Broj: Rev 1506/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića predsjednika vijeća, Nenada Perina člana vijeća, Željka Glušića člana vijeća, Renate Šantek članice vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja S. Z. iz Z., zastupanog po punomoćniku V. B., odvjetniku iz Z., protiv tuženice J. M. iz Z., zastupane po R. K., odvjetniku u Z., radi pobijanja dužnikovih pravnih radnji, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-3819/07-2 od 19. siječnja 2010., kojom je potvrđena  presuda Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3435/05 od 4. listopada 2006., u sjednici održanoj  25. siječnja 2012.

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja  suđeno je:

 

„I              Odbija se tužitelj s tužbenim zahtjevom koji glasi:

              ''Ugovor o darovanju nekretnina od 5. studenoga 1999. s aneksom istog ugovora od 11. travnja 2002. sklopljen između A. L. kao darovatelja i S. L. kao daroprimateljice, te ugovor o darovanju nekretnina od 5. studenoga 1999. s aneksom istog ugovora od 17. travnja 2002. sklopljen između S. L. kao darovateljice i tuženice J. M. kao daroprimateljice su bez pravnog učinka prema tužitelju S. Z., te tuženica odgovara 1/2 nekretnine upisane u poduložak br. 18030, ul. br. 19055, k.o. G. Z., u naravi četverosobnog stana br. 3., površine 102,00 čm, na 1. katu koji se nalazi u stambenoj zgradi …, Z., sagrađenoj na čest. br. dio 692/1, po novoj izmjeri čest. br. dio 1799 k.o. Č., za potraživanje tužitelja prema A. L. u visini od 451.135,78 kn, sa zakonskom zateznom kamatom  tekućom od 16. rujna 2002. i troškovima.

              Tuženica je dužna trpjeti da se na 1/2 nekretnina navedenih pod toč. I uknjiži hipoteka na iznos od 451.135,78 kn sa zakonskom zateznom kamatom  tekućom od 16. rujna 2002. kao i troška ovog postupka, te daljnjih troškova, u korist tužitelja S. Z., a kao osiguranje regresa za isplatu po jamstvu za A. L. u H. S. K. und M. G. po ugovoru o leasingu motornog vozila od 19. prosinca 2000.

              Tuženica je dužna naknaditi tužitelju parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom  tekućom od dana donošenja presude, pa do isplate.''

             

II              Nalaže se tužitelju S. Z. da tuženici J. M. naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 30.000,00 kn, u roku od 15 dana.“

 

              Presudom suda drugog stupnja odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da revizijski sud preinači pobijane presude na način da prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno iste ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja  na ponovno odlučivanje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija je neosnovana.

 

              Ovaj sud je na temelju odredbe čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – odluka USRH i 84/08 - dalje: ZPP), koji se primjenjuje u ovom predmetu na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 84/08), te u vezi s odredbom čl. 53. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 57/11)  ispitao je pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti  na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Iako se u reviziji ističe revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, isti nije obrazložen te je sud ispitao pobijanu presudu samo po službenoj dužnosti  zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP i utvrdio da ista nije počinjena.

 

              Nadalje, neosnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava.

 

              Predmet spora je pobijanje dužnikovih pravnih radnji, tj. zahtjev tužitelja da se pobiju ugovori o darovanju učinjeni između A. L. kao darovatelja i S. L. kao daroprimateljice, te ugovori o darovanju zaključeni između S. L. kao darovateljice i J. M. kao daroprimateljice, a svi učinjeni 5. studenoga 1999. i 11. travnja 2002. Predmet darovanja je 1/2 nekretnine upisane u poduložak br. 18030, ul.br. 19055 k.o. G. Z., u naravi četverosobni stan površine od 102 m2, koji se nalazi na I. katu stambene zgrade u …, Z.. Također tužitelj zahtijeva da se tuženoj naloži da je dužna trpjeti na 1/2 nekretnina uknjižbu hipoteke u iznosu od 451.135,78 kn i to u korist tužitelja.

 

              U tijeku postupka pred nižestupanjskim sudovima  utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

 

-          da je 5. studenoga 1999. sklopljen ugovor o darovanju nekretnina između A. L. kao darodavatelja i S. L. kao daroprimateljice, kojim je darovatelj darovao svoj suvlasnički dio na četverosobnom stanu br. 3. na I. katu u …, Z. s pripadajućom drvarnicom, površine 105,25 m2, te da je isti ugovor istog dana ovjeren kod javnog bilježnika;

 

-          iste stranke su 11. travnja 2002. zaključile  aneks navedenom ugovoru u kojem su pobliže opisale nekretninu darovanja, tj. uskladile opis nekretnine s odredbama Zakona o  vlasništvu i drugim stvarnim pravima, tako da se kao predmet darovanja navodi da darovatelj uz 1/2 dijela navedenog stana daruje i razmjerni idealni dio suvlasništva zajedničkih i nedjeljivih dijelova i uređaja zgrada i zemljišta na kojem je zgrada izgrađena;

 

-          da je 5. studenoga 1999. zaključen ugovor o darovanju između S. L. i tuženice J. M., kojim je S. L. darovala istu nekretninu svojoj majci, a također je 17. travnja 2002. zaključen aneks navedenom ugovoru, kojim se pobliže identificira predmet darovanja, odnosno uz stan se pobliže označilo da se daruje i pripadajući zajedničkih dijelova zgrade i zemljišta;

 

-          da je tužitelj tužbu radi pobijana dužnikovih pravnih radnji podnio 11. travnja 2005.

 

Na temelju tako utvrđenih činjenica sudovi su odbili tužbeni zahtjev navodeći kako je u konkretnom slučaju tužitelj propustio rok za pobijanje dužnikovih pravnih radnji tj. da je tužbu podnio izvan roka iz čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 -  dalje: ZOO).

 

S takvim stavom nižestupanjskih sudova u potpunosti se slaže i ovaj revizijski sud.

 

              Prema odredbi čl. 280. st. 1. ZOO svaki vjerovnik čije je potraživanje dospjelo za isplatu i bez obzira kad je nastalo može pobijati pravnu radnju svog dužnika koja je poduzeta na štetu vjerovnika.

 

              Prema odredbi čl. 283. st. 1. ZOO pobijanje se može  vršiti tužbom ili prigovorom.

 

              Prema odredbi čl. 285. ZOO tužba za pobijanje može se podnijeti u roku od jedne godine za raspolaganje iz čl. 281. st. 1. ZOO, a za ostale u slučajeve u roku od  tri godine. Rok se računa od dana kad je poduzeta pravna radnja koja se pobija, odnosno od dana kada je trebalo poduzeti propuštenu radnju.

 

              Nesporno je da se u konkretnom slučaju radi o besplatnim raspolaganjima, te da  rok za podnošenje tužbe iznosi tri godine od dana kada je poduzeta radnja koja se pobija.

 

              Sporno je kad je poduzeta pravna radnja, da li se rok računa od zaključenja ugovora o darovanju 5. studenoga 1999. ili od zaključenja aneksa ugovora o darovanju koji su zaključeni 11. travnja 2002. i 17. travnja 2002.

 

              Nižestupanjski sudovi su zaključili, s obzirom na to da tužitelj pobija tužbom ugovore o darovanju zaključene 5. studenoga 1999., koji su dopunjeni aneksom ugovora, a da je tužbu podnio 11. travnja 2005., da je ista podnesena izvan roka od tri godine koji je propisan čl. 285. ZOO. Takav zaključak nižestupanjskih sudova u potpunosti je pravilan.

 

              Naime, neosnovano revident ističe kako je rok od tri godine trebalo računati od dana zaključenja aneksa ugovora o darovanju od 11. travnja 2002., odnosno 17. travnja 2002., budući po ocjeni revidenta ugovori o darovanju zaključeni 5. studenoga 1999. ne proizvode pravni učinak jer su sastavljeni suprotno odredbi čl. 366. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 – dalje: ZOVO), tj. suprotni su načelu jedinstvenosti nekretnine. Tužitelj smatra, s obzirom da je osnovnim ugovorima zaključenim 1999. darovan samo stan, a ne i zemljište, da zbog toga ti darovni ugovori nemaju pravni učinak, pa da se rok treba računati od dana kad su zaključeni aneksi ugovora kojima je uređeno da se daruje i zemljište uz stan.

 

              Suprotno navodima revizije, ovaj revizijski sud u potpunosti se slaže sa pravnim stavom zauzetim u nižestupanjskim odlukama da rok od tri godine treba računati od dana zaključenja osnovnih ugovora o darovanju koji su zaključeni 5. studenoga 1999., budući su predmetom ugovora o darovanju bile nekretnine upisane u z.k.ul. 19055 k.o. G. Z. (broj poduloška 18030), upisane na k. č. 1799 k.o. Č., a predmet darovanja je bio četverosobni stan. Zbog uspostave načela jedinstva nekretnine ugovorne strane su 11. travnja 2002. i 17. travnja 2002. zaključile aneks kojim su izvršeni točni opisi navedenih nekretnina koji su usklađeni s odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima koji se tiču jedinstva nekretnine, te je iz aneksa ugovora vidljivo da je volja ugovornih strana u pogledu predmeta darovanja izražena već osnovnim ugovorom o darovanju.

 

              Pravilno su nižestupanjski sudovi odlučili da su aneksi ugovora o darovanju sastavni dijelovi osnovnih ugovora sklopljeni 5. studenoga 1999., a ne zasebne radnje od kojih bi se računao rok za podizanje tužbe.

 

              Također je potrebno napomenuti da je pravni osnov tužbe pobijanje dužnikovih pravnih radnji, a ne pobijanje pravnog posla ugovora o darovanju iz razloga što je isti u suprotnosti s načelom jedinstvenosti nekretnine (čl. 366. st. 3. ZOO).

 

              S obzirom na to da se pobijaju pravne radnje koje su poduzete 5. studenoga 1999. – ugovori o darovanju – u kojima su točno navedeni podaci o zemljišno-knjižnom tijelu upisanom u z. k. uložak, te da se pobijaju aneksi navedenih ugovora kojima se pobliže označavaju opisi zemljišno-knjižnog tijela, i ovaj revizijski sud smatra da aneksi ugovora ne predstavljaju nove ugovore o darovanju, te se rok iz čl. 285. ZOO treba računati od zaključenja osnovnih ugovora, a to je 5. studenoga 1999.

 

              Kako je tužba za pobijanje dužnikovih pravnih radnji podnesena 11. travnja 2005., ista je podnesena izvan roka od tri godine, stoga su sudovi valjano zaključili kako je ista podnesena izvan roka, te su pravilno odbili tužbeni zahtjev.

 

              Valjano je odbijen i tužbeni zahtjev na uknjižbu hipoteke na navedenim nekretninama za iznos od 451.135,78 kn, s obzirom da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 305. ZOO. Naime, za osnivanje prisilnog sudskog založnog prava u smislu odredbe čl. 311. istog  Zakona potrebno je da se donese odluka suda u postupku prisilnog osiguranja tražbine na temelju koje se osniva prisilno sudsko založno pravo na način koji određuju zakonske odredbe o ovrsi i prisilnom osiguranju, a za što ovdje nisu ispunjeni uvjeti. Naime, prema odredbi čl. 305. st. 1. ZOO založno pravo osniva se na određenoj stvari ili pravu kao zalogu na temelju pravnog posla osobe čiji je zalog (dobrovoljno založno pravo), sudske odluke (sudsko založno pravo) ili zakona (zakonsko založno pravo), a na način određen zakonom. U konkretnom slučaju tužitelj zahtijeva zasnivanje založnog prava na temelju sudske odluke.

 

              Prema odredbi čl. 311. st. 1. ZOO prisilno sudsko založno pravo zasniva se na temelju odluke suda donesene u postupku prisilnog osiguranja tražbine. Zakonske odredbe koje određuju sudski postupak osiguranja novčanih tražbina određuju pretpostavke pod kojima sud može odlučiti da se osnuje prisilno založno pravo.

 

              S obzirom da je postupak prisilnog osiguranja tražbine ovršni postupak, te je u tom postupku uvjet za osiguranje tražbine da tražbina mora biti utvrđena ovršnom ispravom (čl. 258. Ovršnog zakona), u konkretnom slučaju sudovi su utvrdili da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 258. Ovršnog zakona te su odbili i tužbeni zahtjev na osnivanje prisilnog sudskog založnog prava.

 

              Kako se nisu ostvarili revizijski razlozi bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a niti postoje povrede zakona koje sud ispituje po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju odredbe čl. 393. ZPP odbiti reviziju tužitelja kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

 

U Zagrebu, 25. siječnja 2012.