Broj: Gzz 6/07

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Đure Sesse člana vijeća i suca izvjestitelja, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. ... „M.“ iz Z., kojeg zastupaju punomoćnici mr. R. B. i D. J., odvjetnici u Z., protiv tuženika G. Z., zastupanog po Državnom pravobraniteljstvu G. Z. – sada Općinsko državno odvjetništvo u Zagrebu, radi utvrđenja prava vlasništva i zabrane raspolaganja, rješavajući zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske broj G-DO-560/02 od 19. lipnja 2002., izjavljenog protiv pravomoćne presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4316/00-2 od 12. veljače 2002., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-4352/98 od 19. travnja 1999., u sjednici održanoj 6.  srpnja 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se zahtjev za zaštitu zakonitosti i djelomično se preinačava presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4316/00-2 od 12. veljače 2002. i presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4352/98 od 19. travnja 1999. u dijelu kojom se tuženiku G. Z. zabranjuje svako raspolaganje i promjena zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na označene nekretnine (označene u toč. II izreke ove odluke) i u tom dijelu tužitelj se odbija s tužbenim zahtjevom.

 

II. Djelomično se ukida presuda Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-4316/00-2 od 12. veljače 2002. i Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-4352/98 od 19. travnja 1999. u dijelu u kojem se presudama utvrđuje da je tužitelj H. ... „M.“ vlasnik tri kuće u Z., ..., a koje su upisane u z.k.ul.br. 3893 k.o. T. na k.č.br. 4834, 4835 i 4836 te pašnjaka površine 1 ral i 1400 hvati na k.č.br. 4837/1 i u tom dijelu tužba se odbacuje.

 

III. Tužitelj je dužan tuženiku na ime troškova postupka isplatiti 3.150,00 kn u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja, koja je potvrđena presudom suda drugog stupnja je suđeno:

 

              „Utvrđuje se da je tužitelj H. ... „M.“ vlasnik tri kuće u Z., ..., a koje su upisane u z.uk.ul. 3893 k.o. T., na k.č.br. 4834, 4835 i 4836, te pašnjaka površine 1 ral i 1400 hvati, na k.č.br. 4837/1, te se tuženiku zabranjuje svako raspolaganje i promjene zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na označene nekretnine.

 

              Tuženik je dužan platiti tužitelju parnični trošak u svoti od 7.341,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

              Protiv navedene pravomoćne drugostupanjske presude Državno odvjetništvo Republike Hrvatske je podnijelo zahtjev za zaštitu zakonitosti u smislu čl. 401. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99) pod brojem G-DO-560/02 od 12. lipnja 2002. protiv presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-4316/00 od 12. veljače 2002., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Zagrebu broj P-4352/98 od 19. travnja 1999.

 

              Zahtjev je podignut zbog bitne povrede odredaba Zakona o parničnom postupku i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              U istome se navodi da je ostvarena bitna povreda odredaba ZPP-a iz čl. 354. st. 1. u svezi s odredbom čl. 288. st. 2. ZPP-a i to stoga što tužitelj nema pravni interes podnositi tužbu na utvrđenje u smislu odredbe čl. 187. st. 1. i st. 2. ZPP-a i utvrđivati sebe vlasnikom nekretnina koje su u zemljišnim knjigama ionako već upisane na njegovo ime. Dakle, da se radilo o tužbi za utvrđenje, to da su nižestupanjski sudovi tužbu tužitelja trebali odbaciti kao nedopuštenu. Dio tužbenog zahtjeva kojim se tuženiku zabranjuje svako raspolaganje i promjena z.k. stanja iz razloga što je njegovo predstavničko tijelo – Gradska skupština G. Z. donijela zaključak o preuzimanju sportskih objekata i drugih nekretnina u vlasništvu G. Z. da je nedopustiv, jer se tuženom ne može zabranjivati buduće postupanje u ostvarivanju eventualnog prava koje smatra da mu pripada. Takvim udovoljavanjem tužbenog zahtjeva da se ujedno i poništava navedeni zaključak predstavničkog tijela, a što u sudskom parničnom postupku nije dopušteno.

 

              Radi iznijetog predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvati zahtjev za zaštitu zakonitosti, ukine obje presude nižih sudova i predmet vrati na ponovni postupak i suđenje.

 

              Protivna stranka nije dostavila odgovor na zahtjev za zaštitu zakonitosti.

 

              Zahtjev za zaštitu zakonitosti je osnovan.

 

              Sukladno odredbi čl. 408. st. 1. ZPP ovaj sud u ispitivanju pobijane presude ograničava se samo na ispitivanje povreda koje državni odvjetnik ističe u svom zahtjevu.

 

              Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je on vlasnik tri kuće u Z., ..., a koje su upisane u z.k.ul.br. 3893 k.o. T. na k.č.br. 4834, 4835 i 4836, te pašnjaka površine 1 ral i 1400 hvati na k.č.br. 4837/1, kao i da se tuženiku zabranjuje svako raspolaganje i promjena zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na iste.

              Nižestupanjski sudovi su prihvatili tužbeni zahtjev tužitelja, jer smatraju da subjektom prava vlasništva i drugih stvarnih prava može biti načelno svaka pravna i fizička osoba, uključujući u prijelaznom razdoblju (pretvorba vlasništva) i društveno pravna osoba, jer da je to sukladno odredbi čl. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96). Iz priloženog povijesnog zemljišnoknjižnog izvatka da je jasno vidljivo da sporne nekretnine nisu bile u društvenom vlasništvu, a da to znači da se odredbe čl. 88. i 88.a) Zakona o športu ne odnose na predmetne nekretnine, jer je tom odredbom navedeno da se odnose na športske objekte i druge nekretnine u društvenom vlasništvu (čl. 88. st. 1. Zakona o športu – ZID tog zakona – „Narodne novine“, broj 77/95). S iznijetog da Zaključak tuženika („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 2/96) donesen na temelju odredbe čl. 88. a) Zakona o športu i da isti nema pravni učinak u odnosu na nekretnine koje su predmet ovog spora. Odredbe Samoupravnog sporazuma od 11. travnja 1988. sklopljenim između Skupštine udružene samoupravne interesne zajednice, fizičke kulture grada Z. i S. A. ... M., da se ne mogu primijeniti u ovom slučaju, jer je iz istog jasno vidljivo da predmet tog sporazuma nije bio prijenos vlasništva, već organizacija upravljanja, održavanja i korištenja određenih objekata. Osim toga da je za stjecanje vlasništva potreban i drugi bitan element – način stjecanja – modus u smislu čl. 33. tada važećeg Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, a to je upis u zemljišne knjige.

 

              Nižestupanjski sudovi polaze od utvrđenja i zaključka da se tužbeni zahtjev tužitelja pokazuje osnovanim iz razloga što su prijeporne nekretnine upisane u zemljišnim knjigama 1934. na tužitelja kao vlasnika i da tužena ove nekretnine nije mogla preuzeti u svoje vlasništvo temeljem zaključka o preuzimanja športskih objekata i drugih nekretnina u vlasništvu G. Z. („Službeni glasnik Grada Zagreba“ broj 2/96), jer je odredbom čl. 88. i 88. a) Zakona o športu („Narodne novine“, broj 77/95) izričito navedeno da se iste odnose na športske objekte i druge nekretnine u društvenom vlasništvu.

 

              Sudovi udovoljavaju tužbenom zahtjevu u onom dijelu u kojem tužitelj traži da se tuženiku zabrani svako raspolaganje i promjena zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretnine pobliže opisane u izreci ove odluke.

 

              Svaka sudska odluka kojom se tuženiku nalaže neka činidba, pa kada se radi i o zabrani mora biti provediva, dakle, mora se moći prisilno provesti po pravilima ovršnog postupka.

 

              Odredbama čl. 37. do 43. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO) propisane su pretpostavke za zaštitu i ostvarenje prava vlasništva što uključuje prava ne samo osobe vlasnika već i svake one osobe (fizičke ili pravne) koja sebe smatra vlasnikom.

 

              Stoga, tužitelj ne može osnovano tražiti da se tuženiku zabrani postupanje koje bi bilo upravljeno na zaštitu njegovih prava bez obzira radi li se o pravima koja mu pripadaju ili mu ne pripadaju.

              O pravima odluku može donijeti samo sud kada i ako tuženik pokrene na zakonu osnovani postupak radi ostvarenja ili zaštite vlasničkih prava za koje tuženik smatra da mu pripadaju.

 

              Takvo postupanje u poduzimanju radnje radi ostvarenja i zaštite vlasničkih prava ne može se spriječiti zabranom izrečenom u sudskoj odluci koje bi vrijedile unaprijed i bezgranično kako su to odlučili sudovi nižeg stupnja udovoljavajući i u ovom dijelu tužbenog zahtjeva.

 

              Stoga, kako su u ovom dijelu sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo valjalo je temeljem čl. 395. st. 1. ZPP prihvatiti zahtjev za zaštitu zakonitosti, preinačiti odluku nižestupanjskih sudova te odbiti tužitelja s ovim dijelom zahtjeva i odlučiti kao pod I. izreke.

 

              Sukladno čl. 404. st. 1. toč. 1. zahtjev za zaštitu zakonitosti može se podnijeti i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP, dakle kada sud nižeg stupnja nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bio ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude (relativno bitna povreda postupka).

 

              Tužitelji traže da se utvrde vlasnicima nekretnina pobliže opisanih u odluci II. ove odluke.

 

              U ovoj fazi postupka nije sporno da je tužitelj u zemljišnim knjigama upisan kao vlasnik nekretnina koje su predmet spora.

 

              Sukladno čl. 33. ZOVO vlasništvo na nekretninama stječe se upisom u zemljišne knjige.

 

              U dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi vlasnikom na nekretninama koje su predmet ovog postupka postavlja se deklaratorni tužbeni zahtjev u smislu čl. 187. ZPP.

 

Takav zahtjev može se postaviti ako je to posebnim propisom predviđeno (to u ovoj pravnoj i činjeničnoj situaciji nije slučaj), ili kada tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje kakvog prava (ovdje prava vlasništva na nekretninama).

 

Prema ocjeni ovog suda, kada je tužitelj već upisan kao vlasnik u zemljišnim knjigama na spornim nekretninama koje obuhvaća svojim tužbenim zahtjevom, tužitelj nema opravdani pravni interes tražiti da se tužbom utvrdi vlasnikom nekretnina kojih je već vlasnik i koje vlasništvo je za sada upisano u zemljišnim knjigama.

 

To tim prije što zaključak tuženika br. 2/95 ne predstavlja upravni akt kojim se rješava o pravu, obvezi ili pravnom interesu stranaka (tako i Ustavi sud u odluci U-III-893/2000 od 2. veljače 2001. – toč. 7. al. 3. Odluke).

 

S obzirom na izloženo sudovi nižeg stupnja pogrešno su primijenili odredbu čl. 187. ZPP čime su počinili relativno bitnu povredu odredaba parničnog postupka koja je utjecala na donošenje zakonite odluke glede ovog dijela tužbenog zahtjeva.

 

Stoga je valjalo na temelju čl. 408. a u svezi s čl. 399. i čl. 366. ZPP ukinuti pobijane presude sudova nižeg stupnja u dijelu u kojem je usvojen deklaratorni dio tužbenog zahtjeva i u tom dijelu odbaciti tužbu.

 

Odluka o troškovima postupka donesena je na temelju čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 163. ZPP, a odnosi se na troškove zastupanja na pet ročišta, sastav odgovora na tužbu i jednog podneska, sukladno Tarifi za obračun naknada i nagrada odvjetnicima.

 

Zbog svega gore navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude i rješenja.

 

U Zagrebu, 6. srpnja 2011.