Broj: Rev-x 537/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca vijeće Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej, Jasne Guštek, mr. sc. Lucije Čimić i Jasenke Žabčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Š. P., pok. J. M. iz L., R., koga zastupa punomoćnik D. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika 1. T. W. pok. A. rođ. R. iz N., H., 2. W. S. W. pok. E. iz N., H., oba zastupana po punomoćnici D. B., odvjetnici u Z. i 3. S. R. iz Z., zastupan po punomoćniku A. S., odvjetniku u Z., radi utvrđenja nepostojanja složnosti prolaza i zabrane, odlučujući o reviziji prvotuženice i drugotuženika protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zadru, posl. br. Gž-1380/08 od 28. lipnja 2008., kojom je potvrđena u pobijanom dijelu presuda Općinskog suda u Zadru, posl. br. P-3380/04 od 24. svibnja 2007., u sjednici održanoj 25. travnja 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija prvotuženice T. W. i drugotuženika W. S. W. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom suđeno je:

 

"I              Utvrđuje se naspram tuženika 1) i 2) da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza preko dijela nekretnine označene čest. zem.2025/23 k.o. R. koji dio je u skici sa sudskog očevida vještaka mjernika T. Ć. od 16. ožujka 2005. g. označen narančastom bojom i riječima asfalt - prilaz, omeđen slovima A B  C D E F, u duljini od 54 m, a širine 3m do javne ceste, te širine na kraju, do kraja ranije postojećeg otvora u ogradnom zidu na nekretnini tuženika od 3,20 m, a za korist nekretnine označene čest. zem. 2005/20 k.o. R., te se slijedom toga zabranjuje tuženicima 1) i 2) daljnje izvršavanje prolaza i provoza opisanim dijelom čest. zem. 2025/23 k.o. R., u roku 15 dana.

 

II              Odbija se naspram tuženika 3) kao neosnovana, tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se od suda traži da istom tuženiku zabrani daljnje izvršavanje sadržaja služnosti prolaza i provoza preko dijela nekretnine označene čest. zem. 2025/23 k.o. R., a koji je dio u skici sudskog očevida vještaka mjernika T. Ć. od 20. listopada 1999. g. označen žutom bojom i riječima "sporni prilaz", u dužini od 54 m, a širine do javne ceste 3m, te širine na kraju, do kraja ranije postojećeg otvora u ogradnom zidu na nekretnini tuženika od 3,20 m, a za korist nekretnine označene čest. zem. 202/20 k.o. R..

 

III              Dužni su tuženici 1) i 2) tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 42.550,38 kn, u roku 15 dana."

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba prvotuženice Terezije Weiss i drugotuženika W. S. W. kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu toč. I i III izreke.

 

Protiv pravomoćne presude drugostupanjskog suda reviziju su izjavili prvotuženica T. W. i drugotuženik W. S. W. (dalje: tuženici) iz razloga naznačenih u čl. 385. Zakona o parničnom postupku. Tuženici predlažu da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj u odgovoru na reviziju tuženika pobija navode revizije i predlaže da se odbije kao neosnovana.

 

Revizija prvotuženice T. W. i drugotuženika W. S. W. nije osnovana.

 

Prema odredbi čl. 392. a. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 – dalje: ZPP) koji se u ovom predmetu primjenjuje na temelju čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08),   revizijski sud ispituje pobijanu presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Izreka presude ne proturječi razlozima navedenim u obrazloženju presude. Ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi i sadržaju isprava (u ponovljenom postupku prema rješenju Županijskog suda u Zadru posl. br. Gž-1375/04 od 3. studenoga 2004., kojim je ukinuta prvostupanjska presuda, sa uputom istom sudu u odnosu na korištenje skice sudskog vještaka), posebno novog vještačenja obavljenog po mjerniku vještaku T. Ć., u čijoj nazočnosti je izvršen očevid, a potom sastavljena skica lica mjesta (list 102 spisa) slijedom čega nisu osnovani revizijski navodi, da prvostupanjski sud nije postupio po uputi ukidnog rješenja drugostupanjskog suda. Razlozi u obrazloženju pobijane presude nisu u suprotnosti s provedenim dokazima i iskazima svjedoka M. I. i N. S. (list 34 do 35 spisa). Sudovi su raspravili sva pitanja, tako i prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja pozivom na ugovor o diobi iz 1959.. U presudi su navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, razlozi su jasni i međusobno ne proturječe. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati, pa suprotno revizijskim navodima nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da u odnosu na prvotuženica i drugotuženika ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza (označenog u toč. I izreke prvostupanjske presude), pa se tuženicima zabranjuje daljnje izvršavanje prolaza i provoza na označenom dijelu nekretnine.

 

U postupku je utvrđeno da je tužitelj sa bratom J. - prednikom tuženih, 1950. zaključio ugovor o diobi tako da je raskinuta suvlasnička zajednica nekretnina. Utvrđeno je da je tim ugovorom o diobi tužitelju pripala nekretnina (parcela 2025/23), na kojoj se nalazi sporni put, dok je predniku tuženih pripala istočna nekretnina na kojoj se nalazi kuća tuženih (parcela 2025/20).

 

Prema utvrđenju prvostupanjskog suda proizlazi da je identificirano lice mjesta uz nazočnost mjerničkog vještaka T. Ć., 16. ožujka 2005. koji je konstatirao da je kuća tuženika smještena na parceli čest. zem. 2025/20, kuća tužitelja na parceli čest. zem. 2025/22, a sporni put prolazi dijelom parcele čest. zem. 2025/23 i da se na taj dio puta odnosi ovaj spor, dok je mjernički vještak R. K., 19. listopada 2006., izračunao površine svih susjednih nekretnina priloženih uz spornu nekretninu. Utvrđeno je da prvotuženica i drugotuženik nisu osporili tužiteljevu tvrdnju da on, niti njima, niti prethodnom vlasniku (bratu J.) čest. zem. 2025/20, nije dao odobrenje da sporni prilaz koriste kao pristup čest. 2025/20, niti su osporili tužiteljevu tvrdnju da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza preko njegove čest. zem. 2025/23 za korist čest. zem. 2025/20, a niti su se pozvali na pravni osnov koji bi ih ovlašćivao na prolazak spornim putem  s južne strane dvorišta kuće tuženih te da taj južni put do dvorišta tuženih ima katastarsku oznaku 2025/24 i dolazi do krajnje južne međe tuženih. Također je utvrđeno da je drugotuženik na ročištu 14. lipnja 2004. naveo da je tim putem prolazio godinama, pa se poziva na dosjelost kao pravni osnov stjecanja prava stvarne služnosti, u smislu čl. 229. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 – dalje: ZVDSP). Nadalje, u ovom postupku je iz iskaza svjedoka I. i S. utvrđeno da je sporni put napravljen 1987. odnosno 1988. i to premošćenjem kanala između javne ceste i čest. zem. 2025/23, time da se prije ni fizički nije moglo prolaziti i provoziti sa javnog puta do kuće tuženih. Dakle, utvrđeno je da prvotuženica i drugotuženik pravo stvarne služnosti nisu stekli dosjelošću (budući je kanal premošćen 1987. i 1988. a tužba podnijeta 2000.), u smislu čl. 229. st. 1. ZVDSP. Iz vještačkog mjerničkog nalaza je utvrđeno da je tužitelj na licu mjesta pokazao put koji vodi od asfaltne javne ceste.

 

Obzirom na utvrđeno nižestupanjski sudovi su zaključili da prvotuženica i drugotuženik nemaju pravo prolaza i provoza čest. zem. 2025/23 u korist čest. zem. 2025/20, budući u tijeku postupka nisu dokazali niti jedan zakonom predviđen način za stjecanje prava služnosti, a niti su se pozvali na pravni osnov koji bi ih ovlašćivao na prolazak spornim putem.

 

Iz tih utvrđenja pravilno su nižestupanjski sudovi ocijenili osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja kojim se utvrđuje da ne postoji pravo stvarne služnosti prolaza i provoza preko dijela nekretnine tužitelja čest. zem. 2025/23 po skici sudskog vještaka mjernika T. Ć. od 16. ožujka 2005., za korist nekretnine prvotuženice i drugotuženika, tako da im se zabranjuje daljnje izvršenje prolaza i provoza dijelom navedene nekretnine.

 

Stoga su prihvaćanjem tužbenog zahtjeva (toč. I. izreke) sudovi pravilno primijenili materijalno pravo čl. 167. st. 1. i st. 3., čl. 186. st. 1., čl. 229. st. 1., imajući na umu i odredbe čl. 224. u vezi čl. 242. ZVDSP.

 

Ne postoji, dakle, revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 3. ZPP).

 

Na temelju čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 25. travnja 2011.