Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Rev-x 1070/11 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Rev-x 1070/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Vlatke Potočnjak-Radej članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice A. C. iz R., koju zastupa punomoćnik V. K., odvjetnik iz R., protiv tuženice-protutužiteljice Đ. J. iz Z., koju zastupa punomoćnik P. O., odvjetnik iz R., radi utvrđenja ništavosti odnosno poništenja ugovora, kao tužbenog zahtjeva, te povodom protutužbe tuženice, radi predaje u posjed, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Koprivnici broj Gž-1238/07 od 14. veljače 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-7487/99 od 25. rujna 2006., u sjednici održanoj 30. studenoga 2011.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužiteljice-protutuženice kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi tužiteljice koji glase:

 

              „1. Utvrđuje se ništavim Ugovor o prodaji stana u R., na adresi …, upisanog u zk.ul.br. 1711 K.O. D., poduložak 357, sklopljen dana 12. 08. 1999. godine između tužiteljice A. C. iz R. i tuženice Đ. J. iz Z..

 

              2. Poništava se Ugovor o prodaji stana u R., na adresi …, upisanog u zk.ul.br. 1711 K.O. D., poduložak 357, sklopljen dana 12. 08. 1999. godine između tužiteljice A. C. iz R. i tuženice Đ. J. iz Z..“

 

              Prihvaćen je protutužbeni zahtjev tuženice koji glasi:

 

„II Nalaže se tuženoj A. C. da tužiteljici Đ. J. preda u posjed stan u R., veličine 41,73 m2 koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, drvarnice i balkona, upisan u zemljišnoj knjizi u zk.ul.br. 1711, poduložak 357, zč. 82/17 K.O. D., te da nadoknadi parnični trošak u iznosu od 59.762,00 kn, sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužiteljice-protutuženice (dalje: tužiteljica) i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

              Protiv te presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. i 2. toč. 1. i 11., te čl. 354. st. 1. Zakona o parničnom postupku učinjene pred drugostupanjskim sudom, kao i zbog pogrešne primjene materijalnog prava uz prijedlog da se pobijana presuda preinači na način da se prihvati jedan od tužbenih zahtjeva, a odbije protutužbeni zahtjev, podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili da se ukinu obje nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Revizijski je sud ispitao pobijanu presudu u smislu čl. 392. a) Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01 i 117/03 – dalje: ZPP) samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, što znači da revizijski sud ne pazi po službenoj dužnosti ni na jedan revizijski razlog budući da je drugostupanjska presuda donesena 14. veljače 2008.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Suprotno revizijskim navodima drugostupanjski sud je pravilno otklonio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 1. ZPP-a na koju tužiteljica ukazuje i u reviziji.

 

              Ova povreda postoji ako je u donošenju presude sudjelovao sudac koji se po zakonu morao izuzeti, koji je rješenjem suda bio izuzet ili ako je u donošenju presude sudjelovala osoba koja nema svojstvo suca.

 

              Iz stanja spisa proizlazi da je presudu donijela sutkinja K. D., a okolnost što je neka ročišta ranije provela sudska savjetnica ne može se podvesti pod označenu bitnu povredu.

 

              Povreda odredbe čl. 13. st. 1. ZPP-a može imati samo značenje relativno bitne povrede iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, a što znači samo ako je imala utjecala na donošenje zakonite i pravilne presude, a koju povredu je drugostupanjski sud s osnovom otklonio.

 

              Nije učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, budući da obje presude sadrže razloge o odlučnim činjenicama, razlozi međusobno ne proturječe, niti stanju spisa, pa se njihova pravilnost i zakonitost može ispitati.

 

              Drugostupanjski sud je ocijenio one žalbene navode koji su od odlučnog značenja, te je na taj način postupio u smislu čl. 375. st. 1. ZPP-a, pa nije učinjena ni relativno bitna povreda iz čl. 354. st. 1. ZPP-a u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP-a.

 

              U biti tužiteljica u reviziji preocjenjuje provedene dokaze suprotstavljajući svoju ocjenu, onoj sudskoj, a time upućuje na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koji prigovor nije dopušten revizijski razlog u smislu čl. 385. ZPP-a.

 

              Stoga ovaj sud nalazi da nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ukazuju navodi revizije, tako da je istaknuti revizijski razlog bitne povrede neosnovan.

 

              Ni materijalno pravo nije pogrešno primijenjeno.

 

              Tužiteljica je postavila tužbene zahtjeve u tužbi i to na utvrđenje da je ugovor koji je sklopila s tuženicom dana 15. studenoga 1999. ništav u smislu čl. 103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj: 53/91 i dr. – dalje: ZOO/91), a ukoliko sud ne prihvati taj zahtjev predlaže da se ugovor poništi zbog mana volje, i to prinude na temelju odredbe čl. 60. ZOO/91.

 

              U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenje ništavosti sklopljenog ugovora.

 

              Sudovi su utvrdili slijedeće relevantne činjenice:

 

              - da je tužiteljica prodala predmetni stan tuženici za iznos od 52.000,00 DEM posredstvom Agencije za promet nekretnina u vlasništvu G. P.,

 

              - da je tuženica potpisala specijalnu punomoć G. P. da za njeno ime kupi predmetni stan i obavi sve potrebne radnje koje su potrebne da bi se upisala kao vlasnica u zemljišnoj knjizi,

 

              - da je tužiteljica svoj potpis na ugovoru sačinjen 12. kolovoza 1999. ovjerila kod javnog bilježnika u R. 16. kolovoza 1999.,

 

              - da tuženica nije imala saznanja o međusobnim odnosima između G. P. i tužiteljice niti je bila upoznata da je tužiteljica pozajmljivala novac od I. P., te da je isti imao upisano svoje fiducijarno vlasništvo za svoje potraživanje na predmetnoj nekretnini, koje je na temelju tabularne izjave od 12. kolovoza 1999. potpisane od I. P. brisano iz zk. i upisano pravo vlasništva na tužiteljicu, a zatim na temelju spornog ugovora uknjiženo pravo vlasništva predmetnog stana na tuženicu (list spisa 78a).

 

              Nižestupanjski sudovi pravilno su zaključili da sporni ugovor nije ništav u smislu čl. 103. ZOO/91, jer okolnost što je u vrijeme sklapanja ugovora bilo upisano fiducijarno vlasništvo na predmetnom stanu u korist I. P. ne proizvodi učinke ništavosti u odnosu na kasnije sklopljeni ugovor o prodaji te iste stvari. U postupku nisu utvrđene druge pretpostavke u smislu čl. 103. ZOO/91 koje bi predmetni ugovor činile ništavim.

 

              U odnosu na tužbeni zahtjev poništenja predmetnog ugovora.

 

              Prema odredbi čl. 60. st. 1. ZOO/91 ako ugovorna strana ili netko treći nedopuštenom prijetnjom je izazvao opravdani strah kod druge strane, tako da je ona zbog toga sklopila ugovor, ta druga strana može tražiti da se ugovor poništi.

 

              Strah se smatra opravdanim ako se iz okolnosti vidi da je ozbiljnom opasnošću ugrožen život, tijelo ili drugo značajno dobro ugovorne strane ili treće osobe.

 

              Sudovi su pravilno zaključili da prilikom sklapanja ugovora G. P. kao treća osoba koja je posredovala kod prodaje nije vršila prisilu nad tužiteljicom da sklopi predmetni ugovor.

 

              Učestalo pozivanje tužiteljice da vrati dug trećemu, razgovori o načinu vraćanja istog, pa i prodajom nekretnina ne ukazuju na elemente prinude iz čl. 60. ZOO budući nisu ispunjene osnovne pretpostavke, a to su: da je riječ o zastrašivanju, nedopuštenoj prijetnji, koja je izazvala opravdani strah, te postojanje uzročne veze između takve prijetnje i sklopljenog ugovora.

 

              U odnosu na protutužbeni zahtjev.

 

              Sudovi su kao nesporno utvrdili da je tužiteljica u zemljišnim knjigama upisana kao vlasnica na temelju predmetnog ugovora, da se u posjedu nalazi tuženica, te da su istekli rokovi u kojima prema odredbama ugovora i to čl. 5. tužiteljica je trebala predati stan u posjed tuženici.

 

              Stoga su pravilno sudovi prihvatili protutužbeni zahtjev tuženice temeljem odredbe čl. 5. Ugovora, a u smislu odredbe čl. 162. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj: 91/96 i dr.), jer nakon proteka rokova iz čl. 5. tužiteljica istog koristi bez pravnog osnova.

 

              Revizijski navodi da je volja stranaka prilikom sklapanja ugovora posebice u odnosu na odredbu čl. 5. bila drukčija nego što su utvrdili nižestupanjski sudovi odnosi se na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, koje u revizijskoj fazi postupka na temelju već citirane odredbe čl. 385. ZPP-a nije moguće ispitivati.

 

              Valjalo je stoga, jer se nisu ostvarili revizijski razlozi odlučiti kao u izreci na temelju čl. 393. ZPP-a.

 

U Zagrebu, 30. studenoga 2011.

Copyright © Ante Borić