Broj: Rev 243/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske po sucu Damiru Kontrecu, u pravnoj stvari tužitelja i protutuženika Đ. i S. b., Župe … iz V., koju zastupa punomoćnik Ž. K., dipl. iur., protiv tuženika i protutužitelja „S.“ d.o.o. M., kojeg zastupa punomoćnik T. F., odvjetnik u O., uz sudjelovanje umješača na strani tužitelja Grada Vinkovaca, kojeg zastupa generalna punomoćnica S. Č., radi ispražnjenja nekretnine, utvrđenja ništavosti i prava vlasništva, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Vukovaru br. Gž-980/09 od 23. studenoga 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Vinkovcima br. P-1098/08 od 28. siječnja 2009., 3. siječnja 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tuženika - protutužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvoga stupnja naloženo je tuženiku da napusti posjed nekretnine upisane u zk. ul. … k.o. M., kčbr. 1036/4 i isto pred slobodno od osoba i stvari tužitelju. Ujedno je odbijen protutužbeni zahtjev tuženika kojim se tražilo da se utvrdi djelomično ništavim Ugovor o darovanju sklopljen dana ... između Grada Vinkovaca i tužitelja, te da je tuženik građenjem stekao vlasništvo dijela nekretnine kčbr. 1036/4 u površini od 150 m2, te da je isti ovlašten ishoditi upis stečenog prava vlasništva u zemljišnim knjigama. Tuženik je obvezan nadoknaditi parnične troškove tužitelju u iznosu od 400,00 kn.

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika i potvrđena je prvostupanjska presuda. 

 

Protiv presude suda drugoga stupnja tuženik je pravodobno izjavio reviziju u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11 – dalje: ZPP), dakle tzv. izvanrednu reviziju. Tuženik predlaže da se revizija prihvati i da se ukinu obje nižestupanjske odluke i predmet vrati sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje. 

 

U odgovoru na reviziju tužitelj navodi da je revizija nedopuštena, pa se predlaže istu odbaciti.

 

Revizija tuženika nije dopuštena.

 

U konkretnom slučaju revizija nije dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, dakle prema vrijednosnom kriteriju, budući je vrijednost predmeta spora naznačena u tužbi 5.000,00 kn, dok pak u protutužbi nije naznačena vrijednost predmeta spora pa je u smislu odredbe čl. 40. st. 5. ZPP mjerodavna vrijednost predmeta spora od 50.000,00 kn. Dakle, revizija nije dopuštena prema odredbi čl. 382. st. 1. toč. 1. ZPP, jer vrijednost pobijanog dijela presude ne prelazi iznos od 100.000,00 kn, a niti se radi o radnom sporu, odnosno drugostupanjska presuda nije donesena primjenom odredbi čl. 373. a i 373. b ZPP.

 

Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP stranka ima pravo izjaviti reviziju protiv drugostupanjske presude u slučajevima u kojima se revizija ne može podnijeti prema st. 1. istog članka, ako odluka o sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, pa se tako primjerice navodi:

 

1)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje odlučujući u pojedinim predmetima ili na odjelskoj sjednici ili općoj sjednici, a riječ je o pitanju o kojemu postoji različita praksa drugostupanjskih sudova,

2)              ako o tom pitanju revizijski sud još uvijek nije zauzeo shvaćanje, a moglo bi se očekivati da bi u praksi drugostupanjski sudovi mogli o njemu imati različita shvaćanja, npr. zbog mogućnosti različitoga tumačenja određenih zakonskih odredaba,

3)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje, ali je odluka drugostupanjskog suda utemeljena na shvaćanju koje nije podudarno s tim shvaćanjem,

4)              ako je o tom pitanju revizijski sud već zauzeo shvaćanje i presuda se drugostupanjskog suda temelji na tom shvaćanju, ali bi – osobito uvažavajući razloge iznijete tijekom prethodnoga prvostupanjskoga i žalbenoga postupka, zbog promjene u pravnom sustavu uvjetovane novim zakonodavstvom ili međunarodnim sporazumima te odlukom Ustavnoga suda Republike Hrvatske ili Europskoga suda za ljudska prava – trebalo preispitati sudsku praksu.

 

U svakom slučaju u reviziji iz čl. 382. st. 2. ZPP stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela i izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana (st. 3. istog članka).

 

Iz sadržaja gore navedenih odredbi proizlazi da je, da bi se moglo pristupiti ocjeni je li riječ o pravnom pitanju važnom za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana i s time u vezi dopuštenosti revizije, potrebno da revizija sadrži tri elementa: određeno pravno pitanje, da je riječ o pitanju o čijem rješenju ovisi odluka u konkretnom sporu i da su određeno navedeni razlozi zbog kojih revident smatra da je to pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. U slučaju da je u reviziji izostao bilo koji od navedenih elemenata nema pretpostavaka za razmatranje takve revizije u smislu odredbe čl. 382. st. 2. ZPP.

 

U konkretnom slučaju tuženik je postavio sljedeće pitanje: „Da li je sud pravilno primijenio čl. 152. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima kada je odbio tužbeni zahtjev tužitelja za utvrđenje vlasništva, navodeći da je zgrada izgrađena bez znanja i volje vlasnika, a u trenutku gradnje taj nije bio vlasnik te nekretnine?

 

Tuženik u reviziji zapravo postavlja pitanje pravilne primjene čl. 152. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09 -  dalje:  ZV), a koja odredba regulira pravila o građenju na tuđem zemljištu, a što bi ukazivalo na nepravilnu primjenu materijalnog prava. No, samo zbog nepravilne primjene materijalnog prava ili zbog počinjenih bitnih odredaba parničnog postupka revizija iz čl. 382. st. 2. ZPP ne može se meritorno uzeti u razmatranje, ukoliko nije postavljeno materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana u smislu st. 3. istog članka.

 

Po pravnom shvaćanju ovoga suda tuženik je postavio općenito pravno pitanje, a ne određeno pravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Naime, da bi neko pravno pitanje bilo određeno naznačeno potrebno je da bude individualizirano tako da ne ostavlja dvojbe o kojem pravnom pitanju u okviru nekog pravnog instituta ili zakonske odredbe je riječ, što u predmetnoj reviziji nije učinjeno.

 

Iz sadržaja revizije može se zaključiti da tuženik ukazuje da je zbog pogrešnog pravnog pristupa činjenično stanje nepotpuno utvrđeno, a zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja revizija se uopće ne može izjavljivati (čl. 385. ZPP).

 

Stoga je valjalo reviziju tuženika - protutužitelja odbaciti kao nedopuštenu primjenom odredbe čl. 392. ZPP.

 

U Zagrebu, 3. siječnja 2012.