Broj: Rev 1771/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića kao predsjednika vijeća, te Nenada Perina, Željka Glušića, Renate Šantek i Gordane Jalšovečki kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja J. J. iz M., zastupanog po punomoćnici J. P., odvjetnici iz Š., protiv prvotuženika Z. U. i drugotuženika E. M., obojica iz Z., zastupanih po punomoćnicima Odvjetničkog društva M., N. i partneri iz Z., radi činjenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Šibeniku poslovni broj Gž-807/09 od 3. svibnja 2010., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Tisnu poslovni broj P-142/05 od 16. rujna 2008., u sjednici održanoj  11. svibnja 2011.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „I. Odbija se tužbeni zahtjev kao neosnovan, koji glasi:

 

              ''1. Dužni su tuženici ustupiti tužiteljici dio njene nekretnine označene kao čest. zgr. 237/4 K. O. M., B., koji su uzurpirali gradnjom svoje stambene zgrade oznake čest. zgr. 237/4 K. O. M., na način da ukloni dio svoje stambene zgrade kojim se naslanjaju na nosivi zid nekretnine tužiteljice i ulaze u zračni prostor njene nekretnine sve sukladno nalazu i mišljenju vještaka mjernika i vještaka građevinske struke, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

 

              2. Dužni su tuženici isplatiti tužiteljici troškove parničnog postupka sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.''

 

              II. Dužan je tužitelj naknaditi tuženima troškove parničnog postupka u ukupnom iznosu od 21.350,00 kn.

 

              Odbija se prijedlog tužiteljice za određivanje privremene mjere osiguranja nenovčanog potraživanja kao neosnovan.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev  u cijelosti, podredno da nižestupanjske presude ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja  na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              U povodu revizije ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 - dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti sud je utvrdio da u istoj nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a niti je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka  iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju revident upire u reviziji. Naime, pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ista sadrži jasne i valjane razloge, a među njima ne postoji proturječje. Također revident ne navodi u čemu bi se točno sastojala navedena bitna povreda.

 

              Iz sadržaja revizije proizlazi da se ista ulaže i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja zbog kojeg revizijski sud ne ispituje pobijanu presudu (čl. 385. ZPP).

 

              Nadalje, neosnovan je i revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je zahtjev  tužitelja da mu tuženici ustupe njegov dio nekretnine koje su uzurpirali gradnjom svoje stambene zgrade, te da to učine na način da uklone dio svoje stambene zgrade kojim se naslanjaju na nosivi zid nekretnine tužitelja.

 

              U nižestupanjskom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je tužitelj vlasnik nekretnine označene kao čestica 236/4 k.o. B., a da su tuženici vlasnici susjedne nekretnine označene kao čestice zgr. 237/1 k.o. B.,

 

-          da su tuženici u tijeku 2002. porušili staru  građevinu, te su započeli izgradnju i izgradili novi poslovno-stambeni objekt;

 

-          da je prednica  tužitelja dala svoju suglasnost na izgradnju navedenog objekta, te da ista nije imala primjedbi na izvedbu poslovno-stambene zgrade;

 

-          na temelju nalaza i mišljenja građevnog vještaka M. R. i na temelju nalaza i mišljenja vještaka mjernika K. V. utvrđeno je da su tuženici zid svog objekta – zgrade označene kao čest. zgr. 237/1 k.o. M. – B. podigli unutar granica svoje nekretnine, ne zadirući pri tome ni u jednom dijelu u nekretninu tužitelja.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica pravilno su nižestupanjski sudovi odbili tužbeni zahtjev tužitelja uperen na ustupanje nekretnine i uklanjanje sagrađenog dijela stambene zgrade, time da su propustili u sadržaju svojih odluka navesti materijalno pravo koje su primijenili. U konkretnom slučaju u pitanju je spor nastao iz građenja prekoračenjem granice na tuđem zemljištu, te je o istom valjalo odlučiti primjenom pravila o građenju na tuđem zemljištu (čl. 152. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima – „Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/01, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09  i 153/09).

 

Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi, a ne postoje ni povrede zakona na koje sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 11. svibnja 2011.