Broj: Revt 317/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, te Vlatke Potočnjak-Radej, mr. sc. Lucije Čimić, Jasne Guštek i Jasenke Žabčić, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. V.-V. s. S., Z., zastupanog po D. Š., odvjetniku u V., protiv tuženika D. d.d. u stečaju, D., zastupanog po punomoćniku M. D., dipl. iur. i tuženika Š. R. iz Ž., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-1262/07-3 od 18. svibnja 2010., kojom je preinačena presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-381/03-16 od 9. listopada 2003., u sjednici održanoj dana 25. svibnja 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom tuženiku D. d.d. u stečaju naloženo je tužitelju platiti 150.480,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom i troškom postupka u iznosu od 29.283,20 kn (toč. I. izreke). U odnosu na tuženika Š. R. tužbeni zahtjev je odbijen (toč. II. izreke).

 

              Drugostupanjskom presudom preinačena je prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu u toč. I. izreke i tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan i u odnosu na tuženika D. d.d. u stečaju.

 

              Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje drugostupanjske presude odbijanjem žalbe tuženika i potvrđivanjem prvostupanjske presude.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Predmet spora je zahtjev za naknadu štete koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnoj osnovi iz koje bi proizlazilo da je tuženik, unatoč postojanju založnog prava i prava odvojenog namirenja njega tužitelja na osobnom automobilu Land Rover i kombajnu Đuro Đaković, ove pokretnine prodao čime mu je nanio štetu u visini njihove vrijednosti.

 

Nisu pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i čl. 354. st. 2. toč. 6. i toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 i 84/08 – dalje: ZPP), na koje bez posebnog obrazloženja ukazuje revident, a nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Nije stoga osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

-da je po prijedlogu tužitelja protiv pravnog prednika tuženika D. d.d. u stečaju po Općinskom sudu u Županji pod brojem Ovr-133/98, radi namirenja ovršne tražbine u visini od 580.488,03 kn, određena ovrha;

 

-da je na temelju istog rješenja tužitelj stekao založno pravo na većem broju pokretnina tuženika, među kojima i na automobilu Land Rover Defender 90, reg. oznake …, godina proizvodnje 1992, i kombajnu Đuro Đaković, MK 1620 H, reg. oznake …, godina proizvodnje 1991.;

 

-da je, nakon što je nad tuženikom otvoren stečajni postupak, tužitelju kao stečajnom vjerovniku priznato pravo odvojenog namirenja na tim pokretninama;

 

-da su vozila Land Rover Defender 90 i kombajn Đuro Đaković, MK 1620 H prodani na usmenoj javnoj dražbi 19. siječnja 2000.;

 

-da je tužitelj svoju tražbinu priznatu u stečajnom postupku prodao M. F. Z. za iznos od 929.383,73 kn, a izjavom od 28. kolovoza 2002. da je prenio svoju tražbinu u iznosu od 580.488,03 kn s pripadajućom kamatom i sporednim pravima na kupca, te izričito izjavio da prijenosom tražbine prestaje svako njegovo potraživanje njega tužitelja kao vjerovnika prema tuženiku kao dužniku za iznos priznatog duga za vodnu naknadu od 580.488,03 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

 

Na temelju utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj radnjama tuženika koji je otuđio pokretnine na kojima je tužitelj imao razlučno pravo pretrpio štetu u visini vrijednosti tih pokretnina, a najmanje u visini tužbenog zahtjeva.

 

Drugostupanjski sud na temelju istih utvrđenih činjenica, a imajući u vidu odredbe čl. 2., čl. 67. st. 1. i 2., čl. 70. st. 1. i čl. 78.a st. 2. Stečajnog zakona ("Narodne novine" broj 44/96, 29/99, 129/90, 123/03 i 82/06 - dalje: SZ), kao posebnog zakona, te odredbe čl. 436. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05 - dalje: ZOO), zaključuje da je potpisivanjem izjave o prijenosu tražbine od 28. kolovoza 2002. tužitelj prestao biti vjerovnik tuženika, te da od tog dana više nije legitimiran zahtijevati naknadu štete protiv tuženika.

 

Tužitelj u reviziji ustraje u tvrdnji da mu je radnjama tuženika nastala šteta u visini razlike vrijednosti pokretnina na kojima je imao stečeno razlučno pravo (1.289.000,00 kn) i kupoprodajne cijene tražbine (929.383,73 kn), koja razlika je posljedica činjenice prethodnog otuđenja vozila Land Rover Defender 90 i kombajn Đuro Đaković, MK 1620 H, te da je neovisno o prijenosu tražbine on ovlašten zahtijevati naknadu tako nastale štete.

 

Načelno, pravilno je izraženo pravno shvaćanje drugostupanjskog suda da stečajni vjerovnik koji je ustupio svoju tražbinu tijekom stečajnog postupka prestaje biti aktivno legitimiran zahtijevati naknadu štete zbog kasnijeg otuđenja pokretnina na kojima je imao stečeno razlučno pravo za tu tražbinu.

 

Međutim, tužitelj u ovoj pravnoj stvari ne zahtijeva naknadu štete koja bi nastala nemogućnošću namirenja tražbine u tijeku stečajnog postupka zbog otuđenja zaloga, već zahtijeva naknadu štete koja se sastoji u razlici između cijene koju je postigao za ustupljenu tražbinu i one koju bi on (kako tvrdi) postigao da nije bilo otuđenja zaloga.

 

Za ostvarenje tražbine naknade štete temeljene na takvoj činjeničnoj osnovi, dakle, na činjenicama koje su nastale prije ustupanja tražbine, tužitelj je aktivno legitimiran.

 

Založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje njegovog nositelja (založnog vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti (čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima - "Narodne novine" broj 91/96, 73/00, 114/ 01 - dalje: ZV).

 

Obzirom na navedeni sadržaj založnog prava, osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i to iz dva razloga.

 

S jedne strane, obzirom na propisanu mogućnost namirenja iz založene stvari, neovisno o promjeni njenog vlasnika, po redovnom tijeku stvari, samim otuđenjem založene stvari, založnom vjerovniku ne nastaje šteta. S druge strane, prema citiranoj zakonskoj odredbi, stjecanjem založnog prava založni vjerovnik stječe pravo namirenja iz založene stvari, i to samo do visine tražbine, a nema pravo na isplatu cijele vrijednosti založene stvari, kako to, temeljeći zahtjev za naknadu štete na razlici između vrijednosti zaloga i cijene ustupljene tražbine, neosnovano smatra revident.

 

Konačno, kako proizlazi iz stanja spisa tužitelj je ugovorom o prodaji potraživanja od 12. srpnja 2002., M. F. d.o.o. ustupio svoju tražbinu prema tuženiku u ukupnom iznosu od 929.383,73 kn, a koja se u iznosu od 580.488,03 kn odnosi na dug za vodnu slivnu naknadu, a u iznosu od 347.895,34 kn na dospjele kamate na iznos naknade, zajedno sa založnim pravom na pokretninama koje su preostale nakon otuđenja.

 

Iz sadržaja ugovora, ni iz činjeničnih tvrdnji tužbe ne proizlazi da bi M. F., zbog upitnosti namirenja tražbine, ustupljenu tražbinu platile u manjem iznosu nego što je ona nominalno iznosila.

 

Tužitelj, koji je kao stečajni vjerovnik, svoju tražbinu prodao u visini njenog nominalnog iznosa, nije pretrpio nikakvu štetu jer je prodajom potraživanja u nominalnom iznosu tražbine dobio upravo iznos svoje tražbine, a ničim nije dokazao da bi prodajući svoju tražbinu dobio veći iznos da navedeni predmet zaloga nije otuđen.

 

Budući da osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjeničnih navoda tužbe niti iz utvrđenog činjeničnog stanja, to je i pravilnom primjenom materijalnog prava tužbeni zahtjev valjalo odbiti.

 

Slijedom iznesenog temeljem čl. 393. ZPP odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 25. svibnja 2011.