Broj: Rev-x 324/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća te članova vijeća Vlatke Potočnjak Radej, Jasne Guštek – sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić i Jasenke Žabčić, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice K. B. iz Z., koju zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženice-protutužiteljice Z. banke d.d. Z., koju zastupa punomoćnik R. T., odvjetnik u T. i partneri O. društvo d.o.o. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tužiteljice-protutuženice protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-2178/09 od 26. svibnja 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3959/00 od 17. listopada 2008., u sjednici održanoj 15. lipnja 2011.

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužiteljice-protutuženice odbija se kao neosnovana.

 

Odbija se zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev kojim se traži da se naloži tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 249.695,20 EUR u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Zagrebačke banke na dan isplate sa zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka (t. I. izreke). Ujedno je ukinuto rješenje o ovrsi Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj Ovrv-4511/00 od 17. svibnja 2000. u dijelu pod t. I. izreke kojom je naloženo tužiteljici-protutuženici isplatiti tuženici-protutužiteljici dugovanje u ukupnom iznosu od 280.847,18 DEM u kunskoj protuvrijednosti, kao i ugovorenu, odnosno zakonsku kamatu, ako bude viša te troškove ovršnog postupka (t. II. izreke), a naloženo je tužiteljici-protutuženici da tuženici-protutužiteljici isplati iznos od 136.735,36 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Z. banke d.d. na dan isplate sa zateznom kamatom te da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 53.975,95 kn (t. III. izreke).

 

Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužiteljice-protutuženice kao neosnovana i potvrđena je presuda suda prvog stupnja.

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica-protutuženica je podnijela reviziju zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da revizijski sud prihvati reviziju, ukine pobijanu i prvostupanjsku presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, podredno, ako nije dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, podnosi tzv. izvanrednu reviziju pozivom na odredbu čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U odgovoru na reviziju tužiteljice-protutuženice, tuženica-protutužiteljica poriče navode revizije, predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu. Zahtjeva naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Odredbom čl. 382. st. 1. t. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 – dalje: ZPP), koja se u ovom predmetu primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), propisano je da stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prelazi 100.000,00 kn.

 

Kad je za dopuštenost revizije mjerodavna kunska protuvrijednost strane valute ona se utvrđuje prema tečaju na dan podnošenja tužbe odnosno zahtjeva. Kako u ovom predmetu vrijednost predmeta spora pobijanog dijela presude prema tečaju na dan podnošenja zahtjeva prelazi 100.000,00 kn dopuštena je revizija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP.

 

Prema odredbi čl. 392.a st. 1. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP.

 

Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP, na koju se ukazuje revizijom, jer su u presudi navedeni razlozi o odlučnim činjenicama. Ti razlozi nisu nejasni niti proturječni. O odlučnim činjenicama ne postoji proturječje između onog što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava i zapisnika i samih tih isprava i zapisnika. Presude nemaju nedostataka zbog kojih se ne mogu ispitati.

 

Tužiteljica-protutuženica smatra da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer je sud odbio njezine dokazne prijedloge koji se odnose na postojanje roka za prodaju založenih dionica. Međutim, treba reći da na temelju odredbe čl. 220. st. 2. ZPP sud odlučuje koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja činjenica koje su odlučne za donošenje zakonite i pravilne odluke u predmetu.

 

Suprotno tvrdnji revidentice prvostupanjski sud je proveo postupak i ocijenio izvedene dokaze na kojima je utemeljio presudu u skladu sa čl. 8. ZPP, a takvu ocjenu dokaza prihvatio je i drugostupanjski sud. Takva ocjena dokaza revizijom nije dovedena u sumnju, jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske presude i izvedenih dokaza.

 

Točno je da je tužiteljica-protutuženica imala određene primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, međutim, te su se primjedbe odnosile na dio nalaza i mišljenja koji se odnosio na tužbeni zahtjev, ne i na izračunatu visinu duga prema kreditima. Kako prvostupanjski sud nije prihvatio nalaz i mišljenje vještaka financijske struke u dijelu koji se odnosi na tužbeni zahtjev i u tom dijelu nije ga uzeo u obzir, time što sud nije pozvao vještaka da se očituje na primjedbe nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka (čl. 354. st. 1. ZPP u vezi čl. 261. ZPP).

 

Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužiteljica-protutuženica iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može izjaviti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Drugostupanjski sud je u žalbenom postupku postupio u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP i u obrazloženju presude ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značenja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

              Tužiteljica-protutuženica u reviziji iznosi da sudovi nisu odgovorili na pitanje da je tuženica-protužiteljica prodajom dionica zatvarala kredite koji su osigurani dionicama drugog društva, a ne onim dionicama kojima su osigurani ti krediti. Međutim, ti navodi revizije nisu važni za donošenje odluke u ovom predmetu, jer je predmet ovog spora naknada štete za koju tužiteljica tvrdi da je nastala zbog postupanja tuženice-protutužiteljice koja nije izvršila pravodobnu prodaja dionica P. i Z. banke koje su date u zalog radi osiguranja kredita, a šteta se sastoji u razlici između cijene po kojoj su dionice prodane i veće cijene dionica na tržištu na dan na koji su prema tvrdnji tužiteljice trebale biti prodane. Naime, treba reći da sud u smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP nije vezan za pravnu osnovu tužbenog zahtjeva koju je tužitelj naveo u tužbi, ali je vezan za činjenični supstrat, a kako je to već ranije navedeno predmet ovog spora je naknada štete za koju tužiteljica tvrdi da je nastala zbog postupanja tuženice-protutužiteljice koja nije izvršila pravodobnu prodaja dionica P. i Z. banke koje su date u zalog radi osiguranja kredita, a šteta se sastoji u razlici  cijene.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da su stranke sklopile ugovore o kreditu, kreditne partije broj 2724388398, 2724388401, 2724388412, 2724388536 i 2724397184, koji su osigurani dionicama P. te kredite kreditnih partija 2724388434 do 2724388525, koji su osigurani dionicama Z. banke. Također je utvrđeno da tužiteljica protutuženica navedene kredite nije otplaćivala, da je tužiteljica-protutuženica kao zalog za osiguranje naplate svakog od tih kredita dala kreditoru – tuženici-protutužiteljici u zalog dionice P., odnosno Z. banke te ovlastila kreditora da može svoja dospjela potraživanja, koja nisu naplaćena u roku, kao i sve ostale troškove naplatiti iz sredstava na štednoj knjižici i/ili ugovoru o oročavanju sredstava te iz založenog vrijednosnog papira, naplatom vrijednosnog papira ili određenog prava iz vrijednosnog papira ili prodajom vrijednosnog papira. Ako iz postignute cijene prodanog zaloga kreditor ne podmiri potraživanja po kreditu, korisnik je dužan ista podmiriti na pisani poziv kreditora. To proizlazi iz čl. 7. ugovora o založnom kreditu. Stranke su 10. travnja 1998. sklopile i I. dodatak ugovoru o kreditu u odnosu na kredite osigurane dionicama Z. banke, u kojem je navedeno da za slučaj da burzovna cijena založenih vrijednosnih papira u bilo kojem trenutku za vrijeme postojanja obveze korisnika kredita na temelju navedenog ugovora padne ispod 60% burzovne cijene na dan sklapanja ugovora, cijeli iznos kredita dospijeva na naplatu na dan ispunjenja tog uvjeta, a kreditor kao založni vjerovnik je ovlašten izvansudskim putem ostvarivati svoje pravo na namirenje iz vrijednosti zaloga pri čemu je ovlašten prodati u zalog za burzovnu cijenu iz slobodne ruke (čl. 3. ugovora). Cijena jedne dionice koja čini dio zaloga po ugovoru je iznosila 1.798,00 kn, što između stranaka nije sporno.

 

Na temelju navedenih utvrđenja nižestupanjski sudovi su ocijenili da se tuženica-protutužiteljica nije nužno morala naplatiti iz dionica kojima su osigurani krediti, s obzirom da je tužiteljica-protutuženica ovlastila kreditora da sva svoja dospjela potraživanja koja nisu naplaćena u roku, može naplatiti iz sredstava na štednoj knjižici i /ili ugovoru o oročavanju sredstava te založenog vrijednosnog papira pa da je dakle, prodaja založenih dionica bila samo jedan od ugovorenih instrumenata naplate dugovanja po kreditima. Zbog toga su odbili tužbeni zahtjev, jer u postupanju tuženice-protutužiteljice nije bilo propusta pa ne postoji odgovornost tuženice za naknadu štete tužiteljici u smislu čl. 154. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99, 88/01, 55/05 i 41/08 – dalje: ZOO).

 

              Nižestupanjski sudovi su odbili tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog toga što tužiteljici-protutuženici nije isplaćena dividenda za 1998. godinu, primjenom odredbe čl. 323. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV), prema kojoj je banka ovlaštena ubirati plodove i koristi, osim ako se obvezala da to neće učiniti, a u konkretnom slučaju nije dokazano, a niti to tužiteljica-protutuženica tvrdi da se banka, tuženica-protutužiteljica obvezala da neće ubirati plodove i koristi.

 

              Kako je provedenim vještačenjem po vještaku financijske struke utvrđeno dugovanje tužiteljice-protutuženice po naprijed navedenim kreditima, a koje nije podmireno niti nakon prodaje založenih dionica, nižestupanjski sudovi su prihvatili protutužbeni zahtjev i obvezali tužiteljicu-protutuženicu da tuženici-protutužiteljici isplati iznos od 136.735,76 EUR u kunskoj protuvrijednosti (čl. 1065. ZOO).

 

Navedene zaključke nižestupanjskih sudova prihvaća i ovaj sud.

 

U ovom postupku tužiteljica-protutuženica traži naknadu štete koja se sastoji u razlici između cijene po kojoj su prodane dionice i veće cijene dionica na tržištu na dan za koji tužiteljica smatra da su trebale biti prodane, kao i naknadu štete zbog neisplate dividende za 1998. godinu.

 

              U postupku je utvrđeno da je tužiteljica-protutuženica sa tuženicom-protutužiteljicom sklopila ugovore o kreditu koji su osigurani dionicama P., odnosno Z. banke, te da navedene kredite tužiteljica-protutuženica nije otplaćivala. S obzirom na odredbe ugovora kojima je tužiteljica-protutuženica ovlastila kreditora da sva svoja dospjela potraživanja, koja nisu naplaćena u roku, može naplatiti iz sredstava na štednoj knjižici i /ili ugovoru o oročavanju sredstava te založenog vrijednosnog papira, te da je dakle, prodaja založenih dionica bila samo jedan od ugovorenih instrumenata naplate dugovanja po kreditima, a u situaciji kada u ugovorima nisu dogovoreni rokovi u kojima treba izvršiti prodaju tih dionica, time što je tuženica-protutužiteljica dospjele tražbine po osnovi ugovora o kreditu naplatila prodajom založenih dionica, ne postoji odgovornost tuženice-protutužiteljice za naknadu štete koja se sastoji u razlici između cijene po kojoj su prodane dionice i veće cijene dionica na tržištu na dan, na koji tužiteljica smatra da su trebale biti prodane (čl. 154. st. 1. ZOO).

 

              Prema odredbi čl. 323. ZV banka je ovlaštena ubirati plodove i koristi, osim ako se obvezala da to neće učiniti. Kako u postupku nije utvrđeno da se tuženica-protutužiteljica obvezala da neće ubirati plodove i koristi, a niti to ne proizlazi iz ugovora o kreditu, niti drugih provedenih dokaza, također nije osnovan zahtjev tužiteljice za naknadu štete uslijed neisplate dividendi za 1998. godinu, kako to pravilno ocjenjuju nižestupanjski sudovi.

 

              Pravilno su sudovi primijenili materijalno pravo i kada su prihvatili protutužbeni zahtjev, jer s obzirom na utvrđenja da tužiteljica-protutuženica kredite po dospijeću nije isplatila, da je došlo do prodaje založenih dionica, da iz postignute cijene prodanog zaloga nije u cijelosti namireno potraživanje tuženice-protutužiteljice po kreditima, a visina protutužbenog zahtjeva utvrđena je na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, u odnosu na koji izračun stranke nisu imale primjedbi (čl. 1065., 399. i 271. ZOO).

 

              Prema tome, nije se ostvario niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava (čl. 385. st. 1. t. 3. ZPP).

 

              Na temelju odredbe čl. 393. ZPP valjalo je reviziju tužiteljice-protutuženice odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao u izreci ove presude.

 

              Sud je odbio zahtjev tuženice-protutužiteljice za naknadu troškova odgovora na reviziju, jer ta postupovna radnja nije bila potrebna za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. u vezi čl. 166. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu 15. lipnja 2011.