br. 33/97) kao ni Direktive o javnoj nabavi jer se tim propisima kao što pravilno utvrđuje i sud prvog stupnja uređuje pitanje nabave robe i usluga a ne prodaja nekretnina.

 

Iz tih razloga neosnovani su navodi tužitelja o ništavosti ugovora o kupoprodaji nekretnina sklopljenih između prvotuženika kao prodavatelja i tuženika trgovačkih društava T. R.d.d., M. d.o.o. R., T. F. – F. d.o.o. K. kao kupaca. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništavosti ugovora a posljedično tome i za brisanjem uknjiženog prava vlasništva na temelju predmetnih ugovora.

 

Međutim, pravilno se žalbom tužitelja prigovara rješenjem suda utvrđenoj vrijednosti predmeta spora koju je prvostupanjski sud  utvrdio u iznosu od 3.700.000,00 kn da bi na tako utvrđenu vrijednost predmeta spora za sve tužene utvrdio opravdane troškove parničnog postupka.

 

Odredbom čl. 40. st. 3. ZPP-a propisano je da u slučaju kada je tužitelj vrijednost predmeta spora suviše visoko ili suviše nisko naznačio, tako da se postavlja pitanje stvarne nadležnosti, sastava suda, vrste postupka, prava na izjavljivanje revizije, ovlaštenje na zastupanje ili prava na naknadu troškova postupka, sud će po službenoj dužnosti ili na prigovor tuženika, najkasnije na pripremnom ročištu, ili ako ono nije održano, onda na prvom ročištu za glavnu raspravu, prije nego što se tuženik pustio u raspravljanje o glavnoj stvari, brzo i na prikladan način provjeriti točnost naznačene vrijednosti, te rješenjem protiv kojeg nije dopuštena posebna žalba odrediti vrijednost predmeta spora.

 

Tužitelj je u tužbi naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu od 101.000,00 kn (pogrešno u žalbi tvrdi 10.000,00 kn) da bi po prigovoru tada petotuženog trgovačkog društva A., u pogledu kojega je razdvojen postupak (sudi se kod Trgovačkog suda u Rijeci) na prvom ročištu za glavnu raspravu za ukupan tužbeni zahtjev odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 3.700.000,00 kn. Takvo utvrđenje suda prvog stupnja ne bi bilo prihvatljivo ovom žalbenom sudu.

 

Predmet tužbenog zahtjeva je utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora koje je sklopio prvotuženik sa drugotuženim, trećetuženim i četvrtotuženim (svakim od njih ponaosob u pogledu drugih nekretnina). Pri takvom činjeničnom utvrđenju valjalo bi odrediti vrijednost predmeta spora prema vrijednosti svakog pojedinog zahtjeva (čl. 37. st. 2. ZPP-a).

 

Neosnovano se tužitelj u žalbi poziva na odredbu čl. 28. Zakona o sudskim pristojbama ("N.N. 26/03) jer je tom odredbom propisan način utvrđivanja vrijednosti predmeta spora ali samo za obračun sudske pristojbe.

 

Vrijednost predmeta spora za utvrđenje ništavosti kupoprodajnih ugovora valjalo bi utvrđivati kroz kupoprodajnu cijenu iz tih ugovora, koja za sve ugovore nije ista. Kupoprodajna cijena iz ugovora sklopljenog s trgovačkim društvom M. d.o.o. iznosi 68.355,81 kn, sa trgovačkim društvom T. d.d. 1.673.939,80 kn odnosno trgovačkim društvom T. F . – F. d.o.o. 150.466,09 kn dok kupoprodajna cijena iz ugovora sklopljenog sa trgovačkim društvom A. iznosi 3.444.028,67 kn ali utvrđenje ništavosti tog ugovora nije predmet ovog postupka na što pravilno upućuje tužitelj u svojoj žalbi. Osim toga valja napomenuti i da bi vrijednost predmeta spora u pogledu tužitelja i prvotuženika na koje se odnose svi tužbeni zahtjevi bila jednaka.

 

Zbog navedenog prvostupanjski sud pogrešno je utvrdio činjenično stanje kada je odredio jednaku vrijednost predmeta spora za sve tužene. Na tako pogrešno utvrđenu vrijednost pogrešno je utvrdio parnične troškove tuženih, pa je valjalo ukinuti prvostupanjsku odluku u dijelu troškova postupka i u tom dijelu predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

 

U nastavku postupka valjalo bi pravilno utvrditi vrijednost predmeta spora primjenom odredbe čl. 37 st. 2. i čl.  40. ZPP-a te na tako utvrđenu vrijednost predmeta spora za svaki pojedini zahtjev, dosuditi tuženima opravdane troškove postupka primjenom odredbe čl. 154. st. 1. a u svezi s čl. 155. ZPP-a.

 

Pritom valja navesti da kod ponovnog odlučivanja treba odrediti visinu troškova priznatih tuženicima po pojedinim parničnim radnjama i u ukupnom iznosu kao i koji je odbijajući iznos troškova postupka kao što pravilno tvrdi prvotuženik u žalbi. Iako se prvostupanjski sud nije izričito pozvao na odredbu materijalnog prava koju je primijenio kod odlučivanja o troškovima nedvojbeno je da je primijenio odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a pa taj pravni nedostatak ne bi utjecao na zakonitost odluke da ne postoje drugi naprijed navedeni razlozi.

 

Iz navedenih razloga valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. i čl. 370. ZPP-a odlučiti kao u izreci.

 

U Rijeci, 16. ožujka 2011. godine