Broj: Gž-3304/2008

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Dragana Katića, kao predsjednika vijeća te Barice Blažek i Nataše Masovčić, kao članova vijeća u pravnoj stvari tužitelja M. O. iz R., zastupanog po punomoćnici D. D., odvjetnici iz R., protiv tuženih 1. A. M. i 2. R. M., obje iz C., obje zastupane po punomoćniku I. R., odvjetniku iz R., radi namirenja potraživanja iz založne stvari, odlučujući o žalbi tuženica izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Crikvenici, poslovni broj P-4801/06-18, od 05. veljače 2008., u sjednici vijeća održanoj dana 16. ožujka 2011. godine

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe tuženica kao neosnovane i   p o t v r đ u j e  presuda suda prvog stupnja.

 

Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja u stavku I. izreke presuđeno je da su tuženice dužne dopustiti namirenje  tužiteljeve tražbine u iznosu od 720.954,73 kune sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po stopi i tijeku pobliže opisanom u ovom stavku izreke presude i to sudskom prodajom založene nekretnine k.č.br. 8, u naravi kuća, dvorište i livada u F., površine 425 čhv, upisana u z.k.ul. 189. k.o. F., a sve u roku od 15 dana.

 

              U stavku II. izreke naloženo je tuženicama da isplate tužitelju trošak postupka u iznosu od 41.287,00 kuna u roku od 15 dana.

 

              Protiv citirane presude žalbu podnose tuženice zbog svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. točka 1. – 3. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se uvaženjem žalbe ista ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženica tužitelj osporava osnovanost svih žalbenih navoda tuženica uz prijedlog da se žalba kao neosnovana odbije i potvrdi presuda suda prvog stupnja.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Sud prvog stupnja je radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja provodio dokaze uvidom u priloženu pisanu dokumentaciju, saslušanjem tužitelja kao stranke i  svjedoka P. M., te temeljem rezultata istih zaključio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

 

              Iz provedenog dokaza uvidom u Građevinski ugovor broj 01-12/2003 godine , sklopljenog između tuženice R. M., kao vlasnice obrta za ugostiteljstvo i turizam K. i tužitelja, kao izvođača radova, dana 15. prosinca 2003. godine utvrđuje da proizlazi da je između navedenih stranaka ugovorena cijena za izvođenje radova u iznosu od 720.954,73 kune, s time da prema navodima tužbe proizlazi da je tužitelj temeljem obveze iz navedenog ugovora izvršio građevinsko obrtničke radove nadogradnje i rekonstrukciji poslovnog prostora u F. na adresi F. 8, a da mu tuženice ugovorenu cijenu za obavljene radove, iako je potraživanje dospjelo, nisu platile, zbog čega da je i podnio tužbu sudu.

 

              Nadalje, sud prvog stupnja utvrđuje da iz provedenog dokaza uvidom u Ugovor o priznanju duga, koji je sklopljen između tužitelja i tuženih dana 19. listopada 2004. godine, proizlazi da su stranke u članku 2. tog Ugovora odredile i utvrdile dugovanje iznosa od 720.954,73 kune s pripadajućom zakonskom kamatom od 15. prosinca 2003. godine do isplate, a člankom 3. da su se stranke suglasile da se radi osiguranja tog potraživanja vjerovnika (ovdje tužitelja) uknjiži založno pravo na nekretninama u vlasništvu tuženica i to k.č.br. 8 u naravi kuća, dvorište i livada u F., sve upisano u z.k.ul. 189., k.o. F., a koji ugovor da je potpisan od strane ugovornih stranaka – ovdje tuženica i tužitelja.

 

              Sud prvog stupnja utvrđuje - s obzirom da su tuženice u odgovoru na tužbu osporile tužbu i tužbeni zahtjev tvrdeći da je ugovor o priznanju duga ništav, jer sadrži greške, nedostatke i manje volje, da tuženice usprkos toga nisu navele koje to greške i nedostatke sadrži predmetni ugovor, a kako isti ima dopušten sadržaj, da je potpisan od strane ugovornih stranaka, čiji potpisi su i ovjereni kod javnog bilježnika - da su ti navodi tuženica neosnovani, odnosno da je predmetni ugovor o priznanju duga po svojoj formi valjan, dok da za mane volje tuženice nisu isticale o kojim manama volje prilikom sklapanja ugovora bi se radilo. Stoga sud prvog stupnja zauzima stajalište da narečeni Ugovor o priznanju duga ne bi bio ništav niti iz razloga mana volje, koje uzrokuju ništavost, a niti da bi bile ispunjene pretpostavke iz članka 103. Zakon o obveznim odnosima ("NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/05, 41/08 u nastavku teksta: ZOO), pa da se radi o valjanom ugovoru koji ima pravne učinke i obvezuju ugovorne stranke.

 

              Radi ocjena navoda tuženica da bi se radilo o netočnom iznosu duga koji su one priznale citiranim Ugovorom o priznanju duga, sud prvog stupnja ukazuje da je točan iznos duga određen Ugovorom o priznanju duga potpisan po tuženicama, koji je ugovor valjan, dakle, da su tuženice priznale upravo utuženi iznos duga, a koji da proizlazi točno i iz članka 2. Građevinskog ugovora sklopljenog dana 15. prosinca 2003. godine između ovdje parničnih stranaka, a osim toga na navode tuženice da bi taj iznos trebao biti manji zbog toga što su one platile tužitelju 10.000 Eura sud utvrđuje da se glede tog iznosa ne radi o potraživanju predmetnog Ugovora o priznanju duga. To objašnjava podatkom iz Potvrde od 06. srpnja 2004. godine, u kojoj da je tužitelj potvrdio da je primio od M. P., supruga i oca tuženica, iznos od 10.000 Eura, s time da tužitelj još u njegovom iskazu pojašnjava da se ne radi o predmetnom dugu, jer da je iznos plaćen i potvrda potpisana prije sklapanja ugovora o priznanju duga, pa slijedom toga je motrište suda prvog stupnja da se ne radi o predmetnom dugovanju, jer da tuženice sigurno ne bi potpisale i priznale dug ugovorom o priznanju duga u iznosu većem od stvarno dugovanog.

 

              Nadalje, utvrđenje je suda prvog stupnja da nije posebno u ovom predmetu utvrđivana istinitost navoda tuženica vezano za neizvršavanje odredbi Građevinskog ugovora od strane tužitelja, budući da su tuženice eventualne sporove iz tog njihovog odnosa temeljem Građevinskog ugovora morale rješavati u drugim posebnim parničnim postupcima, a posebice stoga što je i svjedok P. M., koji da je nesporno ugovarao sve poslove sa tužiteljem, u njegovom je iskazu izjavio da nema primjedbi što se tiče gradnje tužitelja i da je zbog toga dokazni prijedlog tuženica za provođenje građevinskim vještačenjem, na okolnost koje radove i u kojoj vrijednosti tužitelj izvršio, odbio kao suvišan.

 

Naposljetku, sud prvog stupnja zaključuje da je utvrđeno da je Ugovor o priznanju duga sklopljen između stranaka solemniziran po javnom bilježniku te da predstavlja u smislu odredbe članka 21. stavak 1. Ovršnog zakona ovršnu ispravu te da se radi o javno bilježničkoj ispravi koja je postala ovršna. Zaključak je suda prvog stupnja da budući se u konkretnom slučaju radi o zalogom osiguranoj tražbini tužitelja, koja nije ispunjena po dospijeću, to da tužitelju kao vjerovniku pripada pravo na namirenje tražbine založene stvari, što da je tužitelj i zahtijevao tužbenim zahtjevom na što je i ovlašten da su tuženice kao vlasnice zaloga dužne trpjeti namirenje tražbine iz vrijednosti založene stvari.

 

              Slijedom izloženog sud prvog stupnja temeljem odredbe članka 336. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima "(NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 u nastavku teksta ZV) usvaja tužbeni zahtjev tužitelja.

 

              Odluku o trošku postupka sud prvog stupnja temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, a trošak odmjeruje sukladno mjerodavnim odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05, 59/07 u nastavku dalje: Tarifa) uz pripadajući iznos sudskih pristojbi na tužbu i presudu.

 

              Ocjenjujući pobijanu presudu u granicama žalbenih navoda tuženice, a pazeći povodom žalbe, i po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nalazi da u donošenju pobijane presude nije ostvarena neka od bitnih postupovnih povreda iz citiranog zakonskog propisa, a da je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje sud prvog stupnja pravilno primijenio materijalno pravo, kada je presudio kao u pobijanoj presudi, za što sud prvog stupnja navodi valjane i pravno utemeljene razloge, koje prihvaća i ovaj sud, te na iste radi suvišnosti ponavljanja, upućuju i žaliteljice iz sadržaja obrazloženja prvostupanjske presude.

 

              Uz to, na žalbeni navod tuženica da bi u prvostupanjskom postupku bila ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 10. ZPP-a, odgovara se da isti nije osnovan, budući da temeljem stanja u spisu predmeta ne proizlazi točnost tvrdnji žalbe tuženica da bi na glavnoj raspravi bila isključena javnost, jer se isključenje javnosti određuje u smislu odredbe članka 309. ZPP-a pismenim rješenjem uz obrazloženje i javno objavljivanje, a što, kako na to pravilno ukazuje i tužitelj u odgovoru na žalbu, u konkretnom slučaju nedvojbeno nije učinjeno, a veličina, tj. oskudnost prostora za vrijeme održavanja glavne rasprave samo po sebi nije pravno relevantna okolnost čime bi bila ostvarena bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 10. ZPP-a, koja se neutemeljeno ističe žalbom.

 

Slijedom obrazloženog, kako nisu ispunjeni razlozi kojima se presuda suda prvog stupnja pobija, to je žalba tuženica odbijena kao neosnovana i potvrđena presuda suda prvog stupnja, kao u stavku prvom izreke, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.

 

Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška odgovora na žalbu, jer ta parnična radnja nije bila potrebita za vođenje postupka (čl. 166. st. 1. i čl. 155. st. 1. ZPP-a), a kao u stavku drugom izreke presude.

 

U Rijeci, 16. ožujka 2011. godine