Broj: Rev 995/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Gordane Matasić-Špoljarić članice vijeća, Aleksandra Peruzovića člana vijeća, Viktorije Lovrić članice vijeća i Marine Paulić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, u pravnoj stvari tužitelja G. H. iz R., zastupanog po punomoćnicima V. K. i E. B., odvjetnicima u R., protiv S. H. iz R., zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva V., J., Š., S., J. i J. iz R., radi utvrđenja, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-511/08 od 15. prosinca 2010., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4411/05 od 19. studenoga 2007., u sjednici održanoj 21. veljače 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4411/05 od 19. studenoga 2007. odbijen je u točki I. izreke tužbeni zahtjev tužitelj na utvrđenje da je tužitelj isključivi vlasnik nekretnine 1/1 dijela, upisane u br. pod. 3466, zk. ul. 2072, k.o. T.-S., dvosoban stan broj 3/P, ukupne površine 53,00 m2, u prizemlju zgrade u R., u ulici …, sagrađene na kat. čest. broj 1609/13, da je ništav upis prava vlasništva u korist pokojnog Đ. H., i da se nalaže Zemljišno-knjižnom odjelu Općinskog suda u Rijeci brisanje prava vlasništva upisanog u korist pokojnog Đ. H. na nekretnini upisanoj u br. pod. 3466, zk. ul. 2072, k.o. T.-S., dvosoban stan broj 3/P, ukupne površine 53,00 m2, u prizemlju zgrade u R., u ulici …, sagrađene na kat. čest. broj 1609/13, uz istovremeni upis prava vlasništva u korist G. H. iz R., na utvrđenje da predmetna nekretnina ne predstavlja ostavinsku imovinu iza pokojnog Đ. H., iza kojeg se vodi ostavinski postupak pred Općinskim sudom u Rijeci poslovni broj O-904/05, te da se naloži tuženiku S. H. predati tužitelju u samoposjed stan upisan u br. pod. 3466, zk. ul. 2072, k.o. T.-S., u naravi dvosoban stan broj 3/P, ukupne površine 53,00 m2, u prizemlju zgrade u R., u ulici …, sagrađene na kat. čest. broj 1609/13, uz nalaganje tuženiku naknade troškova parničnog postupka. U točki II. izreke navedene presude nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu 29.436,00 kn, dok se pod točkom III. izreke s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva po osnovi naknade parničnih troškova u iznosu 36.085,00 kn tuženik odbija.

 

              Presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-511/08 od 15. prosinca 2010. odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-4411/05 od 19. studenoga 2007. u točki I. i II. izreke.

 

              Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, predloživši da Vrhovni sud Republike Hrvatske preinači nižestupanjske presude na način da u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, uz nalaganje tuženiku naknade parničnih troškova prema priloženom troškovniku ili, podredno, ukine pobijanu drugostupanjsku presudu ili ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu u točkama I. i II. izreke i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Potražuje trošak revizije.

 

              Tuženik nije odgovorio na reviziju.

 

              Revizija nije osnovana.

 

              Prema odredbi čl. 392.a Zakona o parničnom postupku  ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08 - dalje: ZPP), u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. ZPP, Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP.

 

              Postupajući u smislu prethodno citirane odredbe Vrhovni sud Republike Hrvatske nije našao da bi u konkretnom slučaju bila učinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP, a na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              Suprotno revizijskim navodima pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor, koji razlozi su jasni i međusobno ne proturiječe, baš kao što o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi u sadržaju isprava ili zapisnika datih u postupku i samih tih isprava i zapisnika, zbog čega nema bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

 

              Sud drugog stupnja u obrazloženju svoje presude u dovoljnoj je mjeri ocijenio žalbene navode. Bio je to dužan samo u odnosu na one žalbene navode koji su od odlučnog značaja, a ti žalbeni navodi su ocijenjeni.

 

              Nije, prema tome, učinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 375. st. 1. ZPP, koji tužitelj također prema sadržaju svoje revizije posebno ističe, jer je drugostupanjski sud u žalbenom postupku ocijenio sve žalbene navode koji su od odlučnog značaja za donošenje odluke u ovom sporu.

 

              Nije ostvarena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP u svezi sa čl. 235. ZPP, na koju sadržajno tužitelj ukazuje u reviziji jer nijednim propisom nije određeno da se punomoćnik stranke ne može saslušati kao svjedok, pa time što je prvostupanjski sud saslušao punomoćnika stranke nije učinio navedenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka.

 

              Revizijski razlozi koji se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka, zapravo su činjenični prigovori. U reviziji tužitelj iznosi svoju ocjenu izvedenih dokaza i iznosi drugačije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova. Tvrdnje kojima se dovodi u pitanje utvrđeno činjenično stanje nisu mogle biti uzete u razmatranje, jer se prema odredbi čl. 385. st. 1. ZPP revizija ne može podnijeti zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              S druge strane, sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi sa čl. 8. ZPP na koju tužitelj također sadržajno ukazuje, ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra revident da bi trebalo i ako izvodi drugačije zaključke nego to čini revident. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ona je dana u skladu sa čl. 8. ZPP.

 

              U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

 

              - da je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj O-904/05 od 9. rujna 2005. prekinut ostavinski postupak iza pokojnog J. H. – Đ., oca G., preminulog …, te da je tužitelj kao zakonski nasljednik i sin ostavitelja, upućen u roku od 15 dana od pravomoćnosti rješenja o prekidu ostavinskog postupka ustati tužbom protiv tuženika kao zakonskog nasljednika, također sina ostavitelja, radi utvrđenja da nekretnina upisana u br. pod. 3466, zk. ul. 2072, k.o. T.-S., kč. br. 1609/13, u naravi dvosoban stan broj 3/P, površine 53,00 m2, u prizemlju zgrade, ne predstavlja ostavinsku imovinu,

 

              - da je pokojni otac stranaka Đ. H. kao nositelj stanarskog prava na predmetnom stanu, odlukom Radničkog savjeta G. H. od 24. veljače 1967. označen kao kupac tog stana, s time da mu je odobrena otplata tog stana na rok od 30 godina, a da je kao prodavatelj stana označen G. „J.“ iz R., budući je H. kupila predmetni stan od istoga,

 

              - da je G. „J.“ ocu stranaka dana 17. svibnja1967. izdao tabularnu ispravu radi uknjižbe prava vlasništva na opisanom stanu u zemljišne knjige, te je isti i upisan kao vlasnik toga stana,

 

              - da je pok. Đ. H. s osnove odobrenog kredita za predmetni stan otplatio G. H. iznos tadašnjih 1.113,04. dinara, a da je na dan 30. lipnja 1989. ostatak duga po kreditu iznosio 94.620,00 dinara,

 

              - da je tužitelj 20. kolovoza 1989. po osnovi otplate kredita isplatio navedenom poduzeću iznos od 95.000,00 dinara.

 

              Na temelju navedenih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi zaključuju da tužitelj nije dokazao da je vlastitim sredstvima isplatio navedenom poduzeću iznos 95.000,00 kn, kao ni tvrdnje da je tu uplatu izvršio temeljem postojanja bilo kakvog usmenog ili pisanog dogovora ili pristanka pok. H. Đ., majke i parničnih stranaka u smislu da će se po otplati predmetnog kredita za prijeporni stan izvršiti prijenos prava vlasništva sa imena pok. Đ. H. na tužitelja, slijedom čega odbijaju tužbeni zahtjev temeljem odredbe čl. 115. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/96, 68/99, 137/99, 22/00, 73/00 i 114/01 – dalje: ZVDSP). Prema odredbi čl. 115. st. 1. ZVDSP na temelju valjanog pravnog posla kojemu je cilj stjecanje vlasništva prelazi vlasništvo s dotadašnjeg vlasnika na stjecatelja, a na način određen Zakonom, dok prema st. 3. navedenog članka pravni posao kojemu je cilj stjecanje vlasništva nekretnine, da bi bio valjan, uz ostale pretpostavke valjanosti mora biti u pisanom obliku. Dakle za stjecanje prava vlasništva na nekretnini potrebno je postojanje pravnog posla u pisanom obliku, a što je u konkretnom slučaju izostalo.

 

              Prema tome pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da predmetnom uplatom preostale cijene kredita za predmetni stan tužitelj nije stekao pravo vlasništva stana, niti to može steći u ovom postupku, budući da otplata dijela kredita za otkup stana, a koji je mogao otkupiti jedino pokoji otac parničnih stranaka kao nositelj stanarskog prava nije pravni institut kojim bi se omogućavalo stjecanje prava vlasništva na prijepornoj nekretnini.

 

              Stoga, ovaj sud prihvaća pravni zaključak nižestupanjskih sudova kao jasne i valjane razloge sadržane u obrazloženju nižestupanjskih odluka.

 

              Naime, tužitelj u reviziji ne navodi bilo koji razlog koji bi osnovano doveo u sumnju pravilnost i zakonitost pobijanih odluka.

 

              Neutemeljeno je pritom pozivanje tužitelja na odredbe čl. 73. i 446. st. 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01) s obzirom da nisu ispunjene zakonom predviđene pretpostavke za primjenu navedenih zakonskih odredbi.

 

              Čak i da se prihvati tvrdnja tužitelja da je vlastitim sredstvima isplatio kredit za predmetni stan, ta okolnost mu ne daje stvarnopravna ovlaštenja na to, već ima značaj na obveznopravnih zahtjeva za isplatu u novcu, visine učinjenih davanja. Prema tome, pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev.

 

              Obzirom na izloženo, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 21. veljače 2012.