Broj: Rev 13/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja N. P. Ž., koju zastupa punomoćnik D. Š., odvjetnik u V., protiv tuženika Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprava za građansko pravo, Z., i H. a. d.o.o. Z., koje zastupa punomoćnik A. S., odvjetnik iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. S. i Lj. L. iz S. B., radi poništenja rješenja tuženog Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Klasa: UP/II-943-01/01-01/17, Ur. broj: 514-03-03-04/3-04-2 od 15. travnja 2004., odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Vukovaru broj P-4/09 od 25. studenoga 2009., u sjednici održanoj 12. listopada 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

              II. Trošak odgovora na reviziju drugotuženiku se ne dosuđuje.

 

Obrazloženje

 

              Protiv rješenja Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske, Uprave za građansko pravo, Zagreb, Klasa: UP/II-943-01/01-01/17, Ur. broj: 514-03-03-04/3-04-2 od 15. travnja 2004. kojim je odbijena žalba tužitelja protiv rješenja Ureda za imovinske poslove V., Vukovarsko-srijemske županije, Ispostava Ž., Klasa: 943-04/01-01/07, Ur. broj: 2188-06/2-01-01-2 od 5. srpnja 2001., tužitelj je podnio tužbu Županijskom sudu u Vukovaru radi poništenja navedenih rješenja.

 

              Županijski sud u Vukovaru je odbio tužbu kao neosnovanu i odlučio da svaka stranka snosi svoje parnične troškove.

 

              Protiv te presude reviziju je izjavio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava pozivajući se određeno na povrede čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, te čl. 254. st. 2. toč. 11. ZPP-a, te na odredbu čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP-a.

 

              Tužitelj ujedno ističe da je pobijanom presudom povrijeđen i čl. 6. i 13. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje: Konvencija) u smislu čl. 1. Protokola I.

 

              Predlaže da se preinači pobijana presuda, uvaži tužba i poništi oba rješenja upravnih tijela, te predmet vrati prvostupanjskom upravnom tijelu na ponovni postupak.

 

              U odgovoru na reviziju drugotuženik je predložio da se ista odbije kao neosnovana.

 

              Zatražio je ujedno i naknadu parničnog troška za izjavljeni odgovor u iznosu od 17.475,00 kn.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu odredbe čl. 392. a) st. 1. ZPP-a u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji pazeći po službenoj dužnosti na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP-a i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

             

              Suprotno tvrdnji revidenta nije učinjena povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a, jer tužitelj određeno ni ne obrazlaže u čemu bi se sastojala ova povreda učinjena pred prvostupanjskim sudom, a nije učinjena ni bitna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da je pobijana presuda razumljiva, sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u suprotnosti s utvrđenim činjeničnim stanjem, niti sa izrekom presude pa se njezina pravilnost i zakonitost može ispitati.

 

              Dapače, u ponovljenom postupku, a nakon ukidne odluke ovog suda broj Rev-67/09 od 21. svibnja 2009. nižestupanjski sud je postupio po uputama iz odluke, otklonjene su nejasnoće na koje je ukazano u istoj, te izvršio uvide u priložene spise, pa je o tužbenom zahtjevu odlučio u smislu odredbe čl. 42. e) st. 1. Zakona o izvlaštenju („Narodne novine“, broj: 9/94, 35/94, 112/00, 114/01 i 76/06).

 

              Kako nisu počinjene ni bitne povrede na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to se istaknuti revizijski razlog ukazuje neosnovanim.

 

              Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da rješenjima upravnih tijela u korist H. a. d.o.o. su izvlašteni bez naknadne nekretnine – poljoprivredno zemljište položeno u k.o. B. G. kao vlasništvo Republike Hrvatske, a radi izgradnje autoceste Z.-L., dionica V. K.-Ž., te je određena promjena namjene tog zemljišta radi kojeg se ne plaća naknada, a ujedno je naloženo zemljišnom knjižnom odjelu Općinskog suda u Županji da provede ovo rješenje u zemljišnim knjigama, odnosno katastarskom operatu.

 

              Tužitelj i u ovoj reviziji ustraje kod tvrdnje da su pobijana rješenja nezakonita, jer su izvlaštene nekretnine zadružno vlasništvo, koje je stečeno naplatnim putem – sklapanjem ugovora o doživotnom uzdržavanju sa fizičkim osobama (koje da su bile i uknjižene kao vlasnici u zemljišnim knjigama), a one koje su se vodile na P. „J.“ postale su vlasništvo zamjenom nekretnina s tužiteljem.

 

              Tužitelj se pritom poziva na Zakon o zadrugama („Službeni list SFRJ“ broj: 3/90) koji je preuzet kao Zakon Republike Hrvatske o preuzimanju saveznih zakona iz područja organizacije i poslovanja gospodarskih subjekata koji se u Republici Hrvatskoj primjenjuje kao republički zakoni („Narodne novine“, broj: 53/91) i to na povredu odredbe čl. 36. st. 1. i 2. citiranog Zakona koji je stupio na snagu 26. siječnja 1990. i prema kojim odredbama imovina nastala radom i poslovanjem zadruga nakon 1. srpnja 1953. postaje zadružnim vlasništvom.

 

              Stoga kako je Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Narodne novine“, broj: 34/91) stupio na snagu kasnije, tj. 24. srpnja 1991., u trenutku dakle stupanja tog zakona poljoprivredne zemljište koje su imale zadruge već su promijenile vlasnički oblik (s društvenog u zadružno), pa Republika Hrvatska nije mogla postati vlasnikom predmetnih nekretnina pozivom na odredbu čl. 3. st. 1. Zakona o poljoprivrednom zemljištu po sili zakona, te je Republika Hrvatska neovlašteno raspolagala predmetnim nekretninama.

 

              Suprotno navodima tužitelja nižestupanjski sudovi su na temelju provedenih dokaza utvrdili slijedeće:

 

              - da je presudom Općinskog suda u Županji broj P-216/01 od 6. ožujka 2003. prihvaćen tužbeni zahtjev tužiteljice Republike Hrvatske da joj tuženik ovdje tužitelj preda u posjed, među ostalima i nekretnine o kojima je odlučivao u postupku izvlaštenja, s obrazloženjem da se zemljišnoknjižne čestice ne podudaraju s onim navedenim u tužbenom zahtjevu, no da tužiteljica Republika Hrvatska zbog nesređenog zemljišnoknjižnog stanja ne može temeljiti tužbeni zahtjev na upisu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, ali jer je stekla pravo vlasništva nekretnina po samom zakonu, ima i bez upisa prava vlasništva u zemljišnoj knjizi sva vlasnička prava prema nekretninama, jer se radi o poljoprivrednom zemljištu upisanom u zemljišne knjige kao društvenom vlasništvu, a tuženik ovdje tužitelj nakon stupanja na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu nije postupio sukladno čl. 58. tog Zakona slijedom čega se smatra da protupravno koristi predmetno zemljište.

 

              Ovo presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-1095/03 od 28. lipnja 2004.

 

- da je presudom Općinskog suda u Županji broj P-516/00 od 25. svibnja 2005. odbijen zahtjev tužitelja da mu tuženik H. a. d.o.o. isplati naknade pobliže opisane u tužbi s obrazloženjem da je došlo do potpunog izvlaštenja nekretnina navedenih u tužbenom zahtjevu, da je presudom broj P-216/01 od 6. ožujka 2003. utvrđeno da se tužitelj P. N. nalazi u nezakonitom posjedu poljoprivrednog zemljišta i da su te čestice utvrđene kao vlasništvo Republike Hrvatske.

 

              Ova presuda potvrđena je presudom Županijskog suda u Vukovaru broj Gž-2376/05 od 11. siječnja 2006., a revizija tužitelja izjavljena protiv presude drugostupanjskog suda odbijena je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-452/06 od 12. srpnja 2006.

 

              Protiv revizijske odluke tužitelj je podnio ustavnu tužbu, a u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-1703/2007, Ustavni sud Republike Hrvatske utvrdio je kako osporenom presudom podnositelju ustavne tužbe dakle ovdje tužitelju nije povrijeđeno ustavno pravo vlasništva zajamčenog čl. 48. st. 1. Ustava Republike Hrvatske.

 

              Slijedom izloženog proizlazi da je Republika Hrvatska po samom zakonu stekla pravo vlasništva (kasnije izvlaštenih predmetnih nekretnina) i to neovisno o postojećim upisima u zemljišnim knjigama, ispunjenjem zakonskih pretpostavki – stupanjem na snagu Zakona o poljoprivrednom zemljištu uz istovremeni prestanak svih stvarnih prava koje su do tada postojale na odnosnim nekretninama kako to propisuje odredba čl. 129. st. 1. i 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96, 137/99, 52/00, 73/00, 114/00, 79/06, 141/06 i 146/08).

 

              S osnovom je stoga sud zaključio da u trenutku donošenja rješenja prvostupanjskog upravnog tijela tužitelj nije bio vlasnikom predmetnih nekretnina već je to temeljem čl. 3. Zakona o poljoprivrednom zemljištu bila Republika Hrvatska, pa prijenosom prava vlasništva tih nekretnina na tuženika H. a. d.o.o., te promjenom njihove namjene nije povrijeđeno tužiteljevo pravo vlasništva, a niti je tužitelj trebao biti strankom u postupku izvlaštenja predmetnih nekretnina bez obzira na to što su u jednom dijelu tog postupka tužitelj i tuženik H. a. d.o.o. pregovarale o naknadi za izvlašteno zemljište.

 

              Stoga je temeljem čl. 42. e) st. 3. Zakona o izvlaštenju pravilno tužba tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

              Odluka o parničnom trošku drugotuženika temelji se na odredbi čl. 155. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 12. listopada 2011.