Broj: Rev 1132/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Davorke Lukanović-Ivanišević predsjednice vijeća, mr. sc. Jadranka Juga člana vijeća i suca izvjestitelja, Đure Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i Damira Kontreca člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice M. A. iz Ž., zastupane po punomoćniku Ž. O., odvjetniku iz S., protiv tuženika E. & S. b. d.d. iz Z., zastupanog po punomoćniku D. H., odvjetniku iz D., P. d.o.o. iz Ž., i P. A. iz Ž., radi utvrđenja ništavosti i uspostave ranijeg zemljišnoknjižnog stanja, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-994/08 od 12. lipnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-4/07 od 21. siječnja 2008., u sjednici održanoj 14. prosinca 2011.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Prihvaća se revizija tužiteljice kao osnovana, te se ukidaju presuda Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-994/08 od 12. lipnja 2008. i presuda Općinskog suda u Korčuli broj P-4/07 od 21. siječnja 2008. i predmet se vraća prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje ništavim ugovora o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj 436/02 od 30. rujna 2002. sklopljenog između E. & S. bank d.d. kao vjerovnika i predlagatelja osiguranja, P. d.o.o. kao dužnika i P. A. kao protivnika osiguranja, te da se smatra kako taj ugovor nije niti sklopljen. Također je odbijen zahtjev tužiteljice za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog temeljem citiranog ugovora te za uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe tog ugovora, a ujedno je prvostupanjskom presudom naloženo tužiteljici da prvotuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 64.050,00 kuna.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je kao neosnovana žalba tužiteljice te je potvrđena prvostupanjska presuda u cijelosti, a ujedno je odbijen zahtjev prvotuženika za naknadu parničnih troškova odgovora na žalbu.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je izjavila tužiteljica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, predlažući da ovaj sud prihvati reviziju i prvenstveno ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači drugostupanjska presuda i prihvati tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti.

 

              Tuženi nisu dostavili odgovor na reviziju.

 

              Revizija je osnovana.

 

              Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP) ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

              Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništavim ugovora sklopljenog između tuženika, a slijedom toga i zahtjev tužiteljice za brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog temeljem ugovora kojim je preneseno pravo vlasništva u svrhu osiguranja te uspostavu zemljišnoknjižnog stanja kakvo je bilo prije provedbe spornog ugovora.

 

              U postupku je utvrđeno:

 

              - da su tužiteljica i trećetuženik bračni drugovi,

 

              - da su tuženi 30. rujna 2002. zaključili ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranja broj 436/02, a radi osiguranja obveze drugotuženika iz tog ugovora, i gdje je trećetuženik na prvotuženika kao vjerovnika prenio pravo vlasništva nekretnina označenih kao čk. br. zem. 9104/2, 9104/6 i čk. br. zgr. 1649 iz zk. ul. 2084 k.o. Ž.,

 

              - da je na temelju navedenog ugovora izvršen prijenos prava vlasništva nekretnina na ime prvotuženika, a radi osiguranja njegove tražbine u iznosu od 350.000,00 EUR-a,

 

              - da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Korčuli broj P-518/06 od 29. studenog 2006. utvrđeno da su tužiteljica i trećetuženik suvlasnici na jednake dijelove nekretnina koje su bile predmet prijenosa prava vlasništva na prvotuženika u svrhu osiguranja, te da te nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu između tužiteljice i trećetuženika,

 

              -da je trećetuženik u vrijeme zaključenja navedenog ugovora bio upisan u zemljišnim knjigama kao vlasnik predmetnih nekretnina.

 

              Na temelju tako utvrđenih odlučnih činjenica nižestupanjski sudovi zaključuju da tužbeni zahtjev tužiteljice nije osnovan. Pri tome prvostupanjski sud smatra da predmetni ugovor nije ništav obzirom na odredbu čl. 123. st. 1. u svezi čl. 122. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP), jer se u odnosu na prvotuženika primjenjuje načelo povjerenja u zemljišne knjige, dok drugostupanjski sud smatra da predmetni ugovor nije ništav jer u smislu odredbe čl. 253. st. 1. Obiteljskog zakona ("Narodne novine", broj 162/98 – dalje: OBZ) tužiteljica i trećetuženik su u vrijeme zaključenja spornog sporazuma bili suvlasnici na jednake dijelove bračne stečevine koja se sastojala od nekretnina koje su bile predmet prijenosa prava vlasništva. Drugostupanjski sud smatra da prema odredbi čl. 255. OBZ bračnom stečevinom suvlasnici upravljaju zajednički, a za poslove redovite uprave da se smatra da je bračni drug dao svoj pristanak ako ne dokaže suprotno, s time da nepostojanje pristanka ne utječe na prava i obveze poštene treće osobe. Stoga drugostupanjski sud smatra također da se u odnosu na prvotuženika može primijeniti načelo povjerenja u zemljišne knjige slijedom čega da tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti nije osnovan.

 

              Tužiteljica u reviziji navodi revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka ne navodeći u čemu bi se sastojala takva povreda. U odnosu na revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava tužiteljica smatra da je potpuno neprihvatljivo stajalište drugostupanjskog suda da bi se kod sklapanja predmetnog ugovora radilo o poslu redovite uprave sukladno čl. 41. st. 1. ZVDSP, već upravo suprotno da se radi o poslu izvanredne uprave koji se može poduzeti samo uz suglasnost svih suvlasnika. Pored toga tužiteljica navodi da je predmetni ugovor sklopljen suprotno odredbi čl. 254. OBZ slijedom čega je ništav u smislu čl. 103. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 58/93, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 129/00 i 88/01 – dalje: ZOO) te se ne može primjenjivati zaštita povjerenja u zemljišne knjige u slučaju ništavosti ugovora.

 

              U odnosu na revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka tužiteljica ne navodi u čemu se sastoji ta bitna povreda, a niti na koji način bi bila počinjena, slijedom čega se taj revizijski razlog ne može niti ispitati, te stoga nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

              Međutim, osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava jer su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su temeljem čl. 123. st. 1. u svezi čl. 122. ZVDSP zaključili da se u odnosu na prvotuženika primjenjuje načelo povjerenja u zemljišne knjige, odnosno da predmetni ugovor nije ništav obzirom na  odredbu čl. 253. st. 1. OBZ.

 

              Naime, u trenutku sklapanja spornog sporazuma 30. rujna 2002. trećetuženik je bio upisan kao isključivi vlasnik spornih nekretnina u zemljišnim knjigama. Tužiteljica u postupku tvrdi da su iste nekretnine predstavljale bračnu stečevinu između nje i trećetuženika, dok su udjeli u 1/2 dijela suvlasništva između tužiteljice i trećetuženika u spornim nekretninama utvrđeni tek temeljem presude Općinskog suda u Korčuli od 29. studenog 2006. Stoga pogrešno drugostupanjski sud zaključuje da su u trenutku sklapanja spornog sporazuma tužiteljica i trećetuženik bili suvlasnici na jednake dijelove spornih nekretnina, jer u postupku nije utvrđeno kada su tužiteljica i trećetuženik stjecali sporne nekretnine te da li iste čine njihovu zajedničku imovinu u smislu odredbe čl. 283. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“, broj 51/89 i 59/90 – dalje: ZBPO). Također zbog pogrešnog pravnog pristupa nižestupanjski sudovi nisu utvrdili da li je tužiteljica znala ili je mogla znati za sklapanje predmetnog sporazuma između tuženika te da li je bila u dobroj vjeri jer tek sada naknadno traži utvrđenje ništavosti spornog sporazuma i uspostavu ranijeg zemljišnoknjižnog stanja glede nekretnina koje su bile predmet sporazuma.

 

              Naime, u smislu odredbe čl. 283. ZBPO, a koji bi se primjenjivao kao relevantni zakon ukoliko je bračna stečevina stjecana u vrijeme važenja tog zakona, propisano je da zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno (st. 1.), te da svojim udjelom u zajedničkoj imovini niti jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati, niti ga opteretiti pravnim poslom među živima (st. 2.). Iz takve odredbe proizlazi da se radi o prisilnom propisu, te bi sporni ugovor u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO u svezi čl. 283. ZBPO bio ništav.

 

              Na temelju povjerenja u zemljišne knjige pravo vlasništvo može se steći samo ukoliko su ispunjene opće i posebne pretpostavke za uknjižbu propisane odredbama Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96, 139/99 i 114/01 – dalje: ZZK), a u konkretnom slučaju jedna od tih pretpostavki je valjanost pravnog posla koja ne bi bila ispunjena ukoliko bi sporni sporazum bio ništav.

 

              Dakle, suglasno citiranim propisima ukoliko bi se utvrdilo da je sporna nekretnina predstavljala zajedničku imovinu tužiteljice i trećetuženika, kao bračnih drugova, kraj nesporne činjenice da je trećetuženik raspolagao tom nekretninom u svrhu prijenosa prava vlasništva radi osiguranja, sporazum bi bio ništav, a to bi imalo za posljedicu brisanje prava vlasništva s imena prvotuženika. U tom bi slučaju sporazum bio ništav i primjenom odredbe čl. 306. st. 2. u svezi čl. 297. ZV.

 

              Budući da sudovi u sporu nisu odlučili primjenom navedenih odredaba i da zbog toga nisu utvrdili pravnorelevantno činjenično stanje, na temelju odredbe čl. 395. st. 2. ZPP valjalo je ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              U ponovnom postupku prvostupanjski sud će utvrditi činjenično stanje relevantno za primjenu odredaba čl. 103. st. 1. ZOO, čl. 283. ZBPO i čl. 306. st. 2. u svezi čl. 297. ZV, imajući pri tome u vidu i najnoviju praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženu u odluci broj U-III-103/2008 od 14. lipnja 2011. gdje se u odnosu na raspolaganje zajedničkom imovinom bračnih drugova temeljem čl. 283. ZBPO valjanost pravnog posla mora procjenjivati ovisno o ponašanju, savjesnosti i dobroj vjeri svih sudionika određenog pravnog odnosa, uključujući i bračnog druga koji eventualno nije bio sudionik tog odnosa.

 

U Zagrebu, 14. prosinca 2011.