Broj: Rev 774/09

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, mr. sc. Viktorije Lovrić članice vijeća, Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja i Marine Paulić člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja H. J. F. iz A., zastupanog po punomoćniku N. B., odvjetniku u Odvjetničkom društvu M.-L.-B.-T. iz Z., protiv I. tuženice M. P. iz R., i II. tuženika J. P. iz R., zastupanih po punomoćniku D. P., odvjetniku u Odvjetničkom društvu P., R., M. iz Z., radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Požegi posl. br. Gž-574/08-3 od 16. travnja 2009., kojom je djelomično potvrđena i preinačena presuda Općinskog suda u Rabu posl. br. P-346/06-25 od 15. listopada 2007., u sjednici održanoj 16. studenoga 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tuženika odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom djelomično je odbijena žalba tuženika i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je tuženicima naloženo trpjeti namirenje tražbine tužitelja „za iznos od 101.608,72 EURA, uvećan za pripadajuću kamatu koju plaćaju banke u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge na tu valutu po viđenju, koja teče od 1. listopada 2002. pa do isplate, i to sudskom prodajom založenog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 1189 k.o. B., kao kčbr. 491/1 u naravi kuća broj 42 i 42a, sa 269 m², dvorište sa 500 m², parkiralište sa 607 m², put sa 50 m², maslinjak sa 112 m², i namirenjem tužitelja iz postignute prodajne cijene“, dok je djelomičnim usvajanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda preinačena u odluci o parničnom trošku tako što je tuženicima naloženo isplatiti tužitelju na ime parničnog troška 58.530,00 kn.

 

Protiv drugostupanjske presude tuženici su podnijeli reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Tužitelj nije odgovorio na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a u svezi s odredbama čl. 53. st. 4. i čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11), samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Suprotno tvrdnji revidenata, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Navod revidenata da se iz u postupku provedenih dokaza nije moglo zaključiti da je tužitelj uplatio sve iznose zajma na koje se poziva (glavnicu kredita, kamate i pristojbe) - pa ih sud nije mogao obvezati da trpe namirenje na ime cjelokupnog iznosa kredita, odnosno da je drugačije trebalo cijeniti iskaz supruge tužitelja, u biti je samo prigovor činjenične naravi kojim tuženici iznose svoju ocjenu provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te sugeriraju prihvaćanje činjeničnog utvrđenja kojeg oni nalaze ispravnim, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredbi čl. 385. ZPP-a), taj se navod ne može uzeti u razmatranje u ovome stadiju postupka.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je tužbeni zahtjev na obvezivanje tuženika trpjeti namirenje tražbine tužitelja „za iznos od 101.608,72 EURA“ s pripadajućim kamatama koje plaćaju banke u mjestu ispunjenja na devizne štedne uloge na tu valutu po viđenju, a računatim od 1. listopada 2002. do isplate, i to sudskom prodajom založenog suvlasničkog dijela nekretnine upisane u zk.ul.br. 1189 k.o. B., k.č.br. 491/1, u naravi kuće broj 42 i 42a - s 269 m², dvorišta s 500 m², parkirališta s 607 m², puta s 50 m² i maslinjaka s 112 m², te namirenjem tužitelja iz postignute prodajne cijene. Riječ je o hipotekarnoj tužbi radi namirenja preostalog dijela dugovanog iznosa od 101.608,72 EUR-a uvećanog za pripadajuću kamatu – osiguranog založnim pravom na nekretnini tuženika, i to sudskom prodajom založene nekretnine tuženika.

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima utvrđeno je:

 

- da je ugovorom o kreditu zaključenim s „svojom bankom u A.“ (…) tužitelj ostvario pravo na kredit od 2.300.000,00 ATS te preuzeo obvezu vraćanja kredita uz kamatu od 7,25 % do najviše 18 % u mjesečnim obrocima od 26.115,00 ATS koji dospijevaju svakog 5-tog u mjesecu počevši od 5. listopada 1995., s time što je za slučaj zakašnjenja u vraćanju kredita ugovorio i zateznu kamatu i kamatu na kamatu od 12 % godišnje do najviše 20 % godišnje,

 

- da je 26. siječnja 2001. tužitelj s prednikom tuženika, sada pok. V. P., zaključio ugovor o preuzimanju ispunjenja, kojim se, a po utvrđenju (u članku 1.) da je zaključen prethodno navedeni ugovor o kreditu između tužitelja i „njegove“ banke - i to za potrebe V. P. (kojemu je iznos kredita isplaćen), V. P. obvezao (odredbom čl. 3. ugovora) vraćati obroke kredita banci tužitelja u A. po uvjetima iz ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i „njegove“ banke, s time što je „radi osiguranja tražbine“ tužitelja (obveze povrata iznosa iz ugovora o kreditu) dozvolio da se na njegovom suvlasničkom dijelu nekretnine upisane u zk.ul.br. 1189 k.o. B., k.č.br. 491/1, u naravi kuće broj 42 i 42a - s 269 m², dvorišta s 500 m², parkirališta s 607 m², puta s 50 m² i maslinjaka s 112 m², provede uknjižba prava zaloga „za osiguranje tražbine u visini od ATS 2.300.000,00 sa najviše 18% kamata godišnje“,

 

- da je na temelju tog ugovora od 26. siječnja 2001., zaključenog između tužitelja i prednika tuženika, u korist tužitelja provedena uknjižba prava zaloga u sadržaju iz ugovora,

 

- da je prednik tuženika V. P. ispunjavao obavezu preuzetu Ugovorom o preuzimanju ispunjenja (iz odredbe čl. 3.) i plaćao banci „tužitelja“ ugovorene obroke kredita - ali je obvezu plaćanja prestao ispunjavati i nije obvezu ispunio u cijelosti: ostao je dužan isplatiti banci 101.608,72 EUR-a,

 

- da je tužitelj, kao obveznik prema banci po Ugovoru o kreditu, do 30. rujna 2002. ispunio obvezu iz toga ugovora i isplatio banci ono (101.608,72 EUR-a) što je prema Ugovoru o preuzimanju ispunjenja trebao V. P.,

 

- da je V. P. ... umro, a njegovu su imovinu (s nekretninom na kojoj je provedena uknjižba prijepornog založnog prava) naslijedili tuženici.

 

Na temelju takvih utvrđenja nižestupanjski sudovi su zahtjev tužitelja ocijenili osnovanim i prihvatili uz pravni zaključak da je tužitelj ovlašten tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti prijeporne nekretnine, a da su tuženici kao založni dužnici dužni trpjeti prodaju prijeporne nekretnine opterećene upisanim založnim pravom radi namirenja tražbine tužitelja od 101.608,72 EUR-a s kamatama koje ne prelaze stopu kamata upisanu u zemljišnoj knjizi na založenoj nekretnini.

 

Pravni zaključak nižestupanjskih sudova je pravilan.

 

Naime, prema odredbi čl. 297. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06., 146/2008, 38/09 i 153/09 - dalje: ZV-a), „založno pravo je ograničeno stvarno pravo na određenoj stvari (zalogu) koje ovlašćuje svog nositelja (založnoga vjerovnika) da određenu tražbinu, ne bude li mu o dospijeću ispunjena, namiri iz vrijednosti te stvari, ma čija ona bila, a njezin svagdašnji vlasnik (založni dužnik) dužan je to trpjeti“, dok je odredbama čl. 336. istoga Zakona propisano: (stav 1.) „Ako se zalogom osigurana tražbina ne ispuni o dospijeću, založni je vjerovnik ovlašten ostvarivati svoje pravo na namirenje te tražbine iz vrijednosti zaloga“, (stav 2) „Pravo na namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti zaloga ostvaruje založni vjerovnik putem suda, a po pravilima određenim u ovom Zakonu i na način određen propisima o ovrsi novčanih tražbina, ako nije što drugo određeno zakonom“, (stav 3.) „Založni vjerovnik ima pravo od svagdašnjega vlasnika založene stvari, a i od svakoga trećega, zahtijevati da trpi namirenje zalogom osigurane tražbine iz vrijednosti založene stvari, ako nije što drugo zakonom određeno“, (stav 4.) „Založni vjerovnik može, bio njegov dužnik vlasnik zaloga ili ne, po svojoj volji izabrati hoće li zahtijevati namirenje svoje tražbine ponajprije iz vrijednosti zaloga ili iz imovine svog dužnika, ili istodobno i zaloga i dužnikove imovine“.

 

U konkretnom slučaju, a nakon što je tužitelj upisom u zemljišne knjige stekao založno pravo (hipoteku) na nekretnini tuženika i (time) ovlaštenje tražiti namirenje svoje dospjele i uknjižene tražbine iz vrijednosti te nekretnine, tuženici su kao založni dužnici i suvlasnici nekretnine, na kojoj je na temelju pravnog posla (čl. 307. ZV-a) uknjiženo pravo zaloga u korist tužitelja radi osiguranja namirenja tražbine u visini od „ATS 2.300.000,00 sa najviše 18% kamata godišnje“, dužni trpjeti namirenje (iz vrijednosti nekretnine) tužiteljeve dospjele i nepodmirene (a založnim pravom osigurane) tražbine od 101.608,72 EUR-a s kamatama.

 

Valja pritom imati na umu da se založno pravo stječe upisom u zemljišne knjige (prema čl. 309. ZV-a), te da je tužitelj po tome stekao založno pravo na nekretnini u suvlasništvu tuženika radi osiguranja točno određene tražbine („u visini od ATS 2.300.000,00 sa najviše 18% kamata godišnje“) - one upisane u zemljišnim knjigama, te da kao založni vjerovnik ima pravo tražiti namirenje iz vrijednosti nekretnine (zaloga) samo one tražbine radi čijeg je osiguranja zasnovano založno pravo.

 

Tužitelj, kao založni vjerovnik, u ovome slučaju zahtijeva upravo ono što je ovlašten zahtijevati: da se tuženici (obzirom su u parnici u kojoj se traži namirenje iz vrijednosti zaloga pasivno legitimirani svagdašnji vlasnici zaloga), kao suvlasnici zaloga, obvežu trpjeti namirenje iz vrijednosti zaloga ostvarene sudskom prodajom zaloga one tražbine tužitelja upisane u zemljišnim knjigama (glavnice s kamatama), odnosno, a budući je dio te tražbine podmiren, preostali i utvrđeni iznos te tražbine u sada važećoj novčanoj jedinici Europske unije (EUR) s kamatama (kao sporednim potraživanjem) koje po visini ne prelaze kamate upisane na založenoj nekretnini.

 

Stranke ugovora su ugovor o preuzimanju ispunjenja sklopile 2001., kada je, kako to revidenti pravilno navode, pozajmljivanje strane valute u Republici Hrvatskoj bilo zakonom zabranjeno - prema odredbama Zakona o osnovama deviznog sustava, deviznog poslovanja i prometu zlata („Narodne novine“, broj 91A/93, 36/98 i 32/01 - dalje: ZODS-a), i to konkretno prema odredbi čl. 10. st. 3., kojom je bilo propisano da je kupnja i pozajmljivanje deviza, kao i posredovanje u kupnji, prodaji i pozajmljivanju deviza između domaćih osoba i između domaće osobe i strane osobe u Republici Hrvatskoj dopušteno u slučajevima i na način predviđen tim Zakonom - kojim (ipak, a u smislu odredbe čl. 28. ZODS-a, prema kojoj su domaće osobe mogle steći devize samo “kupnjom na deviznom tržištu, pravnim poslovima sa stranim osobama koji se odnose na izvoz robe i usluga ili drugim pravnim poslovima, pravnim poslovima u Republici Hrvatskoj, kada je to zakonom određeno i nasljeđivanjem”) nije bilo predviđeno da se devize mogu koristiti za davanje zajma.

 

Međutim, obzirom je ovdje riječ o osiguranoj tražbini tužitelja u svezi obveze prednika tuženika koja se trebala ispuniti u inozemstvu (plaćanjem dospjelih obroka kredita banci u A. u stranoj valuti), i to prema ugovoru o preuzimanju ispunjenja (a ne ugovoru o zajmu), zaključeni ugovor nije protivan prisilnim propisima i (time) ništavan, a sve sukladno odredbi čl. 34. ZODS-a, kojom je bilo propisano da domaće fizičke osobe mogu koristiti devize sa svojih deviznih računa i deviznih štednih uloga za plaćanje uvoza robe i usluga i druga plaćanja u inozemstvu, a u Republici Hrvatskoj za kupnju obveznica koje glase na stranu valutu, davanje donacija u znanstvene, kulturne i humanitarne svrhe, te obavljati druga plaćanja kada je to predviđeno zakonom,

 

Na suprotan zaključak ne upućuje revizijski navod tuženika da ne postoji dug u visini iz zahtjeva tužitelja jer da je njihov prednik izvršio i druga plaćanja iz ugovora zaključenog s tužiteljem - a ne samo ona koja tužitelj ističe, odnosno jer da tužitelj nije niti uplatio sve iznose zajma na koje se poziva, a sve obzirom na utvrđenje nižestupanjskih sudova da to što tvrde nisu i dokazali (u smislu odredaba čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP-a, prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, te odredbe čl. 221.a ZPP-a, kojom je propisano: „Ako sud na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.“).

 

Stoga, a budući se nije ostvario niti jedan od revizijskih razloga, reviziju tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 16. studenoga 2011.