Broj: Rev 555/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca mr. sc. Jasne Brežanski, predsjednice vijeća, Davorke Lukanović-Ivanišević, mr. sc. Jadranka Juga, Đure Sesse i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari I-tužitelja I. V. i II-tužiteljice S. V., oboje iz Z., koje zastupa punomoćnik M. K., odvjetnik u Z., protiv tuženice Republike Hrvatske, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4606/06 od 16. listopada 2007., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-7288/01 od 4. svibnja 2006., u sjednici održanoj 23. ožujka 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja odbijeni su tužitelji s tužbenim zahtjevom za isplatu 500.000,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te naknadom parničnih troškova (toč. I. izreke). Tužitelji su obvezani naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 23.000,00 kn (toč. II. izreke).

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju su podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlažu Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje. Tužitelji su popisali troškove revizije.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 i 88/05 – dalje: ZPP) revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Suprotno navodima revizije obrazloženja nižestupanjskih presuda sadrže jasne i valjane razloge o svim odlučnim činjenicama, pa stoga neosnovano tužitelji ističu revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Sadržajem revizije tužitelji ukazuju na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 8. i čl. 220. st. 1. i 2. ZPP.

 

              Prema odredbi čl. 8. ZPP koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka. Prema odredbi čl. 220. st. 1. i 2. ZPP dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke i sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica.

 

              Nižestupanjski sudovi su postupili u skladu s citiranim odredbama i proveli dokaze koje su ocijenili relevantnim, na temelju istih utvrdili činjenice odlučne za ovaj spor zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 8. i čl. 220. ZPP na koju se ukazuje u reviziji. Pritom činjenica da nižestupanjski sudovi nisu naveli posebne razloge zbog kojih je odbijen prijedlog tužitelja za očevidom i provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost visine uloženih sredstava u predmetnu nekretninu, je relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka, a koja u konkretnom slučaju nije od bilo kakvog utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

 

              U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

              - da je I-tužitelju rješenjem Komisije Grada Karlovca za privremeno preuzimanje i korištenje imovine, a na temelju odredbe čl. 5. i 14. Zakona o privremenom preuzimanju i upravljanju određenom imovinom („Narodne novine“, broj: 73/95 i 7/96 - dalje: ZPPUOI) dana privremeno u posjed i na korištenje obiteljska kuća (visoka prizemnica 10 x 12 m) izgorjela, T. 35c, na k.č.br. 26, površine 1319 m² k.o. T., te gospodarska zgrada: šupa površine 32 m²,

 

              - da je Rješenjem Stambene komisije Grada Karlovca od 23. lipnja 1999. naprijed navedeno rješenje ukinuto, te tužitelju naloženo vratiti privremeno korištenu imovinu Stambenoj komisiji,

 

              - da su tužitelji vratili imovinu, kako navode, vlasnici M. S.,

 

              - da su tužitelji kuću – objekt, obnovili i osposobili za stanovanje u što su prema vlastitoj tvrdnji uložili 500.000,00 kn.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi ocjenjuju da tužbeni zahtjev usmjeren prema Republici Hrvatskoj nije osnovan uz obrazloženje da se tuženica nije neosnovano obogatila ulaganjem tužitelja u imovinu koju su isti dobili na privremeno korištenje, a koju su vratili vlasnici, pa da stoga odredba čl. 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96 i 112/99 – dalje: ZOO) ne predstavlja pravni temelj za obvezivanje tuženice na isplatu zatraženog iznosa, jednako tako niti Zakon o davanju u najam stanova na oslobođenom teritoriju („Narodne novine“, broj: 73/95) budući je tim zakonom (čl. 1.) uređeno davanje u najam stanova na kojima sukladno odredbama toga Zakona prestaje stanarsko pravo u društvenom vlasništvu, državnom vlasništvu, odnosno vlasništvu pravnih osoba, o čemu nije riječ u konkretnoj situaciji, te da tužbeni zahtjev nije moguće prihvatiti niti kroz pravnu osnovu eventualne odštetne odgovornosti Republike Hrvatske, jer na njezinoj strani nema štetne radnje kao pretpostavke odštetne odgovornosti štetnika budući se donošenje propisa u provedbi kojih su donesena rješenja ne može smatrati štetnom radnjom, tim više što tužitelji i nisu izjavljivali pravni lijek protiv rješenja od 23. lipnja 1999.. Konačno pravni je zaključak nižestupanjskih sudova da niti odredbe čl. 37. st. 1. i 2. te čl. 40. i 41. Zakona o obnovi („Narodne novine“, broj: 54/96 i 57/00) ne mogu dovesti do drugačijeg zaključka. To već i stoga što je odredba čl. 37. Zakona o obnovi kojim je bila predviđena mogućnost organiziranja provedbe osnovnih radova obnove na oštećenoj imovini IV, V ili VI kategorije, a koja je imovina na temelju ZPPUOI dana privremeno u posjed i korištenje, brisana odredbom čl. 20. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obnovi („Narodne novine“, broj: 57/00) radi čega je i pozivanje na odredbe čl. 40. i 41. Zakona o obnovi bez temelja, a k tome da je odredbom čl. 4. Zakona o obnovi točno određeno tko ima pravo na obnovu pod uvjetima određenim Zakonom o obnovi (vlasnici, odnosno suvlasnici u ratu uništenih ili oštećenih stambenih zgrada, te nositelji stanarskog prava na stanovima u tim zgradama, kao i vlasnici drugih uništenih ili oštećenih materijalnih dobara koji su državljani Republike Hrvatske), te da su za pitanja obnove nadležna određena ministarstva.

 

Polazeći od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji pravilno su i po ocjeni ovoga suda nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo (naprijed navedene zakonske odredbe) kada su tužbeni zahtjev odbili.

 

              U navodima revizije tužitelji zapravo iznose drugačije činjenične i pravne zaključke nego što to čine nižestupanjski sudovi, a to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu razlozi zbog kojih se može izjaviti revizija.

 

              U odnosu na revizijski navod kojim se tužitelji pozivaju na odredbu čl. 164. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV) treba odgovoriti da su u pravu tužitelji kada navode da o pravu na naknadu onoga tko je ulagao u kakvu (tuđu) nekretninu treba odlučivati po pravilima stvarnog prava (čl. 156. st. 2. ZV).

 

              Prema odredbi čl. 164. st. 2. ZV zahtjeva li vlasnik da posjednik preda stvar, pošteni posjednik može tražiti naknadu za nužne i korisne troškove koje je imao, te stvar zadržati dok mu oni ne budu naknađeni.

 

              Međutim, u konkretnom slučaju tužitelji ne potražuju naknadu za nužne i korisne troškove koje su imali od vlasnika M. S., već od tuženice Republike Hrvatske.

 

              Konačno, Odluka Europskog suda za ljudska prava na koju se pozivaju tužitelji, ne može ih dovesti u povoljniju pravnu situaciju, a kako je to uostalom pravilno ocijenio i drugostupanjski sud, jer se u ovom slučaju ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji.

 

Stoga, a i obzirom na naprijed izloženo, valjalo je reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu, 23. ožujka 2011.