Broj: Rev 890/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća i Željka Glušića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja G. p. K. d.o.o., K., kojeg zastupa punomoćnik J. Z., odvjetnik u K., protiv I. tuženice Općine Mihovljan, M. te II. tuženika T. d.d. V., koje oboje zastupaju punomoćnice M. Š. i M. K.-G., odvjetnice u Odvjetničkom društvu „P. i Š.“ u V., zbog smetanja posjeda, odlučujući o reviziji oboje tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Zlataru poslovni broj Gž-565/09-2 od 21. listopada 2009., kojim je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Zlataru poslovni broj P-12/08-18 od 4. ožujka 2009., u sjednici održanoj 17. studenog 2011.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika odbacuje se kao nedopuštena.

 

              Zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju odbija se kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskim rješenjem odlučeno je:

 

              „I. Tuženici Općina Mihovljan, M. i T. d.d. V., …, smetali su tužitelja G. p. d.o.o. K., …, u zadnjem mirnom i stvarnom posjedu plinovodne mreže na području Općine Mihovljan na taj način što je dana 22. prosinca 2007. tuženik T. d.d. uz suglasnost tuženika Općine Mihovljan izvršio prespajanje novog potrošača na plinski distribucijski sustav koji se nalazi na lokaciji D. d., …, montiranjem plinomjera ACTARIS, tip G-4 MM, tvorničkog broja … s početnim stanjem plinomjera 0,430 m³ pa im se slijedom toga nalaže uspostava ranijeg posjedovnog stanja odstranjenjem navedenog plinomjera, kao što im se zabranjuje svako takvo i tome slično smetanje, a nalaže im se i da tužitelju naknade parnični trošak u iznosu 2.992,50 kn, sve u roku od 8 dana.

 

              II. Odbija se kao neosnovan prijedlog za izdavanje privremene mjere.“

 

              Drugostupanjskim rješenjem odbijena je žalba oboje tuženika kao neosnovana i u pobijanom dijelu kojim je tužbeni zahtjev prihvaćen potvrđeno je prvostupanjsko rješenje.

 

              Protiv drugostupanjskog rješenja reviziju su pozivom na odredbe čl. 382. st. 2. Zakona  parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP) izjavili tuženici navodeći da su reviziju podnijeli zbog postupovnopravnog i materijalnopravnog pitanja koja su po njihovoj prosudbi važna za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana te su u prvom redu istakli sljedeće pitanje:

 

              - postoje li bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi sa čl. 375. st. 1. ZPP kada drugostupanjski sud kao što je to u ovom predmetu slučaj nije ocijenio sve žalbene navode iako je takva dužnost drugostupanjskog suda propisana odredbom čl. 375. st. 1. ZPP (pri čemu su se tuženici opravdavajući važnost tako postavljenog pitanja pozvali na dvije odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rev-1001/79 od 20. studenog 1979. i Rev-765/96 od 8. svibnja 1996.

 

              Međutim, prilikom nastojanja određivanja drugog pitanja, tuženici nisu naveli ništa jasno, određeno i konkretno, osim što bi se moglo razabrati da su izrazili svoje pravno mišljenje da u parnicama zbog smetanja posjeda, kada je objekt posjedovne zaštite opskrbljivanje plinom i plinovodna mreža, da se u takvim predmetima pravo na zaštitu posjeda ne može razmatrati samo uz primjenu čl. 22. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – dalje: ZV) odnosno dviju pravnorelevantnih činjenica, a to su posljednje stanje posjeda i nastalo smetanje, već da bi valjalo imati na umu i druge propise kojima je uređena navedena poslovna djelatnost.

 

              S time u vezi u cilju opravdavanja važnosti tako postavljenog pitanja tuženici su se pozvali na odluku Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2163/03 od 9. travnja 2004. (objavljena u Ing. SP 2004., 5,0,1 str. 37).

 

              Predlažu da se obje odluke u postupku koji je prethodio reviziji ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno postupanje.

 

              U odgovoru na reviziju tužitelj predlaže da se reviziju tuženika odbaci kao nedopuštenu.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema odredbi st. 1. ovog članka, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U takvoj reviziji, u smislu čl. 382. st. 3. ZPP stranka je dužna ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela već treba izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              U konkretnom slučaju glede prvog pitanja koje su postavili tuženici valja reći da pitanje kako su ga revidenti formulirali ne mora imati i u pravilu nema značaj ni relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi čl. 375. st. 1. ZPP, a u svakom slučaju nema značaj pitanja koje bi bilo važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana iz jednostavnog razloga zato što drugostupanjski sud u smislu odredbe čl. 375. st. 1. ZPP čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka samo ako nije ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, a ne sve žalbene navode kako to pogrešno tvrde revidenti.

 

              Važnost postavljenom pitanju ne mogu dati ni rješidbe na koje se tuženici pozivaju jer npr. u rješidbi broj Rev-765/96 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 8. svibnja 1996. je rečeno da drugostupanjski sud čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka kad prilikom odlučivanja o žalbi ne ocjeni navode iz njezine pravodobne dopune o čemu u konkretnom slučaju nije riječ jer nadopune žalbe nije bilo.

 

              Zbog toga drugostupanjski sud nije bio u prilici ne ocijeniti takve žalbene navode.

 

              U rješidbi broj Rev-1011/79 Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 20. studenog 1979. koju su tuženici po svemu sudeći imali na umu pogrešno se pozivajući na rješidbu broj Rev-1001/79 od 20. studenog 1979. je upravo i rečeno da sud drugog stupnja čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka samo kada u obrazloženju presude nije ocijenio žalbene navode koji su bili odlučni za suđenje (a ne sve žalbene navode kako navode revidenti) pa ni navedena odluka ne može postavljenom pitanju dati značaj pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Osim toga, u konkretnom slučaju drugostupanjski sud nije izrazio shvaćanje da nije dužan ocijeniti one žalbene navode koji su od odlučnog značenja pa shvaćanje izraženo u pobijanoj odluci nije nepodudarno sa rješidbama Vrhovnog suda Republike Hrvatske na koje se tuženici pozivaju.

 

              Konačno, glede povezivanja postavljenog pitanja sa žalbenim razlogom pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja valja reći da se ni time ne može opravdati važnost postavljenog pitanja već zbog nemogućnosti isticanja tog prigovora kao revizijskog razloga prilikom odlučivanja o redovnoj reviziji.

 

              U odnosu na druge revizijske navode kojima se želio pridati značaj pravnog pitanja glede primjene čl. 22. st. 1. ZV i s tim u vezi i drugih propisa kojima je uređena djelatnost opskrbljivanja plinom i sl., valja reći da se revizijski navodi u tom dijelu ne mogu uobličiti na bilo koje jasno i određeno postavljeno materijalnopravno pitanje.

 

              Pozivanje na rješidbu Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-2163/03 od 9. travnja 2004. nije primjereno jer nije u bilo kakovoj pravnoj relevantnoj vezi sa predmetom spora, obzirom da se u toj rješidbi drugostupanjski sud bavio pitanjem premještanja veza broda – brodice kao eventualnim činom smetanja posjeda pritom ukazujući i na pitanje mogućnosti postojanja posljednjeg mirnog posjeda na pomorskom dobru (sada kao općem dobru) u smislu čl. 3. st. 2. ZV.

 

              Zbog svega rečenog treba zaključiti da u podnesenoj reviziji nisu ispunjene pretpostavke koje bi opravdale dopuštenost tzv. izvanredne revizije iz čl. 382. st. 2. ZPP, radi čega je na temelju odredbe čl. 392. st. 2. ZPP valjalo reviziju tuženika odbaciti kao nedopuštenu.

 

              Ujedno je na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na reviziju.

 

U Zagrebu, 17. studenog 2011.