Broj: Rev 658/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Branka Medančića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužitelja M. L. iz N. M., zastupanog po punomoćniku S. M., odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu S. M. i P. M. iz Z., protiv I. tuženice A. G. iz S., i II. tuženika J. G. iz S., oboje zastupanih po punomoćniku J. S., odvjetniku iz S., radi utvrđenja ništavosti ugovora i brisanja upisa, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-1657/07 od 16. listopada 2009., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Petrinji posl. br. P-589/05 od 30. ožujka 2007., u sjednici od 24. siječnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda kojom je odbijen tužbeni zahtjev (u stavu I.) na utvrđenje da je „u cijelosti ništav Ugovor o kupoprodaji sklopljen 10. srpnja 1996. između M. L. iz N. M., … i D. L. G. iz S., ...“, te (slijedom toga) na obvezivanje (u stavu II.) zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Petrinji na brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju toga ugovora i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na nekretninama „čest.kat.br. 3731/3, zemljište pod zgradom, skladište, površine 319 m², zemljište pod pilanom površine 228 m², dvorište površine 500 m², livade površine 2353 m², jarak površine 54 m², čest.kat.br. 3737/3 put površine 214 m² i čest.kat.br. 3731/8 poljski put površine 170 m², sve upisane kao zemljišno tijelo AI, popisnog lista i nekretninama zgrada-skladište, površine 319 m² i zgrada-pilana površine 228 m², upisanim kao zemljišnoknjižno tijelo AII, popisnog lista, u z.kul.br. 9332 k.o. P.“ kakvo je bilo prije provedbe toga Ugovora „tako da se briše pravo vlasništva D. L. G. iz S., … na tim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva M. L. iz N. M., …“, kao i (u stavu III.) tuženika da solidarno plate tužitelju troškove parnice kao i troškove prijenosa prava s imena D. L. G. iz S., … na ime M. L. iz N. M., …, a odbijen je i zahtjev tuženika da se njima naknadi parnični trošak.

 

Protiv drugostupanjske presude tužitelj je izjavio reviziju „iz svih razloga navedenih u čl. 385. st. 1. ZPP-a“, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a počinjenih po drugostupanjskom sudu, te iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava. Prijedlog tužitelja je da se obje nižestupanjske presude preinače i tužbeni zahtjev usvoji, podredno da se ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

Revizija nije osnovana.

 

Revizijski sud pobijanu drugostupanjsku presudu ispitao je u smislu odredbe čl. 392. a. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 - dalje: ZPP-a), a koja se na temelju odredbe čl. 53. st. 4. u svezi s odredbom čl. 36. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a („Narodne novine“, broj 57/11) primjenjuje na ovaj spor, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

Suprotno tvrdnji revidenta, pobijana presuda sadrži pravilno sačinjeno obrazloženje (prema odredbi čl. 375. st. 1. ZPP-a), s jasnim razlozima - iz kojih se može provjeriti, a kako je njome drugostupanjski sud odgovorio na sve žalbene navode relevantne za odluku o predmetu spora, nije ostvarena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a.

 

Drugostupanjski sud je, pored iznijetog, ocijenio svaki za odluku o predmetu spora odlučan dokaz, kao i sve dokaze zajedno, i to u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a, pa nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a.

 

Povreda iz te odredbe ZPP-a nije počinjena niti time što je u okolnostima konkretnog slučaja prvostupanjski sud ocijenio da ne postoje pretpostavke za donošenje presude zbog ogluhe budući osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica koje su navedene u tužbi: prvostupanjski sud je imao ovlast preispitivati postojanje pretpostavki za donošenje takve odluke i u situaciji utvrđenja da tim pretpostavkama nije udovoljeno otkloniti njezino donošenje (u smislu odredbe čl. 331. b st. 4. ZPP-a).

 

Tvrdnje revidenta da je drugostupanjski sud pogrešno ocijenio njegov iskaz (obzirom da je strani državljanin i nevičan pravu, pa je zapisnike s njegovim iskazom trebalo prihvatiti samo kao glasno kazivanje sudaca zapisničarima) i propustio ocijeniti žalbene navode te navode iz tužbe i iz Popisnog i Vlasničkog lista „privinutog uz tužbu“ kao i navod (s ispravama u spisu) da su građevinski objekti imovina poduzeća H.s.p.o. - i uneseni kao osnivački ulog u poslovne knjige na kartice glavne knjige poduzeća, u biti su samo prigovori činjenične naravi kojima revident iznosi svoja shvaćanja o ocijeni provedenih dokaza - koja je različita od ocjene na kojoj je osporena odluka zasnovana, te shvaćanja o načinu odlučivanja o tužbenom zahtjevu - a primjenu kojih shvaćanja sugerira, a kako se drugostupanjska presuda ne može pobijati pozivom na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (argument iz odredaba čl. 385. ZPP-a), te navode ovaj sud ne može razmatrati.

 

Valja pritom prihvatiti i da je pravo na ocjenu provedenih dokaza pridržano za prvostupanjski sud (čl. 8. ZPP-a), kojemu pripada i ovlast odlučivanja o dokazima koje će provesti radi utvrđivanja odlučnih činjenica (čl. 220. st. 2. ZPP-a), pa postupanjem prema toj ovlasti te time što provedene dokaze nije ocijenio sukladno shvaćanju tužitelja - i što nije proveo sve po njemu predložene dokaze, taj sud nije ostvario niti jednu od postupovnih povreda, pa ni povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 6. ZPP-a

 

U postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 8. ZPP-a.

 

Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

Pogrešna primjena materijalnog prava postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad tu odredbu nije pravilno primijenio (čl. 356. ZPP-a).

 

Predmet spora je zahtjev na utvrđenje ništavosti Ugovora o kupoprodaji zaključenog 10. srpnja 1996. između tužitelja i D. L. G. (prednice tuženika), te na obvezivanje zemljišnoknjižnog odjela Općinskog suda u Petrinji na brisanje zemljišnoknjižnog stanja nastalog na temelju toga ugovora i uspostavu zemljišnoknjižnog stanja na prijepornim nekretninama kakvo je bilo prije provedbe toga Ugovora („tako da se briše pravo vlasništva D. L. G. iz S., … na tim nekretninama uz istovremeni upis prava vlasništva M. L. iz N. M., …“). Tužbeni zahtjev tužitelj temelji na tvrdnji da su istaknutim ugovorom prodane nekretnine (sredstva za rad) poduzeća H.s.p.o. - ali i u društvenom vlasništvu, pa da, a budući njima nije mogao raspolagati, već i to čini ugovor ništavim.

 

U postupku koji je prethodio ovome utvrđeno je:

 

- da iz Ugovora o kupoprodaji od 10. srpnja 1996., prema njegovom pisanom sadržaju, proizlazi da je tužitelj kao prodavatelj prodao D. L. G. kao kupcu svoje (prijeporne) nekretnine upisane u z.k.ul. br. 9332 k.o. P., sve uz ugovorenu kupoprodajnu cijenu od 200.000,00 kn - a koju cijenu „je kupac isplatio prodavatelju i primitak koje je prodavatelj potvrdio potpisom ugovora“, s time da prodavatelj jamči da su prodane nekretnine isključivo njegovo vlasništvo i neopterećene „nikakvim uknjižbama ili neuknjiženim teretima“ - i ovlašćuje kupca da na temelju ugovora ishodi uknjižbu prava vlasništva i prava korištenja nekretnina na svoje ime,

 

- da je taj Ugovor odgovarao volji tužitelja,

 

- da su Rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Sisku posl. br. O-634/05 od 15. rujna 2005. nasljednicima ostaviteljice pok. D. L. G. proglašeni A. G. i J. G., kći i sin ostaviteljice (I. tuženica i II. tuženik),

 

              - da su sve prijeporne nekretnine do 19. lipnja 1996. u zemljišnim knjigama bile upisane (s zgradama još neodvojenim od zemljišta) kao društveno vlasništvo s pravom korištenja tužitelja, a 19. lipnja 1996., na temelju prijavnog lista i nacrta od 7. svibnja 1996., uz odvajanje zgrada (skladišta i pilane) od zemljišta, zgrade su upisane u z.k. tijelo A II. kao vlasništvo tužitelja - a zemljišta iz z.k. tijela A I. s pravom korištenja u korist vlasnika zgrade iz z.k. tijela A II.,

 

- da je Ugovor o kupoprodaji sklopljen 10. srpnja 1996. između tužitelja kao prodavatelja i D. L. G. kao kupca u zemljišnim knjigama proveden 14. listopada 1997., kada je D. L. G. upisana kao vlasnik zgrada (skladišta i pilane sagrađenih na k.č.br. 3731/3 iz z.k.tijela A II.), a istoga je dana, i to pozivom na odredbe čl. 365. st. 2. i čl. 367. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96 - dalje: ZV-a), u zemljišnim knjigama na prijepornim zemljišnim česticama provedena uknjižba brisanja „uknjižbe društvenog vlasništva“ uz spajanje z.k.tijela A II. i z.k.tijela A I.

 

Sporno je u revizijskom stadiju, a obzirom na određene revizijske razloge - u odnosu na koje se osporena presuda jedino i može preispitivati, je li Ugovor o kupoprodaji sklopljen 10. srpnja 1996. između tužitelja kao prodavatelja i D. L. G. kao kupca ništav već i zbog onog na čemu tužitelj temelji tužbeni zahtjev: obzirom su (kako tužitelj tvrdi) prijeporne nekretnine u vrijeme zaključenja ugovora činile imovinu poduzeća H.s.p.o i (time) nisu bile u njegovom vlasništvu, a (pored toga) bile su i u društvenom vlasništvu.

 

Nižestupanjski sudovi su tužbeni zahtjev pravilno ocijenili neosnovanim i odbili.

 

Prema shvaćanju revizijskog suda, tužbeni zahtjev neosnovan je već i prema činjenicama na koje se tužitelj pozvao i na kojima ga temelji, a na kojima ustraje i u reviziji - tvrdnjom da se radi o ništavom ugovoru obzirom je kao stranka ugovora ugovor zaključio za nekretnine u stvarnom vlasništvu pravne (dakle treće) osobe.

 

Naime, pitanje posljedica prodaje „tuđih“ nekretnina, na kakvu se prodaju revident poziva kada ističe da su prijeporne nekretnine vlasništvo poduzeća H.s.p.o i da njima nije mogao raspolagati, uređeno je odredbom čl. 460. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96 i 91/96 - dalje: ZOO-a) kojom je propisano da „prodaja tuđe stvari obvezuje ugovaratelje, ali kupac koji nije znao ili nije mogao znati da je stvar tuđa može, ako se uslijed toga ne može ostvariti svrha ugovora, raskinuti ugovor i tražiti naknadu štete“.

 

Dakle, u smislu citirane odredbe čl. 460. ZOO-a, činjenica da su predmetom prodaje tuđe nekretnine ne daje sama po sebi osnovu jednoj stranci ugovora, koja sada tvrdi da ne polaže vlasnička prava na prodanim nekretninama, zahtijevati utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji pozivom na odredbu čl. 103. st. 1. ZOO-a: stranka ugovora nije aktivno legitimirana tražiti utvrđenje ništavosti ugovora o prodaji nekretnina kojeg je zaključila samo pozivom na to da je predmetom ugovora bila prodaja tuđe stvari.

 

Konačno, a pored prethodno navedenog, pravilno je i pravno shvaćanje nižestupanjskih sudova da navedeni Ugovor o kupoprodaji od 10. srpnja 1996. nije protivan prisilnom propisu koji uređuje raspolaganje nekretninama u društvenom vlasništvu.

 

U vrijeme sklapanja ugovora (a od 19. lipnja 1996.) zgradne kat. čestice navedene u ugovoru bile su i u zemljišnim knjigama upisane kao vlasništvo prodavatelja (tužitelja) - pa je njima u okviru vlasničkopravnih ovlaštenja i u smislu tada važeće odredbe čl. 3. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91 - dalje: ZOVO-a) mogao raspolagati, a budući je odredbom čl. 9. Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima objavljenim u „Narodnim novinama“, broj 53/91 od 8. listopada 1991. riječ „korištenja“ iz članka 12. st. 1. ZOVO-a  zamijenjena riječju „vlasništvo“ (pa su odredbe čl. 12. ZOVO-a glasile: (stav I.) „Kad je zgrada na kojoj postoji pravo vlasništva izgrađena, u skladu sa zakonom, na zemljištu u društvenom vlasništvu, vlasnik zgrade ima pravo vlasništva zemljišta na kojem je zgrada izgrađena i zemljišta što služi za redovnu upotrebu te zgrade dok ona postoji“ i (stav II.) „Pravo vlasništva na zemljištu iz stavka 1. ovoga članka može se prenositi samo s prijenosom prava vlasništva na zgradu.“), sukladno čemu su na temelju zakona (neovisno od upisa u zemljišnim knjigama) i prijeporne zemljišne čestice (na kojima su zgrade izgrađene i služe za redovnu upotrebu zgrada) postale vlasništvo tužitelja (kao tada već upisanog vlasnika zgrada sagrađenih na njima), tužitelj je Ugovorom o kupoprodaji zaključenim 10. srpnja 1996. i njima mogao raspolagati s učincima prijenosa vlasništva.

 

Slijedom navedenog tužitelj nije povrijeđen u svome pravu time što je 14. listopada 1997. u zemljišnim knjigama na prijepornim zemljišnim česticama provedena uknjižba brisanja „uknjižbe društvenog vlasništva“ uz spajanje z.k.tijela A II. i z.k.tijela A I. i pozivom na:

 

- odredbu čl. 365. st. 2. ZV-a u odnosu na zemljište na kojem nisu izgrađene zgrade ili koje ne služi za redovnu upotrebu zgrada, a prema kojoj „Zemljišnoknjižni će sud na zahtjev osobe koja za to ima pravni interes dopustiti brisanje društvenoga vlasništva i prava korištenja, odnosno prvenstvenoga prava korištenja te će upisati pravo vlasništva u korist osobe koja je kao nositelj prava korištenja, odnosno prvenstvenoga prava korištenja bila upisana u zemljišnoj knjizi“.,

 

- odredbe čl. 367. st. 1. i 2. ZV-a, kojima je propisano: (1) „Ako je do stupanja na snagu ovoga Zakona na zemljištu u društvenom vlasništvu izgrađena zgrada u nečijem vlasništvu te je upisana u zemljišnoj knjizi kao zemljišnoknjižno tijelo zasebno od zemljišta na kojem je izgrađena, vlasnik zgrade steći će pravo vlasništva cijele nekretnine spajanjem svih tih zemljišnoknjižnih tijela u jedno uz upis prava vlasništva na spojenom tijelu u korist vlasnika zgrade.“, (2) „Nadležni će sud u slučaju iz stavka 1. ovoga članka odrediti spajanje zemljišnoknjižnih uložaka u jedan na zahtjev vlasnika zgrade“.

 

Revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava nije ostvaren niti u odnosu na dio pobijane drugostupanjske presude kojim je odlučeno o zahtjevu za brisanje upisa provedenog u zemljišnim knjigama na temelju istoga ugovora.

 

Taj je upis dopušten na temelju ugovora podobnog za upis - a koji (prema već izloženom) nije utvrđen nevaljanim i odgovarao je volji tužitelja (prodavatelja, s upisanim pravom kojim je raspolagao), pa sve da je njime i prodana tuđa nekretnina ta okolnost ne daje tužitelju osnovu za brisanje dopuštenog upisa.

 

Uostalom, a budući je sukladno odredbi čl. 129. st. 1. Zakona o zemljišnim knjigama („Narodne novine“, broj 91/96) brisovnu tužbu ovlaštena podnijeti samo osoba koja je u zemljišnoj knjizi bila upisana kao nositelj povrijeđenoga knjižnog prava i koja tvrdi da je povrijeđena u tome pravu uknjižbom u korist neke osobe, tužitelj ne može s uspjehom zahtjev za brisanje dopuštenog upisa temeljiti (kao u ovome slučaju) na tvrdnji da je u pravu povrijeđena treća osoba - stvarni vlasnik nekretnina.

 

Stoga, a budući iz izloženog proizlazi da ne postoje razlozi zbog kojih je izjavljena, to je valjalo reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu (na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a).

 

U Zagrebu, 24. siječnja 2012.