Broj: Rev 1705/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Damira Kontreca člana vijeća i mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. B. iz S., kojeg zastupa punomoćnik G. H., odvjetnica iz Z., protiv tuženika I. R. iz K., S. R. iz Z., i D. V.-R. iz K., zastupane po punomoćniku I. R., a svi zastupani po punomoćniku R. M., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv dijela presude Županijskog suda u Gospiću broj Gž-108/09 od 4. rujna 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalna služba u Korenici broj P-41/06 od 23. prosinca 2008., u sjednici održanoj 19. listopada 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

              Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „1. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

 

              „I. Utvrđuje se da međa između tužitelja kčbr. 1461/2, k.o. K. i kčbr. 1460/1, k.o. K. ide točkama A; B; C; D odnosno 5,7 m istočno od pravca između točaka A, E, D, odnosno žičane ograde, koje su točke utvrđene pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Korenici broj: R1-70/02, te je tužitelj vlasnik površine zemljišta između navedenih točaka A, B, C i D i stvarne međe.

 

              II. Tuženici su dužni tužitelju predati u posjed dio zemljišta u površini koji je navedenu u toč. I. ove presude.“

 

              2. Nalaže se tužitelju da tuženicima naknadi parnične troškove u iznosu od 26.616,00 kuna.

 

              3. Odbijaju se tuženici sa iznosom troškova preko dosuđenih od 14.164,35 kuna.“

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

             

              „I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalna služba u Korenici posl. broj: P-41/06-36 od 23. 12. 2008. u pobijanom dijelu pod točkom I. i II. izreke.

 

              II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Gospiću, Stalna služba u Korenici posl. broj: P-41/06-36 od 23. 12. 2008. u pobijanom dijelu pod točkom III. izreke.

 

              III. Odbija se zahtjev tuženika da im tužitelj naknadi trošak odgovora na žalbu.“

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude pod toč. I. izreke reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže u pobijanom dijelu ukinuti nižestupanjske presude, te predmet vratiti na ponovno suđenje drugom nadležnom sudu. Tužitelj je popisao sastav troškova revizije.

 

              U odgovoru na reviziju tuženici su predložili reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu. Tuženici su popisali troškove odgovora na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392. a) st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) pobijana presuda ispitana je u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, a pritom je ovaj sud po službenoj dužnosti pazio na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Ispitujući presudu po službenoj dužnosti, ovaj sud je našao da nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Revident određeno ne navodi u čemu se sastoje bitne povrede odredaba parničnog postupka učinjene bilo pred prvostupanjskim bilo pred drugostupanjskim sudom, pa taj revizijski razlog sukladno odredbi čl. 392. a) st. 1. ZPP nije niti uzet u razmatranje.

 

U postupku koji je prethodio reviziju utvrđeno je:  

 

              - da je tužitelj vlasnik nekretnine kč. br. 1461/2 k.o. K., koju je kupio od M. M. 24. rujna 1976.,

 

              - da je nekretnina dio nekad veće jedinstvene čestice, a tužitelj je kupio zemljište 20 X 30 m ukupne površine 600 m², ili 167 čhv,

 

              - da je u posjedovnom listu br. 1289 k.o. K. tužitelj upisan kao posjednik čestice 1461/2,

 

              - da je tužitelj od tadašnje Općine Korenica kupio nekretninu 1461/2, površine 55 m², upisane u posjedovni list 840 k.o. K., radi proširenja postojeće građevinske čestice,

 

              - da se na prostornom planu sporne čestice nalaze u granicama građevinskog područja, ali se zbog nečitljivosti skice brojevi čestica ne mogu identificirati,

 

              - da su tuženi nasljednici svaki u 1/3 dijela između ostalog i kč. br. 1460/1 k.o. K., u ostavini iza pok. J. R., koja je bila upisana kao vlasnik iste, temeljem Kupoprodajnog ugovora od 19. listopada 1973.,

 

              - da je prema nalazu i mišljenju mjernika vještaka predmet spora površina zemljišta koja se proteže u području međe između kč. br. 1461/2 u vlasništvu tužitelja i kč. br. 1461/1 u vlasništvu tuženih, k.o. K. i iznosi 154 m²,

 

              - da između kč. br. 1461/2 u suvlasništvu tuženika i kč. br. 1460/1 u vlasništvu tužitelja postoji žičana ograda sa živicom, koja je postavljena negdje od 1977. i ista postoji i danas, te da su prije 20-ak godina uz tu ogradu zasađeni borići,

 

              - da se tužitelj nije protivio gradnji čvrste ograde, jer nije poduzeo niti jednu radnju da se ograda postavi na drugo mjesto, sve do 2002.,

 

              - da se tuženi nalaze u posjedu zemljišta unutar ograde zatečene na terenu prema zemljištu tužitelja, te da cijelo zemljište uz kuću posjeduju kao njihovo vlasništvo, jer je cijela parcela ograđena,

 

              - da površina čestica tuženika na terenu odgovara površini u katastarskom planu u katastru,

 

              - da je tužitelj protiv tuženika vodio postupak uređenja međa koji je pravomoćno okončan kod suda rješenjem posl. broj: R1-70/02 u kojem postupku je međa uređena prema posljednjem mirnom posjedu točaka A, E i D.

 

              Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev ocjenjujući da tužitelj nije dokazao da bi po njemu sporna površina navedena u tužbi pripadala upravo njemu kao njegovo vlasništvo, dok su suprotno tomu tuženici kroz svoj posjed, kao i posjed prednika, dosjelošću stekli pravo vlasništva na tom dijelu zemljišta.

 

              Odluku drugostupanjskog suda ocjenjuje pravilnom i ovaj sud.

 

Revizijski navodi u osnovi se svode na prigovore pravilnosti pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te se preocjenjuju izvedeni dokazi, a to sukladno odredbi čl. 385. ZPP nisu dopušteni razlozi zbog kojih se može podnijeti revizija.

 

              Tužitelj u reviziji ističe prigovor pogrešne primjene materijalnog prava – odredbe čl. 160. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (“Narodne novine” br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06 – dalje: ZV) pozivom na odredbe o zastari, odnosno prekidu zastarijevanja sukladno odredbama Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO). Kako, u revizijskoj fazi postupka, sud mora polaziti od činjeničnih utvrđenja u postupku koji je prethodio reviziji, pa jer u konkretnom slučaju nije utvrđeno da bi tijekom vremena dosjelosti, došlo do prekida odnosno zastoja tijeka vremena dosjelosti to navedenim prigovorom kroz pogrešnu primjenu materijalnog prava tužitelj u stvari prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, a što u ovom stadiju postupka nije dopušteno (čl. 385. ZPP).

 

              Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo – čl. 159. st. 2. i 3. ZV, prethodno utvrdivši da su tuženici kao samostalni posjednici i kroz posjed svojih prednika spornu nekretninu posjedovali kroz duže od 20 godina i time stekli (su)vlasništvo iste, a slijedom čega je pravilno tužbeni zahtjev odbijen.

 

              Stoga, valjalo je reviziju tužitelja na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti kao neosnovanu.

 

              Tuženicima nisu dosuđeni troškovi odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna (čl. 166. st. 1. u vezi čl. 155. st. 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 19. listopada 2011.