Broj: Rev 2555/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića predsjednika vijeća, Jasne Guštek članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, u pravnoj stvari tužiteljice I. G. iz K., zastupane po punomoćniku F. Š., odvjetniku iz V., protiv I-tuženika Z. b. d.d. Z., zastupane po punomoćniku S. Š., dipl, iur., i II-tuženika M. G. iz K., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o reviziji tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Korpivnici, poslovni broj Gž-226/11 od 22. ožujka 2011., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici poslovni broj P-1436/09 od 09. travnja 2010., u sjednici vijeća održanoj 20. ožujka 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Revizija tužiteljice se odbija kao neosnovana.

 

Tuženoj Z. b. d.d. ne dosuđuje se trošak odgovora na reviziju.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Županijskog suda u Varaždinu – Stalna služba u Korpivnici, broj Gž-226/11 od 22. ožujka 2011., odbijena je žalba tužitelja i potvrđena presuda Općinskog suda u Koprivnici broj P-1436/09 od 09. travnja 2010., kojom je odbijen tužbeni zahtjev.

 

Protiv drugostupanjske presude tužiteljica podnosi reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – u nastavku teksta: ZPP) zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže preinačenje pobijane presude i prihvaćanje tužbenog zahtjeva u cijelosti.

 

U odgovoru na reviziju I-tužena Z. b. d.d. osporava sve revizijske navode predlažući odbijanje revizije uz nadoknadu parničnih troškova za sastav odgovora na reviziju.

 

Revizija nije osnovana.

 

Na temelju članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, pazeći po službenoj dužnosti na pogrešnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a.

 

Predmet spora je proglašenje nedopuštenom ovrhe u premetu Općinskog suda u Koprivnici broj Ovr-252/07 na nekretninama u k.o. K. i to čk.br. 880/1 poslovna zgrada i dvor te čk.br. 604/1 kuća i dvor u 1/2 dijela tih nekretnina.

 

U postupcima koji su prethodili reviziji utvrđeno je:

 

- da je tužiteljica kao treća osoba rješenjem broj Ovr-252/07-25 od 07. ožujka 2008. upućena na parnicu radi proglašenja nedopuštenom ovrhe koju Z. b. d.d. kao ovrhovoditelj vodi protiv supruga tužiteljice;

 

- da je čk.br. 880/1 k.o. K. kupljena prije zaključenja braka te da tijekom postupka nije dokazano da bi na toj nekretnini tijekom braka s tuženim M. G., u smislu članka 156. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 – u nastavku teksta: ZV), tužiteljica stekla suvlasnički dio od 1/2 dijela;

 

- da je čk.br. 604/1 k.o. K. bračna stečevina tužiteljice i M. G. jer je kupljena u rujnu 1995. za vrijeme trajanja braka i to od zajedničkih sredstava bračnih drugova;

 

- da tužena Z. b. d.d., kao davatelj kredita suprugu tužiteljice, nije znala, a niti je morala znati da je čk.br. 604/1 k.o. K. bračna stečevina tužiteljice i II-tuženika jer su se informacije banke o nekretninama i pravu vlasništva koje je u to vrijeme bilo upisano na supruga tužiteljice temeljile na podacima iz zemljišnoknjižnog izvatka;

 

- da je tužiteljica znala za sklapanje spornog kredita 2002. jer je u banku donijela financijsku dokumentaciju radi podizanja kredita, odnosno da je iz komunikacije s tužiteljicom ovlašteni djelatnik banke zaključio kako tužiteljica zna da se radi o sklapanju ugovora o kreditu uz osiguranje založnim pravom u kojem je njezin suprug bio založni dužnik.

 

I-tuženik M. G. nije osporio tužbeni zahtjev svoje supruge.

 

Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja nižestupanjski su sudovi, primjenom materijalnog prava iz članka 122. i 130. ZV-a, odbili tužbeni zahtjev utvrđujući da je I-tužena pravna osoba bila u dobroj vjeri prilikom sklapanja pravnog posla i u trenutku kad je zahtijevala upis tog prava u zemljišne knjige, dok da je tužiteljica, s druge strane, znala za sklapanje tog ugovora s tim da od tada pa do podnošenja prigovora u ovršnom postupku nije poduzimala pravno relevantne radnje radi zaštite svog izvanknjižnog prava.

 

Pravilno su nižestupanjski sudovi primijenili materijalno pravo kada su odbili tužbeni zahtjev utvrdivši da tužiteljica na predmetnim nekretninama nema pravo koje bi sprječavalo ovrhu.

 

Prema članku 227. i 283. stavak 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima („Narodne novine“ broj 11/78, 45/89 i 59/90.), zajedničkom imovinom, a to je u konkretnom slučaju samo čk.br. 604/1 k.o. K., bračni drugovi raspolažu sporazumno.

 

Revidentica u reviziji ističe da njezin suprug kao zajedničar nije mogao u korist I-tuženika zasnovati založno pravo te da je pravni posao koji je temelj za upis založnog prava ništav.

 

Prema odredbi iz članka 130. stavak 2. ZV-a, vlasništvo nekretnine stečene na temelju zakona ne može se suprotstaviti pravu onoga koji je, postupajući s povjerenjem u zemljišne knjige, u dobroj vjeri upisao svoje pravo na nekretnini dok još pravo koje je bilo stečeno na temelju zakona nije bilo upisano, a sukladno članku 122. stavak 3. ZV-a, nedostatak dobre vjere ne može predbaciti nikome samo iz razloga što nije istraživao zemljišnoknjižno stanje.

 

Prema članku 61. stavak 2. ZV-a, iznimno, od stavka 1. ovoga članka, a radi zaštite povjerenja u pravnom prometu, treća će osoba moći, na temelju pravnoga posla koji nije sklopljen sa svim zajedničarima, steći pravo vlasništva na nekretninama pod pretpostavkama pod kojima se štiti povjerenje u zemljišne knjige ako vlasništvo nije bilo upisano u zemljišnim knjigama kao zajedničko, s tim da se odredbe stavka 2. ovoga članka na odgovarajući način primjenjuju i na stjecanje drugih stvarnih prava na zajedničkoj stvari (u ovom slučaju založnog prava).

 

Slijedom toga, za pravilnu prosudbu o pravnoj valjanosti (ili nevaljanosti) raspolaganja zajedničkom imovinom, a time i utvrđenja (su)vlasničkih prava tužiteljice na čk.br. 604/1 k.o. K. kao prethodnog pitanja za odluku o tužbenom zahtjevu, bilo je potrebno utvrditi savjesnost ili nesavjesnost (dobru vjeru) svih sudionika predmetnog pravnog posla, ali i tužiteljice koja nije bila formalni sudionik tog pravnog odnosa.

 

U tom su smislu nižestupanjski sudovi pravilno utvrdili da je tužena banka, s obzirom na stanje zemljišne knjige i postojeći upis prava vlasništva na imenu supruga tužiteljice, bila u dobroj vjeri jer nije znala niti je s obzirom na okolnosti imala dovoljno razloga posumnjati u to da stvar ne pripada upisanom zemljišnoknjižnom vlasniku. Zbog toga je pravilno utvrđenje da je ova stranka postupala u dobroj vjeri s povjerenjem u zemljišne knjige zbog čega glede upisanog založnog prava uživa zaštitu prema odredbama zakona.

 

Naprotiv, revidentica je, prema utvrđenju nižestupanjskih sudova, od samog početka znala za raspolaganje svog supruga i tijekom dužeg vremena nije poduzimala pravno relevantne radnje u svrhu zaštite vlastitih prava, odnosno zajedničkog vlasništva ili svog suvlasničkog dijela odnosne nekretnine pa je pravilno utvrđenje iz pobijane drugostupanjske presude - da je tužiteljica na takav način odobrila sklapanje spornog pravnog posla.

 

Dakle, pravilna su utvrđenja nižestupanjskih sudova da se tužiteljica, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, pozivom na načelo da nitko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, u ovom slučaju ne može uspješno suprotstaviti učincima načela zaštite povjerenja (u potpunost) zemljišne knjige.

 

Odbijajući tužbeni zahtjev nižestupanjski se sudovi pozivaju i na pravnu normu iz članka 103. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01.), utvrđujući da okolnost što je II-tuženik raspolagao i suvlasničkim dijelom svoje supruge (1/2), ne čini taj ugovor u tom dijelu ništavim.

 

Pod pretpostavkom da između bračnih drugova postoji suvlasništvo na jednake dijelove, u kojem je pravcu, za razliku od navoda u reviziji, postavljen tužbeni zahtjev u ovoj parnici, tada više ne bi egzistiralo zajedničko vlasništvo bračnih drugova već bi se radilo o drugom obliku prava vlasništva - suvlasništvu. Stoga, okolnost da bi ugovorom o osiguranju založnim pravom II-tuženik raspolagao tuđim dijelom nekretnine ne čini taj ugovor u tom dijelu ništavim već pravni posao u dijelu koji obuhvaća tuđi suvlasnički dio ne bi imao pravni učinak prema suvlasniku.

 

Međutim, u ovom je slučaju neupitno postojala (konkludentna) suglasnost tužiteljice za takav pravni posao zbog čega II-tuženik nije samovoljno raspolagao tuđim izvanknjižnim suvlasničkim dijelom nekretnine.

 

Prema tome, kako na strani tužiteljice u ovom pravnom odnosu nedostaje savjesnost (dobra vjera) te kako su u međuvremenu nastupile posljedice zaštite povjerenja u zemljišne knjige, to su nižestupanjski sudovi, pravilnom primjenom mjerodavnog materijalnog prava, osnovano odbili tužbeni zahtjev izlučne tužbe.

 

Slijedom navedenog utvrđenja, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, a niti je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 8. ZPP-a pa je na temelju članka 393. ZPP presuđeno kao u izreci.

 

Tuženoj Zagrebačkoj banci d.d. nije dosuđen trošak odgovora na reviziju, jer ta parnična radnja nije bila potrebna za vođenje postupka (članak 155. stavak 1. ZPP).

 

U Zagrebu, 20. ožujka 2012.