Broj: Rev 603/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Branka Medančića člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zaboku, Građansko-upravni odjel, protiv tuženika Grada Klanjca, zastupanog po gradonačelniku Ž. B., a ovaj zastupan po punomoćniku D. T., odvjetniku u Odvjetničkom društvu H., R. i p. iz Z., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Zlataru broj Gž-1990/07-2 od 9. prosinca 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Klanjcu broj P-128/06-8 od 14. veljače 2007., u sjednici održanoj 9. lipnja 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tuženika kao neosnovana.

 

              Tužiteljici se ne dosuđuje trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da tužiteljica temeljem zakona stekla pravo vlasništva na nekretninama označenim kao č.k.br. 398/139 kamenolom u Gori od 1 rala i 175 čhv i č.k.br. 398/140 kamenolom u Gori od 612 čhv, obje upisane u zk.ul. 799 k.o. K., što je tuženik dužan priznati i trpjeti da  tužiteljica na temelju ove presude, a nakon pravomoćnosti, ishodi u zemljišnoj knjizi uknjižbu svog prava vlasništva na navedenim nekretninama, uz istovremeno brisanje prava vlasništva s imena tuženika. Ujedno je u toč. II. izreke prvostupanjske presude naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi trošak parničnog postupka u iznosu 5.100,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tuženika te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju te ukine u cijelosti pobijanu odluku i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Tuženik je dostavio odgovor na reviziju u kojem predlaže da se revizija odbije kao neosnovana.

              Sukladno odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) ovaj sud ispitao je pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Predmet spora između stranaka je zahtjev tužiteljice na utvrđenje prava vlasništva dviju nekretnina temeljem Zakona o poljoprivrednom zemljištu ("Narodne novine", broj 34/91 – dalje: ZPZ), a koje su u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo tuženika, a slijedom toga da je tuženik dužan trpjeti da se tužiteljica upiše kao vlasnik predmetnih nekretnina u zemljišnim knjigama.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

              - da je tuženik u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnina označenih kao č.k.br. 398/139 kamenolom u Gori od 1 rala i 175 čhv i č.k.br. 398/140 kamenolom u Gori od 612 čhv, a obje upisane u zk.ul.br. 799 k.o. K.,

 

              - da su se navedene nekretnine na dan stupanja na snagu ZPZ, odnosno 23. srpnja 1991., nalazile izvan zone građevinskog područja,

 

              - da je do uknjižbe prava vlasništva tuženika na navedenim nekretninama došlo temeljem odluke Vlade Republike Hrvatske, Komisije Vlade Republike Hrvatske za rješavanje sporova o pravima općina, gradova i županija – dalje Komisija Vlade RH klasa: 940-01/95-01/0053, ur.broj: 515-97-10 od 28. studenog 1997. godine.

 

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi su u cijelosti prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice, pri čemu su zaključili da je tužbeni zahtjev osnovan jer su obje sporne nekretnine u trenutku stupanja na snagu ZPZ bile izvan zone građevinskog zemljišta i u društvenom vlasništvu, slijedom čega su ispunjene pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ da se radi o poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu kojeg temeljem zakona postaje vlasnik Republika Hrvatska. Slijedom toga sudovi su prihvatili i zahtjev tužiteljice da je tuženik dužan trpjeti upis prava vlasništva tužiteljice u zemljišne knjige uz istovremeno brisanje svog prava vlasništva.

 

              Tuženik u reviziji kao revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodi da su prvostupanjski i drugostupanjski sud počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. i 12. ZPP te čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. i 230. ZPP. Tako tuženik u reviziji navodi da su sudovi prekoračili tužbeni zahtjev kada su odlučili o zahtjevu kojeg tužiteljica nije postavila, obzirom da je u samoj tužbi za jednu od nekretnina navedeno „612 čkbr.“ umjesto „612 čhv“. Nadalje, tuženik smatra da su obje nižestupanjske presude nerazumljive i ne daju se ispitati, odnosno da postoji proturječnost između stanja spisa, posebice sadržaja isprava, te odluka sudova. Tuženik smatra da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. ZPP jer prvostupanjski sud nije pozvao tužitelja da predloži dokaze u odnosu na vrstu zemljišta i da li se radi o građevinskom ili poljoprivrednom zemljištu, a također je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 230. ZPP jer su sudovi nepravilno procijenili dokaznu snagu javnih isprava, jer iz izvoda iz katastra proizlazi da je kultura spornih nekretnina „kamenolom“. U odnosu na pogrešnu primjenu materijalnog prava tuženik smatra u reviziji da su sudovi pogrešno primijenili odredbe čl. 3. st. 1. u svezi čl. 2. ZPZ te čl. 130. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06 i 147/06 – dalje: ZV), jer je tuženik temeljem čl. 127. st. 1. ZV temeljem odluke Komisije Vlade RH stekao pravo vlasništva spornih nekretnina.

 

              Suprotno navodima u reviziji nižestupanjski sudovi nisu počinili bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje tuženik ukazuje u reviziji, a nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              U odnosu na pogrešno navođenje površine nekretnine označene kao č.k.br. 398/140 kamenolom u Gori, gdje je u tužbi navedeno da je ista površine 612 čkbr. umjesto 612 čhv, ne radi se o prekoračenju tužbenog zahtjeva, već su sudovi ispravili više nego očiglednu grešku u navođenju površine jedne od spornih nekretnina. Sudovi nisu počinili niti bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 219. i 230. ZPP jer oznaka kulture u izvodu iz katastra sama po sebi nije odlučna da bi se zaključilo da li se radi o poljoprivrednom zemljištu, a prvostupanjski sud nije trebao tužitelja posebno pozivati na podnošenje činjenica i dokaza u odnosu na vrstu zemljišta jer odredba čl. 219. st. 2. ZPP odnosi se na načelno upozorenje stranaka na potrebu iznošenja odlučnih činjenica i predlaganja dokaza u odnosu na odlučne činjenice. Tužitelj je uz tužbu podnio potvrdu nadležnog upravnog tijela iz koje je proizlazilo da su predmetne nekretnine na dan stupanja na snagu ZPZ izvan građevinskog područja, slijedom čega prvostupanjski sud nije trebao posebno pozivati tužitelja niti ga upućivati koje dokaze treba predložiti. Obje presude su razumljive i sadrže dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a nema niti proturječnosti između stanja spisa i odluka sudova. Stoga ukupno nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Nije osnovan niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U smislu odredbe čl. 3. st. 1. ZPZ na poljoprivrednom zemljištu u društvenom vlasništvu na teritoriju Republike Hrvatske postaje nositelj vlasničkih prava Republika Hrvatska. Dakle, dvije su bitne pretpostavke da bi Republika Hrvatska temeljem ZPZ stekla pravo vlasništva na takvim nekretninama, a te dvije pretpostavke su da se radilo o nekretninama u društvenom vlasništvu i da se radilo o poljoprivrednom zemljištu. Između stranaka u revizijskoj fazi postupka sporno je da li se radi o poljoprivrednom zemljištu. Ovaj sud je već u svojoj odluci Rev-77/07 od 4. studenog 2008. zauzeo pravno shvaćanje da su pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ ispunjene ukoliko se radi o nekretninama u društvenom vlasništvu i ukoliko su se iste na dan stupanja na snagu ZPZ nalazile izvan utvrđenih granica građevinskog područja. Naime, i na zemljištu koje se nalazi izvan zone građevinskog područja može se raditi o tome da je isto izgrađeno, slijedom čega se ne bi radilo o poljoprivrednom zemljištu, ali je teret dokaza o tome na tuženiku, odnosno na onome koji tvrdi da se radi o izgrađenom zemljištu, a ne poljoprivrednom zemljištu. U ovom postupku tuženik nije predlagao nikakve činjenice i dokaze na te okolnosti, te je tek u žalbi i kasnije u reviziji navodio činjenice i dokaze u tom smislu. Međutim, i kod toga treba napomenuti da sama činjenica da se u zemljišnim knjigama kao kultura zemljišta navodi kamenolom sama po sebi ne znači da se radi o izgrađenom zemljištu i gdje ne bi dolazilo do primjene odredbe čl. 3. st. 1. ZPZ.

 

              Odlukom Komisije Vlade Republike Hrvatske koja je rješavala pitanja sljedništva i prava vlasništva imovine bivše Općine K. tuženik nije mogao steći pravo vlasništva spornih nekretnina temeljem čl. 127. st. 1. ZV jer je prije donošenja te odluke temeljem samog zakona tužiteljica postala vlasnik predmetnih nekretnina. Tužiteljica nije sudjelovala u postupku u kojem se rješavalo pitanje imovine bivše Općine K., niti je vezana takvom odlukom, a kao što je navedeno već prije toga temeljem samog zakona tužiteljica je postala vlasnik predmetnih nekretnina jer su prema pravnom shvaćanju ovoga suda za to bile ispunjene sve pretpostavke iz čl. 3. st. 1. ZPZ.

 

              Stoga su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili materijalno pravo kada su prihvatili tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

              Obzirom da nisu ostvareni revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je temeljem čl. 393. ZPP reviziju tuženika odbiti kao neosnovanu.

 

              Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 155. st. 1. ZPP te tužiteljici nije priznat trošak sastava odgovora na reviziju jer se radi o trošku koji nije bio potreban radi vođenja parnice.

 

U Zagrebu, 9. lipnja 2011.