Broj: Rev 1370/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ivana Kaladića, predsjednika vijeća, Nenada Perina, člana vijeća, Željka Glušića, člana vijeća, Renate Šantek, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Gordane Jalšovečki, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. U. H. i t. d.d. U., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Odvjetničkom društvu B., D. & p. u Z., protiv tuženika Grada U., kojeg zastupa punomoćnica N. B., odvjetnica u U., radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Puli broj Gž-3716/06-2 od 12. svibnja 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Bujama broj P-84/03-24 od 5. srpnja 2006., u sjednici održanoj 7. ožujka 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbija se kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

              Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

 

              „I/ Utvrđuje se da je nekretnina upisana u z.k. ul. 433 k.o. L. i to k.č. br. 1658/15 vlasništvo trgovačkog društva I. U. h. i t. d.d..

 

              II/ Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu ovoga suda da provede otpis zemljišnoknjižne čestice navedene u točki I/ ovog tužbenog zahtjeva u novi zemljišnoknjižni uložak koji će se u tu svrhu formirati, te da na istoj upiše pravo vlasništva trgovačkog društva I. U. h. i t. d.d..

 

              III/ Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi parnični trošak u iznosu od 21.126,00 kn, u preostalom se dijelu zahtjev za naknadu parničnog troška odbija.“

 

              Presudom suda drugog stupnja suđeno je:

 

              „I. Prihvaća se žalba tuženika te se preinačava presuda Općinskog suda u Bujama posl. broj P-84/03-24 od 5. srpnja 2006. godine na način da se sudi:

 

                            I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

 

                            „1. Utvrđuje se da je nekretnina upisana u zk. ul. broj 433 k.o. L. i to k.č. broj 1658/15, vlasništvo trgovačkog društva I. U. h. i t. d.d.

 

                            2. Nalaže se zemljišnoknjižnom odjelu naslovnog Suda da provede otpis zemljišnoknjižne čestice navedene u točki 1. ovog tužbenog zahtjeva u novi zemljišnoknjižni uložak koji će se u tu svrhu formirati, te da na istoj upiše pravo vlasništva trgovačkog društva I. U. h. i t. d.d.“

 

                            II. Nalaže se tužitelju, da tuženiku naknadi troškove postupka isplatom iznosa od 18.910,00 kuna u roku od 15 dana.

 

                            III. U preostalom se dijelu zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka odbija.

 

                            IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.

 

              II. Nalaže se tužitelju, da tuženiku naknadi trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.612,50 kuna, u roku od 15 dana.“

 

Protiv drugostupanjske presude reviziju je podnio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U reviziji je zaključno predložio reviziju prihvatiti, preinačiti drugostupanjsku presudu i prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti, ili podredno ukinuti i predmet u vratiti na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije osnovana.

 

Pobijana presuda je, na temelju odredbe čl. 392.a Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03 i 88/05 i 2/07 – dalje: ZPP), koji se u ovom postupku primjenjuje na temelju odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 84/08 i 123/08) jer je drugostupanjska presuda donesena prije 1. listopada 2008., ispitana samo u onom dijelu u kojem je pobijana revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

 

Suprotno tvrdnji tužitelja, u postupku pred nižestupanjskim sudovima nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP jer su u obje presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama i nižestupanjske presude ne sadrže proturječnosti zbog kojih se njihova pravilnost i zakonitost ne bi mogla ispitati.

 

U odnosu na navode revidenta kojima osporava pravilnost činjeničnog stanja utvrđenog u postupku pred prvostupanjskim sudom, navode kojima drukčije ocjenjuje provedene dokaze kao i navode kojima iznosi drukčije činjenične zaključke od nižestupanjskih sudova treba istaknuti da su to činjenični prigovori koji nisu od značaja i ovaj sud ih nije mogao uzeti u razmatranje s obzirom da reviziju nije dopušteno podnijeti  zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 385. st. 1. ZPP).

 

Zbog navedenog nije osnovan revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka.

 

Na temelju činjeničnih utvrđenja:

 

- da je sporna č.k.br. 1658/15 upisana u zk.ul. 433 k.o. L. bila u društvenom vlasništvu, s tim da je kao nositelj prava korištenja bila upisana Općina U.;

 

- da se je tuženik upisao kao vlasnik sporne č.k.br. 1658/15 upisane u zk.ul. 433 k.o. L. u zemljišnoj knjizi;

 

- da se sporna čestica nalazi unutar tužiteljevog kampa L. G.;

 

- da su na spornoj čestici izgrađeni sanitarni čvor i parkiralište;

 

- da prilikom pretvorbe tužitelja sporna čestica nije procijenjena u njegovom temeljnom kapitalu;

 

drugostupanjski sud je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan pozivajući se na odredbe Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća ("Narodne novine", broj 19/91, 26/91, 83/92, 18/93, 94/93, 2/94, 9/95, 42/95, 99/03 – dalje: Zakon o pretvorbi), odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji („Narodne novine“, broj 21/96, 71/97, 16/98, 73/00 – dalje: Zakon o privatizaciji) te odredbe čl. 360. i 390. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01 i 79/06 – dalje: ZVDSP) ocijenivši da tužitelj tijekom postupka nije dokazao da je njegov pravni prednik bio nositelj prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na spornoj nekretnini te da tužitelj predmetnu nekretninu nije u postupku pretvorbe unio u temeljni kapital društva.

 

Prema pravnom shvaćanju ovog suda drugostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

 

Prema odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o pretvorbi društveni kapital je razlika između vrijednosti sredstava (ukupne aktive) poduzeća i vrijednosti obveza poduzeća, uključujući i obveze prema pravnim i fizičkim osobama na temelju njihovih trojnih uloga u poduzeće.

 

              Postupak pretvorbe počinje donošenjem odluke o pretvorbi koju u smislu čl. 10. toga Zakona donosi organ upravljanja poduzeća, a koja se s prilozima u smislu čl. 11. toga Zakona (između ostalog elaboratom o procjeni vrijednosti poduzeća – st. 1. točka 7. te podacima i dokazima o pravu korištenja nekretnina prema st. 1. točka 5.) dostavlja Fondu za privatizaciju kao nadležnom za davanje suglasnosti o namjeravanoj pretvorbi (čl. 12. st. 1. toga Zakona), odnosno za donošenje rješenje kojim se utvrđuju nekretnine koje su procijenjene u vrijednost društvenog kapitala u smislu čl. 42. Zakona o privatizaciji.

 

              To znači da samo poduzeće donosi odluku o tome koje su nekretnine njegova sredstva i stoga ulaze u vrijednost njegove ukupne aktive (njegovih ukupnih sredstava), a rješenje o tome donosi Fond za privatizaciju kao nadležno tijelo, ako su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 11. Zakona o pretvorbi (u pogledu nekretnina, to je prije svega pravo korištenja). Tako izdano rješenje u skladu s odredbom čl. 42. st. 2. Zakona o privatizaciji služi za upis nekretnina u zemljišne knjige, odnosno polaganje u knjigu isprava, te predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 55. st. 1.b Zakona o zemljišnim knjigama ("Narodne novine", broj 91/96, 114/01, 100/04, 107/07).

              U konkretnom slučaju rješenjem tuženika bilo je utvrđeno koje su tužiteljeve nekretnine procijenjene u vrijednost društvenog kapitala i jedino na temelju toga rješenja tužitelj se mogao upisati kao vlasnik nekretnina u zemljišnoj knjizi, a sve eventualne pogreške, a kojih je bilo u postupku pretvorbe, mogle su se ispraviti samo u tom postupku ili u upravnom sporu. Stoga bez provođenja postupka pretvorbe, odnosno procjene nekretnina u vrijednost društvenog kapitala, ranije društveno poduzeće ne može postati vlasnik nekretnine.

 

              Prema odredbi čl. 47. Zakona o privatizaciji, dionice, udjeli, stvari i prava koji nisu procijenjeni u vrijednost društvenog kapitala pravne osobe na temelju Zakona o pretvorbi, prenose se Fondu ako ne postoje razlozi za obnovu postupka, odnosno ako prijenos ne utječe na postojeću tehnološku cjelinu, koja predstavlja prijelaznu odredbu za one nekretnine (i druge stvari) koji u postupku pretvorbe nisu procijenjene i unesene u vrijednost društvenog kapitala, pa nisu postale vlasništvo trgovačkog društva nastalog pretvorbom. Tom odredbom, međutim, nije određeno da takve nekretnine prelaze u vlasništvo trgovačkog društva, odnosno da se prenesu u temeljni kapital trgovačkog društva.

 

              Tužitelj u ovom predmetu nije dokazao niti da je tužitelj, odnosno njegov pravni prednik imao pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na spornoj nekretnini,  niti da se na zakonom predviđeni način pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na predmetnim nekretninama pretvorilo u pravo vlasništva.

 

              Naime, prema odredbi čl. 360. st. 1. ZVDSP pravo upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na stvarima u društvenom vlasništvu postalo je pretvorbom nositelja toga prava – pravo vlasništva one osobe koja je pretvorbom postala sveopći pravni sljednik dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar podobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije, a prema odredbi st. 2. istog zakonskog članka pravo upravljanja odnosno korištenja i raspolaganja na stvari u društvenom vlasništvu osobe koja se do stupanja na snagu toga zakona nije pretvorila u subjekt prava vlasništva, postaje stupanjem na snagu toga zakona pravo vlasništva dotadašnjeg nositelja prava upravljanja, odnosno korištenja i raspolaganja na toj stvari, ako je stvar sposobna biti predmetom prava vlasništva, osim ako posebnim zakonom nije određeno drukčije.

 

              No odredbom čl. 390. st. 1. ZVDSP propisano je da se odredbe čl. 360. do čl. 365. toga Zakona ne primjenjuju na stvari koje nisu unesene u društveni kapital pravnih osoba u postupku pretvorbe na temelju Zakona o pretvorbi društvenih poduzeća.

 

              Također prema odredbi čl. 390.a ZVDSP trgovačko društvo kao pravni sljednik društvenog poduzeća, po završenoj pretvorbi društvenog vlasništva, vlasnik je nekretnina koje su na dan procjene vrijednosti temeljnog kapitala u postupku pretvorbe ili privatizacije između ostalog bile procijenjene u kapital društva i koje su po nadležnom tijelu iskazane u kapitalu društva. Stoga i prema toj zakonskoj odredbi trgovačko društvo koje je pravni sljednik društvenog poduzeća koje je provelo pretvorbu društvenog kapitala ne može postati vlasnik nekretnina koje nisu procijenjene u kapital prilikom pretvorbe vlasništva. Procjena vrijednosti nekretnine u društveni kapital je nužna pretpostavka bez koje nema mogućnosti stjecanja prava vlasništva. Potpuno je neprihvatljivo obzirom na odredbu čl. 47. Zakona o privatizaciji i 390.a ZVDSP da bilo koje trgovačko društvo može postati vlasnikom nekretnine koja nije obuhvaćena pretvorbom. To bi bilo u suprotnosti sa osnovnim ciljem i svrhom pretvorbe i privatizacije društvenih poduzeća. Zbog navedenog na pravilnost pobijane drugostupanjske presude ne utječu niti ostalo revizijski navodi tužitelja.

 

              Prema tome, nije ostvaren niti revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava pa je, na temelju odredbe čl. 393. ZPP, revizija tužitelja odbijena kao neosnovana.

 

U Zagrebu, 7. ožujka 2012.