Broj: Gž-1648/2011

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Rist, predsjednika vijeća, te Ivana Vučemila i Ksenije Dimec, članova vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice S. T. iz R., zastupanoj po punomoćniku S. B., odvjetniku iz R. protiv tuženika 1. D. U., 2. F. U. i 3. A. U., svi iz O., svi zastupani po punomoćnici S. M., odvjetnici iz R., radi predaje u suposjed, rješavajući žalbu tuženika, izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-478/09 od 23. veljače 2011. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 18. svibnja 2011 godine,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba tuženika i  p o t v r đ u j e  presuda Općinskog suda u Opatiji, poslovni broj P-478/09 od 23. veljače 2011. godine.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja u stavku I izreke naloženo je tuženicima da predaju tužiteljici u suposjed nekretninu – četverosobni stan s nus prostorijama na drugom katu u stambenoj zgradi koja se nalazi u Ulici, odnosno Obala, O., pobliže opisan u tom stavku izreke, u roku od 15 dana.

 

              U stavku II izreke naloženo je tuženicima da solidarno nadoknade parnični trošak tužiteljici u iznosu od 15.375,00 kn, u roku od 15 dana.

 

              Protiv navedene presude žale se tuženici zbog svih žalbenih razloga iz čl.353. st.1. Zakona o parničnom postupku ("NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP).

 

              U žalbi predlažu preinačenje pobijane presude u skladu s iznesenim žalbenim navodima, a podredno predlažu ukidanje i vraćanje predmeta sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Na temelju provedenih dokaza sud prvog stupnja utvrđuje da je tužiteljica  suvlasnik predmetnog stana u 3/8 dijela, a drugotuženica u 5/8 dijela, a da se u posjedu stana nalaze svi tuženici, kao i da se svi tuženici protive zahtjevu tužiteljice da joj se preda u suposjed predmetni stan.

 

              Raspravljajući o prigovoru tuženika o nedostatku pasivne legitimacije, a u kojem su tvrdili da svi oni nisu suvlasnici predmetne nekretnine, sud prvog stupnja, cijeneći da nije odlučno što prvo i treće tuženici nisu suvlasnici predmetnog stana, odbija takav prigovor obzirom da su i oni u posjedu predmetnog stana i da se protive zahtjevu tužiteljice da joj se preda u suposjed predmetni stan.

 

              U odnosu na prigovor tuženika da je tužiteljica samovoljno napustila predmetni stan, pa da joj je temeljem odredbe čl.28. st.1. ZV-a prestao posjed, sud prvog stupnja iznosi stajalište prema kojem tužiteljica ima pravo tražiti predaju u suposjed predmetnog stana, sve da je i svojom voljom napustila isti, s obzirom da joj suposjed predmetnog stana, temeljem citiranih odredbi ZV-a, pripada po samom zakonu, a da osim toga tuženici nisu ni dokazali da bi tužiteljica svojevoljno napustila stan.

 

Slijedom iznesenog, sud prvog stupnja pozivom na odredbu čl.38. st.1., 42. st.1., te čl.161. i 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("NN" 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09; u nastavku teksta: ZV) tužbeni zahtjev tužiteljice utvrđuje osnovanim, slijedom čega odlučuje kao u stavku I izreke, dok odluku o troškovima postupka (st.II izreke) temelji na odredbi čl.154. st.1. u svezi s čl.155. st.1. ZPP-a.

 

              Tuženici u žalbi osporavaju utvrđenje suda prvog stupnja prema kojem oni nisu dokazali da bi tužiteljica samovoljno napustila stan. Smatraju da je navedeno utvrđenje suda rezultat pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, ali i da je navedeno utvrđenje suda u suprotnosti sa stanjem spisa, zbog čega da je počinjena i bitna povreda odredbi parničnog postupka iz čl.354. st.2. t.11. ZPP-a. U tom pravcu ukazuju na iskaz prvotuženika, iskaz svjedokinje S. J., te navode da sud nije poklonio vjeru tuženicima niti svjedokinji S. J., a da nije dao obrazloženje zbog čega je tako postupio, dok je nasuprot tome poklonio vjeru iskazu svjedoka B. T., supruga tužiteljice, a kome je u interesu da tužiteljica uspije u ovom postupku.

 

              Nisu osnovani navedeni žalbeni navodi tuženika, jer je potpuno irelevantno je li tužiteljica samovoljno napustila stan ili je to učinila pod pritiskom prvotuženika, s obzirom da se ne radi o prestanku suposjeda stvari u smislu čl.28. st.1. ZV-a, jer se ne radi o svojevoljnom napuštanju stvari u smislu odricanja od (su)vlasništva, s obzirom na provedene dokaze. Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, niti neki drugi propis nemaju odredbe koje bi zabranjivale suvlasniku da ponovno traži suposjed stvari koji mu pripada po zakonu, ukoliko se ne radi o napuštanju stvari u smislu odricanja od suvlasništva, budući da suvlasnik prema odredbi čl.38. st.1. ZV smije izvršavati glede cijele stvari sve ovlasti koje ima kao nositelj dijela prava vlasništva bez suglasnosti ostalih suvlasnika, ako time ne vrijeđa pravo ostalih suvlasnika, te budući da prema odredbi čl.42. st.1. ZV suvlasnicima pripada pravo na suposjed stvari, a svaki suvlasnik prema odredbi čl.46. st.1. ZV ima pravo glede cijele stvari postavljati svojim suvlasnicima one zahtjeve koji proizlaze iz njegova suvlasništva. Stoga i tužiteljica ima pravo temeljem odredbi čl.161. i 162. ZV tražiti od tuženika kao posjednika predmetnog stana da joj predaju u suposjed predmetni stan s obzirom na nepobitno utvrđenu činjenicu njezinog suvlasništva na predmetnom stanu. Utoliko su bez osnove izneseni žalbeni navodi tuženika.

 

              Tuženici u žalbi tvrde da je postojao dogovor tužiteljice i njezinog oca, ovdje prvotuženika, o posjedu predmetnog stana, pa smatraju da se tužiteljica ne može pozivati na svoja suvlasnička prava. Ističu da postojanje navedenog dogovora, potvrđuje i ponašanje tužiteljice kroz proteklo razdoblje, jer da nije bilo dogovora smatraju da bi tužiteljica već davno tražila predaju u suposjed, ali da je ona tražila samo isplatu jer je bila svjesna da je stan nedjeljiv i da suposjed praktično nije moguće.

 

              Ni navedeni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, s obzirom da postojanje dogovora u navedenom pravcu tuženici nisu isticali tijekom postupka, a u žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice, niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredbi parničnog postupka, zbog kojih se žalba može izjaviti (čl.352. st.1. ZPP-a), a o čemu nije riječ u konkretnom slučaju. Sve ukoliko se ne bi ni radilo o novoj činjenici u smislu citirane odredbe, tuženici postojanje navedenog dogovora nisu ničim dokazali, a to što tužiteljica nije ranije tražila predaju u suposjed predmetnog stana, nije odlučno, jer je to njezino suvlasničko pravo da traži ili da ne traži predaju u suposjed. Da nije postojao navedeni dogovor između tužiteljice i prvotuženika, već dovoljno govori i sama činjenica koju tuženik niti ne osporava, a to je da je tužiteljica tražila od prvotuženika isplatu naknade za korištenje suvlasničkog dijela upravo iz razloga što se prvotuženik bez pravne osnove nalazi u isključivom posjedu cijele nekretnine (temeljem odredbe čl.214. Zakona o obveznim odnosima - "NN" 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; u nastavku teksta: ZOO), jer da je postojao dogovor u navedenom pravcu, tada tužiteljica zasigurno ne bi ni pokretana postupke za isplatu, a o čemu je sud prvog stupnja u obrazloženju dao detaljnije obrazloženje.

 

              Pri donošenju pobijane presude sud prvog stupnja nije počinio niti bitne povrede odredbi parničnog postupka iz odredbi čl.354. st.2. t.2., 4., 8. i 9. ZPP-a na koje ovaj sud, uz onu iz t.11. citirane odredbe, pazi po službenoj dužnosti.

 

              Pazeći na pravilnost primjene materijalnog prava u okviru čl.365. st.2. ZPP-a, s obzirom da se tuženici u žalbi samo pozivaju na pogrešnu primjenu materijalnog prava, a da te žalbene navode ničim ne konkretiziraju, ovaj sud nalazi da je materijalno pravo u svemu pravilno primijenjeno, te da je za takvu primjenu materijalnog prava sud prvog stupnja dao valjane razloge koje ovaj sud u svemu prihvaća.

 

              Vezano za troškove postupka, tuženici u žalbi navode da je u tužbi označena vrijednost predmeta spora od 110.000,00 kn, te smatraju da nema nikakvog razloga da vrijednost predmeta spora bude tako visoko označena, s obzirom da se radi o predaji u suposjed. Smatra da je vrijednost predmeta spora trebala biti utvrđena u iznosu od 11.000,00 kn, kako je to i uobičajeno u drugim postupcima predaje u suposjed, te da su u tom pravcu pogrešno primijenjene odredba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("NN" 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07) i Tarife („NN“ 148/09) i da je posljedično tome vezano za odluku o troškovima postupka pogrešno primijenjeno materijalno pravo, tim više što je trebalo odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice i tuženicima dosuditi troškove postupka u cijelosti.

 

              Ni navedeni žalbeni navodi tuženika nisu osnovani, jer je sud prvog stupnja u skladu s odredbom čl.40. st.4. ZPP-a postupajući po prigovoru tuženika na označenu vrijednost predmeta spora na prikladan način, nakon što je strankama omogućio da se o tome izjasne odredio vrijednost spora u visini označenoj u tužbi, a koja vrijednost predmeta spora je ovom sudu prihvatljiva s obzirom na vrijednost nekretnine o kojoj je riječ, kao i sadržaj tužbenog zahtjeva i veličinu suvlasničkog dijela tužiteljice.

 

              Slijedom iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci na temelju čl.368. st.1.    ZPP-a.

 

U Rijeci, 18. svibnja 2011. godine