Broj: Rev 1080/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan, predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić, članice vijeća, Aleksandra Peruzovića, člana vijeća, Viktorije Lovrić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Branka Medančića, člana vijeća, u pravnoj stvari prvotužitelja J. B.-M., pok. A., iz M., O. B., drugotužiteljice V. M.₁, pok. A. iz M., O. B., trećetužitelja A. B.-M., pok. A., svih zastupanih po punomoćniku M. V., odvjetniku u S., te četvrtotužiteljice M. S. iz S., zastupane po punomoćniku Z. R., odvjetniku u S., protiv tuženika L. D. d.d. S., zastupanog po punomoćniku T. V., odvjetniku u S., radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1195/08 od 16. svibnja 2008. kojom je potvrđena presuda i rješenje Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-1448/01 od 2. svibnja 2007., u sjednici održanoj dana 19. listopada 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tuženika L. D. d.d. S. protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-1195/08 od 16. svibnja 2008. odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj P-1448/01 od 2. svibnja 2007. naložio je tuženiku L. D. d.d. S. isplatiti tužiteljima J. B.-M., pok. A., iz M., V. M., pok. A. iz M. i A. B.-M., pok. A. iz M. iznos od 480.378,49 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od 5. rujna 2000. i dalje prema specifikaciji u presudi, dok je tužbeni zahtjev tih tužitelja u odnosu na više zatraženi iznos odbijen (točka I izreke).

              Istom presudom tuženiku je naloženo isplatiti tužiteljici M. S. iz S. iznos od 1.074.360,07 kuna sa zateznim kamatama koje teku na pojedinačne mjesečne iznose od 5. listopada 2000. i dalje prema specifikaciji u presudi, dok je tužbeni zahtjev te tužiteljice u odnosu na više zatraženi iznos odbijen (točka II izreke).

 

Tuženiku je naloženo naknaditi tužiteljima J. B.-M., pok. A., iz M., V. M., pok. A. iz M. i A. B.-M., pok. A. iz M. parnični trošak u iznosu od 8.450,00 kuna (točka III izreke), te tužiteljici M. S. iz S. parnični trošak u iznosu od 117.894,53 kune (točka IV izreke).

 

              Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž-1195/08 od 16. svibnja 2008. odbio je žalbu tuženika i potvrdio dosuđujući dio točke I i II prvostupanjske presude, dok je rješenjem istoga broja i datuma potvrdio odluku o trošku postupka iz točke III i IV prvostupanjske presude.

 

              Protiv drugostupanjske presude tuženik je podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene odredaba materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači presudu i odbije tužbeni zahtjev ili podredno ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Tužitelji nisu odgovorili na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud ispitao je pobijanu drugostupanjsku presudu u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbom čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 84/08) te odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Revizijski razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije ispitan, jer to nije dopušten revizijski razlog po čl. 385. ZPP.

 

Nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a na koju se ukazuje u reviziji. Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži neproturječne razloge o svim žalbenim razlozima odlučnim za rješenje spora (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), pa je presudu moguće ispitati.

 

Revident neutemeljeno ukazuje i na revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava. Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev za naknadu štete zbog nemogućnosti korištenja i davanja u zakup dijela poslovnog prostora smještenog u prizemlju stambeno-poslovne zgrade u S., anagrafske oznake …, sagrađene na čest. zgr. 2656/2 upisane u zk. ul. 2345 k.o. S., u odnosu na dio prostora u kojemu je smješten bivši restoran „D.“ površine ukupno 228,92 m2.

 

Sporno je pripada li tužiteljima pravo na naknadu štete u visini izmakle koristi te kakav učinak ima eventualno potraživanje tuženika po osnovi ulaganja u prostor.

 

Iz utvrđenja nižestupanjskih sudova proizlazi:

 

- da je djelomičnim rješenjem Ureda za imovinsko-pravne poslove Splitsko-dalmatinske županije Klasa: UP-I-942-04/97-01/467 Ur. br. 2181-08-00-15/SM/SL od 29. lipnja 2000. koje je postalo pravomoćno 1. rujna 2000. predmetni poslovni prostor predan u vlasništvo tužiteljima J. B.-M., pok. A., iz M., V. M., pok. A. iz M. i A. B.-M., pok. A. iz M. za po 1/3 od 320/1280 dijela, te prednicima tužiteljice M. S. za po 1/3 od 640/1280 dijela, a K. B.- M., F. B., V. M.₂ i M. N. za po ¼ od 120/1280 dijela, sve temeljem odredbe čl. 40. st. 1. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine („Narodne novine“, broj 92/96, 39/99, 42/99, 92/99, 43/00, 131/00, 27/01, 65/01, 118/01, 80/02, 81/02 - dalje: Zakon o naknadi),

 

- da je tužiteljica M. S. temeljem kupoprodajnog ugovora od 20. ožujka 2003. kupila od suvlasnika V. Č., D. S.-D., K. Č.-K., K. B.-M., F. B., V. M. i M. N. suvlasnički dio od 535/1280 predmetnog prostora, dok su navedeni suvlasnici preostali suvlasnički dio prostora prodali trgovačkom društvu K. d.o.o. S. kojemu je njegov dio i predan,

 

- da tuženik nije tužiteljima dragovoljno predao prostor, pa je prostor predan u posjed tužiteljima tek u ovršnom postupku, a tuženik je bez valjane pravne osnove držao prostor površine 228,92 m2 u vremenu od 1. rujna 2000. pa do 15. svibnja 2003.,

 

- da je prema podacima Porezne uprave Područni ured S. minimalna visina zakupnine poslovni prostor istog položaja i površine (228,92 m2) iznosila 59.152,92 kune mjesečno,

 

- da je primjenom minimalne zakupnine na odgovarajuće suvlasničke dijelove tužiteljica M. S., čiji suvlasnički dio iznosi 535/1280 dijela, izgubila zaradu u mjesečnom iznosu od 35.122,04 kune, ili ukupno 1.074.360,07 kuna,

 

- da su primjenom minimalne zakupnine na odgovarajuće suvlasničke dijelove tužitelji J. B.-M., V. M. i A. B.-M. izgubili zaradu u mjesečnom iznosu od 14.788,22 kune, ili ukupno 480.378,49 kuna.

 

Sudovi su pravilno ocijenili da je tuženik bio nepošteni posjednik predmetnog poslovnog prostora nakon pravomoćnosti rješenja o vraćanju tužiteljima imovine oduzete za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine. Naime tužitelj nije dokazao svoju tvrdnju da je u spornom razdoblju koristio poslovni prostor na temelju valjanog ugovora o zakupu sklopljenog sa Gradom S., niti da je imao bilo kakvu drugu valjanu pravnu osnovu za posjed prostora.

 

Zato je s obzirom na činjenična utvrđenja pogrešno pozivanje revidenta na odredbu čl. 41. Zakona o naknadi prema kojoj u slučaju vraćanja poslovnog prostora po čl. 40. tog zakona zakupnik nije dužan predati poslovni prostor u posjed vlasnika dok mu vlasnik ne isplati naknadu za ulaganja.

 

Prema odredbi čl. 165. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/98, 22/00, 73/00, 114/01 - dalje: ZVDSP) nepošteni posjednik tuđe stvari dužan je vratiti stvar ili osobi koju ovaj odredi te naknaditi sve štete koje su na njoj nastale i sve koristi koje je imao za vrijeme svojega posjedovanja, pa i one koje bi stvar dala da ih nije zanemario, i s druge strane nije ovlašten zadržati stvar dok mu ne budu naknađeni troškovi za koje traži naknadu.

 

Za rješenje ovoga spora nije odlučno jesu li na zakonu utemeljene tvrdnje revidenta da nije dužan predati tužiteljima predati poslovni prostor dok mu ovi ne naknade troškove po osnovi ulaganja u prostor. Naime predmet spora nije predaja prostora, nego naknada štete u vidu izgubljene zarade zbog nemogućnosti korištenja prostora, pa je bespredmetno pozivanje tuženika na pravno shvaćanje o pravu retencije izraženo u presudi Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-933/00 od 29. siječnja 2002.

 

Nisu ostvareni ni revizijski razlozi pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na visinu dosuđene naknade. Tužitelji imaju pravo na naknadu punog iznosa izgubljene koristi od predmetnog poslovnog prostora. Pobijajući odluku o visini tužbenog zahtjeva tuženik dovodi u pitanje činjenična utvrđenja, ali u revizijskom stadiju postupka polazi se od činjeničnih utvrđenja nižestupanjskih sudova. Visinu izgubljene zarade sudovi su utvrdili polazeći od podataka o iznosu minimalne mjesečne zakupnine istovjetnih poslovnih prostora na istovjetnoj lokaciji u S., a zaključak o izgubljenoj zaradi nije u proturječnosti sa sadržajem izvedenih dokaza.

 

              Prihvaćanjem tužbenog zahtjeva pravilno je primijenjeno materijalno pravo, a revizijskim navodima odluka suda ničim nije dovedena u sumnju.

 

Zato je reviziju valjalo odbiti kao neosnovanu pozivom na odredbu iz čl. 393. ZPP.

 

U Zagrebu, 19. listopada 2011.