Broj: Rev 1519/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić, Branka Medančića i Marine Paulić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja „I. P. J.“ d.o.o. iz L., zastupanog po punomoćniku M. P., odvjetniku iz V., protiv tuženice M. C. iz J. zastupane po punomoćniku J. Ž. iz J. radi utvrđenja prava vlasništva nekretnine, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Varaždinu posl. br. Gž-573/09-2 od 2. lipnja 2009., kojom je preinačena presuda Općinskog suda u Varaždinu, Stalne službe u Ivancu, posl. br. P-293/09-48 od 1. prosinca 2008., u sjednici od 23. ožujka 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom usvojena je žalba tuženice i preinačena prvostupanjska presuda tako što je odbijen tužbeni zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č. br. 1133/45, u naravi oranice površine 5327 m2, upisane u z.k.ul. br. 921 K.O. J., te da se slijedom toga tuženica obveže trpjeti upis prava vlasništva te nekretnine na ime tužitelja, uz istovremeno brisanje toga vlasništva s imena M. C. iz J. i M. C. iz J. - te naknaditi tužitelju parnični trošak od 44.832,50 kn. Ujedno je odbijen zahtjev tuženice da se njoj naknadi parnični trošak.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. t. 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje , podredno da se preinači i prihvati tužbeni zahtjev.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 52. st. 4. i čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08 ), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima o svemu što je za odluku o tužbenom zahtjevu od odlučnog značaja - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio i na sve relevantne žalbene navode, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan i provedeni dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Navodi tužitelja kojima dovodi u pitanje utvrđenja drugostupanjskog suda o kakvoći posjeda prijeporne nekretnine - tvrdnjom da je njegov posjed bio zakonit ili (u svakom slučaju) savjestan (tako da su ispunjene pretpostavke za stjecanje nekretnine izvanrednom dosjelošću), a da je trebalo prihvatiti i da ga je tuženica svih godina (od ...) održavala u zabludi da mu je bezuvjetno prenijela posjed i da je pošteni posjednik te nekretnine, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima iznosi svoje shvaćanje činjeničnih zaključaka drugostupanjskog suda - koje je različito od shvaćanja na kojemu je osporena odluka zasnovana, te stavove o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu (budući prema njegovom shvaćanju drugostupanjski sud nije pravilno ocijenio utvrđene činjenice), a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), te navode ne može razmatrati ni ovaj sud.

 

Valja pritom imati na umu da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem suda prema toj ovlasti, i time što utvrđene činjenice nisu ocijenjene sukladno shvaćanju tužitelja, nije ostvarena povreda na koju se revizijom ukazuje.

 

U postupku nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje da je tužitelj vlasnik nekretnine k.č. br. 1133/45, u naravi oranice površine 5327 m2, upisane u z.k.ul. br. 921 K.O. J., te da se slijedom toga tuženica obveže trpjeti da se tužitelj s tim pravom upiše u zemljišnim knjigama. Tužitelj drži da je tu nekretninu stekao u vlasništvo na temelju dosjelosti, njezinim posjedovanjem kao savjestan posjednik kroz razdoblje od ...

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da je nekretnina k.č. br. 1133/45, u naravi oranica površine 5327 m2, upisana u z.k.ul. br. 921 K.O. J. u vlasništvu tuženice (obzirom se u zemljišnim knjigama vodi evidentirana kao vlasništvo M. C. iz J. i M. C. iz J.a riječ je o istoj osobi: tuženici),

 

- da je na toj nekretnini prednik tužitelja ..., nakon što mu je tuženica „prenijela“ posjed, započeo s eksploatacijom kremenog pijeska, s time što je tada i otkupljivao zemljište na području K.O. J., ali nije kupio i tu nekretninu - niti je u svezi nje pokrenut postupak izvlaštenja,

 

- da je prednik tužitelja, tadašnja R. „I.“ i. g. m. L., O. P. k. i. p. O.-J., ... organiziran kao društveno poduzeće, da bi ..., podjelom tog društvenog poduzeća (izdvajanjem iz holdinga i podjelom), nastao tužitelj kao društvo s ograničenom odgovornošću,

 

- da je prednik tužitelja na temelju sporazuma od 28. ožujka 1989. nekretnine na području otkupnog polja J. 3, na kojem je i predmetna nekretnina, ustupio na privremeno korištenje K. r. o. (sada „I.“ d.d.), u svrhu njihovog korištenja za deponiranje smeća,

 

              - da su sporazumom od 4. kolovoza 2005. tužitelj i tvrtka „I.“ d.d. I. ponovo uredili korištenje nekretnina na području polja J. 3, do zaključno 21. kolovoza 2006.,

 

              - da predmetna nekretnina nije bila obuhvaćena pretvorbom prednika tužitelja, pa nije procijenjena u kapital novoformiranog društva i prilikom pretvorbe upisana kao vlasništvo tužitelja,

 

              - da je, a obzirom se (zbog njezinog stanja) nije mogla koristiti kao oranica, predmetnu nekretninu tuženica u razdoblju od ... povremeno i sama koristila, i to „na način da je na njoj rušila drveće i drugo raslinje“.

 

              Na temelju navedenih utvrđenja drugostupanjski sud je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio uz osnovni zaključak da predmetna nekretnina, a obzirom da nije bila obuhvaćena postupkom eksproprijacije ili izvlaštenja od tuženice - niti je tuženica tu nekretninu prodala tužitelju ili predniku tužitelja, odnosno obzirom da tužitelj nema valjanu pravnu osnovu ili naslov stjecanja - jer nije bio u zakonitom posjedu nekretnine niti je bio njezin savjesni (pošteni) posjednik, nije mogla postati (ili prijeći u) vlasništvo tužitelja.

 

Pravno shvaćanje drugostupanjskog suda je pravilno.

 

              U smislu odredbi čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV-a) „dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari.“ (st. 1.), s time da „samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 2.), dok „samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.“ (st. 3.). Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO-a) bilo propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom st. 4. istoga članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

 

Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV-a „posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)“, a pošten je (prema st. 3. istoga članka)  “… ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed“, s time da (prema st. 5.) „posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno“, dok je odredbama čl. 72. ZOVO-a bilo propisano: (u st. 1.) „posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja“ i (u st. 2.) „posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova“ - a (u st. 3.) „savjesnost posjeda se pretpostavlja“.

 

              Sukladno spomenutim odredbama nepošten (nesavjestan) posjednik ne može steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo (u smislu odredbe čl. 11. st. 1. ZV-a) ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed), za zaključiti je da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

 

U konkretnom slučaju, s obzirom da je tužitelj znao ili bar morao znati, odnosno s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati utuženu nekretninu, dakle da mu ne pripada pravo na posjed prijeporne nekretnine ili da ta nekretnina iako je posjeduje nije njegova, a sve imajući na umu da je svo vrijeme njezina posjedovanja tuženica u zemljišnim knjigama bila upisana kao njezina vlasnica - a za njega je vrijedilo načelo javnosti i povjerenja (prema principu publiciteta) zemljišnih knjiga, te da je imao razloga provjeravati zemljišnoknjižni upis - jer je posjed nekretnine stekao od tuženice, a u svakom je slučaju morao znati da tu nekretninu nije kupio ili stekao u postupku eksproprijacije ili izvlaštenja - i znao je da tu nekretninu tuženica i nakon ... koristi „na način da je na njoj rušila drveće i drugo raslinje“, tužitelj, sve da je i vršio posjed te nekretnine u vremenskom slijedu od ... (polazeći od utvrđenja da je pretvorbom ranijeg društvenog poduzeća nastalo novo društvo: u čiji kapital nije procijenjena i ta nekretnina), nije bio u smislu istaknutih odredaba pošten (savjestan) posjednik prijeporne nekretnine - i nije je slijedom toga ni mogao steći dosjelošću.

 

Polazeći od navedenog, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i (preinačenjem prvostupanjske presude) odbio.

 

Uostalom tužitelj u odnosu na takvo pravno shvaćanje u reviziji niti ne navodi u čemu bi se sastojala pogrešna primjena materijalnog prava, već osporava ocjenu provedenih dokaza po drugostupanjskom sudu i utvrđeno činjenično stanje (glede kakvoće vršenog posjeda), a iz tog se razloga revizija ne može izjaviti.

 

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.