Broj: Pž-2839/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u ime Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ivane Mlinarić, predsjednice vijeća, te Raoula Dubravca, suca izvjestitelja i Gorane Aralice Martinović, članova vijeća, u parničnom predmetu tužitelja K. W. S. O. d.d. R. kao pravni slijednik A. O. D. d.d. Z., kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu V., J., Š., S., J.&J. u R., protiv tuženika S. M. S. S. d.o.o., Z., radi isplate iznosa od 950.032,85 kn i po protutužbi radi isplate iznosa od 2,078.681,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/04 od 30. listopada 2008., 14. veljače 2012.

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se kao neosnovana žalba tuženika S. M. S. S. d.o.o. Z. i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-429/04 od 30. listopada 2008.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom u točki I. izreke održan je na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi tog suda poslovni broj Ovrv-9826/02 od 26. svibnja 2003. kojim se tuženiku nalaže platiti tužitelju iznos od 872.401,55 kn s pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, a ukidnut u dijelu koji sadrži odluku o troškovima postupka. U točki II. izreke utvrđeno je da je tužitelj povukao tužbu za iznos od ukupno 77.631,30 kn s pripadajućim kamatama za koji je iznos ukinut platni nalog iz točke I. izreke; u točki III. izreke odbijen je kao neosnovan protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2,078.681,00 kn sa zateznim kamatama te je u točki IV. izreke naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju troškove postupka u iznosu od 71.791,03 kn.

              Iz obrazloženja proizlazi da je tuženik kao upravitelj stambenih zgrada sklopio s prednikom tužitelja više ugovora o osiguranju tih zgrada. Stoga je kao ugovorna strana iz ugovora o osiguranju dužan plaćati premiju osiguranja i izvršavati ostale ugovorne obveze, slijedom čega je neosnovan prigovor promašene pasivne legitimacije. Visinu utuženog potraživanja sud je utvrdio vještačenjem. U odnosu na protutužbeni zahtjev nije utvrđeno da bi iznos kojeg tuženik potražuje protutužbom bio osnovan jer to ne proizlazi iz tuženikovih poslovnih knjiga, a drugi dokazi vještaku nisu predočeni. O troškovima postupka sud je odlučio prema djelomičnom uspjehu stranaka.

 

              Tuženik pobija presudu žalbom zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene odredaba materijalnog prava i bitne povrede odredaba parničnog postupka. Tuženik nije pasivno legitimiran niti je dužnik glede potraživanja koje ističe tužitelj. Dužnici obveze plaćanja premija osiguranja su suvlasnici stambenih zgrada u čiju je korist ugovoreno osiguranje kako proizlazi iz prisilnih odredbi Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00,137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje u tekstu: ZOV). Osporava činjenična utvrđenja iz nalaza i mišljenja vještaka kao i očitovanja na svoje prigovore navodeći da ne samo da nisu otklonili osnovanost prigovora već su ih potvrdila. Predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu i, a podredno da ukine presudu i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovan postupak.

 

              Tužitelj nije odgovorio na žalbu.

 

              Žalba nije osnovana.

             

Prvostupanjska presuda ispitana je po čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

 

              Protivno žalbenim navodima pobijana odluka nije zahvaćena nekom od bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ukazuje žalitelj i na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Presuda je donesena uz primjenu odredbi čl. 8. ZPP-a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog  postupka. Pobijanu odluku moguće je ispitati jer u svom obrazloženju sadrži valjane i jasne razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnoj suprotnosti, te ne postoji proturječnost između onog što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

 

              Iz obrazloženja proizlazi da se Ugovorom o poslovnoj suradnji sklopljenog 23. rujna 1999. između tuženika i prednika tužitelja tuženik obvezao isključivo kod tužitelja osigurati sve stambene zgrade u kojima je postavljen za upravitelja. Ugovoreno je da tuženiku pripada pravo dobiti 15% naplaćene premije u brutto iznosu koju je ugovorio kao upravitelj stambenih zgrada kao i pravo udjela tuženika u slučaju pozitivnog tehničkog rezultata s premijom osiguranja i ukupnog iznosa štete i to ovisno o njegovom udjelu u razlici omjera. Vještačenjem koje je obavljeno na temelju knjigovodstvene dokumentacije stranaka utvrđeno je da stranke nisu provele međusobna usklađenja salda od 1999. godine i da postoje razlike u saldima stanja financijskih kartica koje su nastale zbog različitog načina knjiženja obveza i zatvaranja obveza bez specifikacije što je otežalo vještačenje. U odnosu na ispostavljene račune za premije prema policama osiguranja za 2001. i 2002. godinu koje su obuhvaćene tužbom utvrđeno je postojanje tuženikove obveze u iznosu većem od utuženog i to u vrijeme pokretanja postupka. Tako je utvrđeno tužiteljevo potraživanje u iznosu od 913.631,36 kn, jer je u iznosu od 36.401,49 kn prestalo prijebojem nakon podnošenja tužbe. Tužitelj je u razdoblju od 2000. do 2005. godine  isplatio tuženiku s osnove 15% provizije i provizije za tehničku dobit iznos od 354.665,07 kn. Kad tuženik isplati tužitelju ukupan dug u iznosu od 1,748.368,37 kn, tužitelj će mu dugovati proviziju po tim plaćanjima u iznosu od 510.352,41 kn u koji je iznos uračunat isplaćeni iznos.  U odnosu na protutužbeni zahtjev sud u obrazloženju navodi da tuženik nije dostavio vještaku svoje financijske kartice na temelju kojih zahtijeva plaćanje iznosa od 2,078.681,00 kn. Kako su podaci u tužiteljevim poslovnim knjigama različiti o podataka u tuženikovim poslovnim knjigama, a tuženik nije dostavio nikakvu podlogu za izračun visine protutužbenog zahtjeva, nije bilo moguće utvrditi osnovanost protutužbenog zahtjeva.

 

U obrazloženju se detaljno analizira nalaz i mišljenje vještaka u kojem su izneseni podaci o činjenicama koje je vještak utvrdio pri provođenju vještačenja. Protivno žalbenim navodima nalaz i mišljenje vještaka daju valjanu osnovu za prihvaćanje tužbenog zahtjeva. Vještak je u svom očitovanju na tuženikove prigovore određeno naveo da je utvrđivao evidentiranje poslovnih događaja u poslovnim knjigama  tužitelja i tuženika po svakom navedenom računu i polici. Radi se o preko 5000 računa za koje je trebalo provjeriti evidenciju tužitelja i tuženika u glavnoj knjizi. Vještak je naveo da su podaci različito evidentirani kod tužitelja i tuženika zbog različitih tehnika knjiženja. U svim pregledanim policama osiguranja ugovaratelj osiguranja je tuženik, a svi izdani računi ispostavljeni su tuženiku.

 

Nejasno je, zapravo, koji je sadržaj tuženikova prigovora nalazu vještaka osim što se navodi da je vještak prepisivao dokumentaciju tužitelja. Shvaćanje je žalitelja da je sud odlučujući o tužbenom zahtjevu prihvatio isprave koje vještak navodi u svom nalazu i mišljenju, a u odnosu na protutužbeni zahtjev iste isprave ne smatra valjanom osnovom za prihvaćanje protutužbenog zahtjeva. Iz spisa proizlazi da je tuženik u svom očitovanju na nalaz i mišljenje iznio tvrdnje da je vještak „samo prepisivao kartice“ umjesto da je činjenice utvrđivao na temelju vjerodostojne dokumentacije. Stoga osporava sadržaj nalaza tvrdeći da su podaci iz knjigovodstvenih kartica netočni. Međutim, tuženik nije dokazao osnovanost tih svojih tvrdnji. Sud će izvesti dokaz vještačenjem kad je radi utvrđivanja ili razjašnjenja kakve činjenice potrebno stručno znanje s kojim sud ne raspolaže. Sud nema posebna stručna znanja iz financijsko knjigovodstvenog područja te je stoga bilo potrebno provesti takvo vještačenje. Ako su tuženikovi podaci iz poslovnih knjiga u odnosu na potraživanje koje je predmet postupka različiti, odnosno ako tuženik nalazi da je tužiteljevo potraživanje neosnovano u tom slučaju je dužan iznijeti činjenice na kojima temelji svoje tvrdnje i predložiti dokaze radi utvrđenja tih odlučnih činjenica. Tuženik osim paušalnih tvrdnji nije iznio činjenice niti predložio dokaze o neutemeljenosti nalaza i mišljenja vještaka. U odnosu na tvrdnju da je vještak trebao prvenstveno razjasniti status stranaka i njihov poslovni odnos polazeći od činjenice da je tuženik upravitelj stambenih zgrada te vodi evidenciju o sredstvima pričuve, a da se sve police osiguranja odnose na stambene zgrade koje su korisnici polica navodi se da te činjenice nisu bile predmet vještačenja. O tome je li tuženik pasivno legitimiran u ovom postupku i kako tumačiti sadržaj ugovora o osiguranju koji je sklopio tuženik kao ugovaratelj osiguranja odlučio je sud presudom. 

 

Osim toga vještak je određeno naveo da nije mogao identificirati način utvrđivanja visine tuženikovog potraživanja u istaknutom protutužbenom zahtjevu jer tuženik nije dostavio financijske kartice konta potraživanja za premiju od tužitelja. Stoga su neosnovani žalbeni navodi o različitom pristupu prvostupanjskog suda u odnosu na tužbeni i protutužbeni zahtjev.

 

Neosnovan je žalbeni navod da je tuženik kao upravitelj stambenih zgrada sklopio s tužiteljem ugovore o osiguranju za koje su ispostavljene police osiguranja u ime i za račun stambenih zgrada. Ugovorom o osiguranju obvezuje se ugovaratelj osiguranja da ako se desi događaj koji predstavlja osigurani slučaj isplati osiguraniku ili nekoj trećoj osobi naknadu odnosno ugovorenu svotu ili učini nešto drugo. Ugovor o osiguranju sklopljen je kad ugovaratelji potpišu policu osiguranja ili listu pokrića.  U ovom slučaju tuženik je bio ugovaratelj osiguranja, a osiguranici su bile stambene zgrade. Radi se, kako to pravilno navodi prvostupanjski sud, o osiguranju za tuđi račun ili za račun koga se tiče. Odredbom čl. 905. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01; dalje: ZOO) propisano je da u slučaju osiguranja za tuđi račun ili za račun koga se tiče, obveze plaćanja premije i ostale obveze iz ugovora dužan je izvršavati ugovaratelj osiguranja, ali on ne može vršiti prava iz osiguranja, čak i kad drži policu, bez pristanka osobe čiji je interes osiguran i kojoj ona pripadaju. Prema tome, potpisom polica osiguranja nastao je obvezni odnos prema kojem je tuženik u obvezi platiti premiju osiguranja. Upravitelj upravlja nekretninom u ime i za račun suvlasnika u granicama ovlasti utvrđenih ugovorom, raspolaže sredstvima zajedničke pričuve, zastupa suvlasnike u vezi s upravljanjem nekretninom u postupcima pred državnim tijelima (čl. 93. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 73/00,137/99, 22/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09 i 153/09 – dalje: u tekstu: ZOV). Primjereno osiguranje nekretnine spada u poslove redovite uprave iz čl. 86. ZOV-a. Međutim, sklapanjem ugovora o osiguranju  prema čl. 905. ZOO-a nastala je tuženiku obveza plaćanja premije. Osim toga, tuženik je upravo s osnove plaćenih premija osiguranja ostvarivao proviziju prema čl. 10. i 11. Ugovora o poslovnoj suradnji koju je dijelom utvrdio i vještak.

 

Kako tuženik nije dokazao da je podmirio premije osiguranja, pravilno je sud tužbeni zahtjev ocijenio osnovanim, te naložio tuženiku plaćanje zateznih kamata jer je zakasnio s ispunjenjem novčane obveze.

 

O troškovima postupka sud je odlučio s obzirom na postignuti uspjeh određeno navodeći koji su troškovi i u kojem iznosu bili potrebni tužitelju radi vođenja parnice.

 

              Iz tih je razloga, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. Zakona o parničnom postupku, presuđeno kao u izreci presude.

 

U Zagrebu 14. veljače 2012.