Broj: Rev 1180/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, Gordane Matasić-Špoljarić, Aleksandra Peruzovića, Viktorije Lovrić i Branka Medančića, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja B. Z. iz K., kojeg zastupa punomoćnik A. K., odvjetnik u K., protiv tuženice V. L. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1668/08 od 27. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-2325/04 od 28. travnja 2008., u sjednici održanoj 30. ožujka 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-2325/04 od  28. travnja 2008. odbijen je tužbeni zahtjev da se naloži tuženici isplatiti tužitelju 34.000,00 DEM u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju NBH na dan isplate sa zateznim kamatama od 18% godišnje.

 

Županijski sud u Zadru je presudom posl. br. Gž-1668/08 od 27. svibnja 2009. potvrdio prvostupanjsku presudu.

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava i predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati reviziju, preinači pobijanu drugostupanjsku presudu na način da se potvrdi presuda Općinskog suda u Zadru ili ukine obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tuženica nije odgovorila na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Primjenom odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), a koja se primjenjuje na ovaj spor u postupanju sa revizijom  na temelju odredbe čl. 52. st. 4. u svezi sa odredbom čl. 34. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08) Vrhovni sud Republike Hrvatske ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Ne postoji bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženica plati iznos od 34.000,00 DEM u kunskoj protuvrijednosti, a taj iznos predstavlja civilne plodove (zakupninu) koju je tuženica ostvarila iznajmljivanjem jednosobnog stana u Z., …, podstanarima za razdoblje od 1996. pa nadalje.

 

U revizijskoj fazi postupka je sporno je li taj iznos tuženica dužna platiti tužitelju.

 

Nakon provedenog postupka nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja:

 

- da su stranke 24. siječnja 1996. zaključile prividan ugovor o darovanju jednosobnog stana u Z., …, III kat, a prava volja ugovornih strana bilo je sklapanje kupoprodajnog ugovora za cijenu od 17.000,00 DEM,

 

- da je presudom Općinskog suda u Zadru posl. br. P-1497/00 od 20. travnja 2001. koja je djelomično potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1128/01 od 20. svibnja 2004. raskinut kupoprodajni ugovor i naloženo je tuženiku isplatiti tužiteljici 47.640,00 kn kao protuvrijednost iznosa 12.000,00 DEM primljenog na ime kupoprodajne cijene s pripadajućom kamatom na taj iznos,

 

- da je presudom i presudom na temelju priznanja Općinskog suda u Zadru posl. br. P-814/05 od 13. ožujka 2006. koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1343/06 od 8. siječnja 2008. utvrđeno da je gore navedeni kupoprodajni ugovor od 24. siječnja 1996. ništav te su dužni tuženici B. Z. i V. L. (stranke u ovom postupku) predati predmetni stan slobodan od osoba i stvari u posjed tužiteljici Republici Hrvatskoj kao vlasnici,

 

- da je tuženica ostvarila korist iznajmljujući spomenuti stan studentima od 1996. pa nadalje.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odredbom čl. 8. st. 5. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 – dalje: ZV) propisano je da koristi pripadaju onome kome pripada stvar ili pravo koje ih donosi, ako na posebnom pravnom temelju ne pripadaju kome drugom. Tko se na postojanje takvog pravnog temelja poziva, treba ga i dokazati.

 

Iako je ugovor sklopljen između stranaka 24. siječnja 1996. raskinut pravomoćnom presudom i B. Z. naloženo da V. L. vrati isplaćeni dio ugovorene cijene, naknadno je pravomoćnom presudom utvrđeno da je taj ugovor ništav, jer je B. Z. raspolagao sa nekretninom koja nije bila njegovo vlasništvo. Apsolutno ništav pravni posao je ništav od trenutka kada je zaključen pa kako tužitelj nije vlasnik spomenutog stana ne pripada mu pravo na koristi koje je tuženica ostvarila iznajmljujući stan studentima.

 

Posjed stana nije pravni temelj za ostvarivanje koristi koje je tuženica ostvarila iznajmljujući spomenuti stan, neovisno o tome bio pošten ili nepošten, pa su neosnovani revizijski navodi da bi to pravo pripadalo revidentu kao poštenom posjedniku stana. Koristi koje je tuženica ostvarili iznajmljivanjem stana mogla bi od nje tražiti Republika Hrvatska kao vlasnica stana, što međutim nije predmet ovog postupka.

 

Ispitujući pobijanu presudu u dijelu kojim se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji ovaj sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, te je primjenom odredbe čl. 393. ZPP odbio reviziju tužitelja kao neosnovanu.

 

U Zagrebu, 30. ožujka 2011.