Broj: Gžo-336/2010

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Splitu, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Ankice Matić, kao predsjednice vijeća, te Vedrane Perkušić i Vesne Kuzmičić, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. Š. iz I., … zastupanog po punomoćniku J. A., odvjetniku iz D., protiv tuženika L. M. iz S., .. zastupanog po punomoćniku A. Š., odvjetniku iz S., radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Supetru pod poslovnim brojem P-125/07 od 13. srpnja 2009. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 11. svibnja 2011. godine

 

p r e s u d i o   j e

              

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Supetru pod poslovnim brojem P-125/07 od 13. srpnja 2009. godine.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom obvezan je tuženik s osnova stjecanja bez osnove naknaditi tužitelju ukupan iznos od 123.676,50 kuna zajedno sa pripadajućim kamatama na pojedine mjesečne iznose, kako je to pobliže navedeno u točci I. izreke.

 

Odlukom o trošku naloženo je tuženiku naknaditi tužitelju iznos od 16.050,00 kuna.

 

Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik i to zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08, dalje: ZPP) s prijedlogom da se ista preinači, odnosno ukine.

 

Na žalbu nije odgovoreno.

 

Žalba nije osnovana.

 

Predmet spora je zahtjev tužitelja na isplatu s osnova imovinske štete koju trpi zbog toga što je tuženik u razdoblju od 1. ožujka 2002. godine do 1. ožujka 2008. godine, bez pravnog osnova, te bez plaćanja najamnine, držao u posjedu stambeni prostoru u vlasništvu tužitelja.

 

Ako je u sporu o pravu na posjed pravomoćno odlučeno da pravo na posjed ne pripada posjedniku, njegov posjed je nepošten od časa kada je primio tužbu; to na odgovarajući način vrijedi kada je o pravu na posjed konačno odlučilo drugo nadležno tijelo ili sud u nekom drugom postupku (članka 18. stavak 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09, dalje: ZV).

 

Nadalje, prema odredbi članka 165. stavak 1. ZV-a nepošteni posjednik tuđe stvari mora je predati vlasniku ili osobi koju odredi (predaja stvari sa svim neodvojenim plodovima, kao i sa onim što je toj stvari u međuvremenu trajno priraslo), te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojeg posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario. Vlasnik svoj zahtjev za naknadu od nepoštenog posjednika može postaviti zajedno sa zahtjevom na izručenje posjeda, ali, kao u konkretnom slučaju i samostalno. Zahtjev za naknadu zastarijeva za tri godine od dana predaje stvari posjedniku, ali tako dugo dok stvar nije predana vlasniku ne počinje teći taj zastarni rok (članka 165. stavak 2. ZV-a).

 

U provedenom postupku sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj vlasnik predmetnog stambenog prostora, te da je tuženik u ovom razdoblju prostor koristio bez valjane pravne osnove (prostor je predan u posjed tužitelja temeljem pravomoćne presude istog suda broj P-624/03 od 20. prosinca 2006. godine potvrđene presudom Županijskog suda u Splitu broj Gž-2774/07 od 10. siječnja 2008. godine s tim da je tužba u tom predmetu podnijeta još 2000. godine), pa se u navedenom stanju stvari prava i obveze stranka ravnaju prema citiranom pravnom odnosu iz odredbe članka 165. ZV-a.

 

Upotreba tužiteljevog stambenog prostora bez naknade smatra se stjecanjem bez osnova, pa tuženik koji je koristio stambeni prostor tužitelja bez njegove suglasnosti mora kako to posebno uređuje odredba članka 219. Zakona o obveznim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO - "Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01) odnosno odredba članka 1120. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05 i 41/08) isplatiti tužitelju naknadu u visini najamnine koju bi inače za takvo korištenje platio.

 

Dakle, ne proizvoljno određeni iznos novca, već naknadu u visini najamnine koja se realno za takav prostor plaća. Visina te najamnine ne određuje se prema cijenama na dan presuđenja, već u skladu s načelom monteranog nominalizma u nominalnom iznosu, dakle onako kako bi najamnina dospijevala tijekom razdoblja posjedovanja.

 

Sukladno navedenom kako je sud prvog stupnja visinu koristi utvrdio prema visini najamnine koja se realno za takav prostor u to vrijeme plaćala, neosnovani su žalbeni prigovori istaknuti u tom pravcu.

 

U iznijetom, prvostupanjski sud je na utvrđeno činjenično stanje koje svoj osnov ima u dokazima provedenim u postupku i koje dokaze je sud prvog stupnja ispravno ocijenio kako to nalaže odredba članka 8. ZPP-a, te o čemu prvostupanjska presuda sadrži valjane i jasne razloge, pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.

 

Odluka o troškovima postupka zasniva se na ispravno izvršenom obračunu u primjeni odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

 

Kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, kao ni razlozi na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je pozivom na odredbu članka 368. ZPP-a odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu.

 

U Splitu, 11. svibnja 2011. godine.