Broj: Rev 2178/10

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu po sucu Željku Šariću, u pravnoj stvari tužitelja V. Ž. iz O., kojeg zastupa punomoćnik V. B., odvjetnik iz O., protiv tuženika D. C. iz O., kojeg zastupa punomoćnik V. V., odvjetnik iz O., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Osijeku posl. br. Gž-2341/09 od 10. lipnja 2010. kojom je djelomično potvrđena te djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku posl. br. P-3027/07 od 22. travnja 2009., dana 29. ožujka 2012.,

 

r i j e š i o   j e

 

              Revizija tužitelja odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 6.253,50 kn sa zateznom kamatom tekućom od 4. travnja 2006. do isplate kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu od 1.738,00 kn.

 

              Tužbeni zahtjev je odbijen za iznos od 9.308,21 kn, a odbijen je i zahtjev za isplatu zatezne kamate za razdoblje od 22. kolovoza 2003. do 22. travnja 2009. na iznos za koji je prihvaćen tužbeni zahtjev.

 

              Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženika za iznos od 2.500,00 kn sa zateznom kamatom, a u ostalom dijelu prvostupanjska presuda je preinačena, dakle, odbijen je tužbeni zahtjev za iznos od 11.808,21 kn kao i u dijelu kojim se traži zatezna kamata za razdoblje od 22. kolovoza 2003. do 8. travnja 2009. na iznos od 2.500,00 kn.

 

              Drugostupanjskom presudom također je naloženo tužitelju nadoknaditi tuženiku parnične troškove u iznosu od 8.792,20 kn.

 

              Protiv dijela drugostupanjske presude kojim je uvažena žalba tuženika te odbijena žalba tužitelja reviziju je podnio tužitelj temeljem odredbe čl. 382. st. 2. toč. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08 i 123/08 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se drugostupanjska presuda u pobijanom dijelu preinači ili ukine.

 

              Odgovor na reviziju nije podnesen.

 

              Revizija nije dopuštena.

 

              Nije sporno da su stranke suvlasnici poslovnog prostora u O., …, te da je tužitelj izveo radove na popravku kanalizacijske instalacije te radove na adaptaciji poslovnog prostora.

 

              Primjenjujući odredbe čl. 39. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 91/96 i dr.), te odredbu čl. 223. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91 i dr.) drugostupanjski sud je zaključio da tužitelj ima pravo na naknadu iznosa od 2.500,00 kn koliko iznosi jedna polovica troškova učinjenih radi povećanja vrijednosti poslovnog prostora, te da je osnovan i zahtjev za troškove popravljanja kanalizacijskih instalacija u iznosu od 1.253,50 kn, koji je, uostalom, pravomoćno dosuđen tužitelju u prethodnom dijelu ovog postupka.

 

              Tužbeni zahtjev u ostalom dijelu odbijen je zbog toga što je zaključeno da tužitelj nije imao suglasnost tuženika za izvođenje tih radova koji nisu bili nužni niti korisni u smislu čl. 223. st. 1. ZOO.

 

              Revizija je podnesena zbog pravnog pitanja koje glasi:

 

              - da li se suglasnost za poduzimanje posla može dati isključivo na temelju pisane isprave ili se takva suglasnost može dati i usmeno, odnosno, konkludentnim radnjama.

 

              Međutim, o postavljenom pravnom pitanju ne ovisi rješenje u ovom sporu jer sudovi prvog i drugog stupnja niti nisu zasnovali svoje odluke na stajalištu suprotnom od stajališta revidenta koji smatra da se ovlaštenje za poduzimanje pravnog posla može dati i konkludentnim radnjama.

 

              Sudovi prvog i drugog stupnja utvrdili su da nije bilo suglasnosti tuženika za izvođenje radova koje je obavio tužitelj s obzirom na to da je i supruga tužitelja iskazala da joj je tužitelj rekao da tuženik ne želi da se lokal preuredi, zatim zbog toga što tuženik nije ugovarao posao s izvođačem, nije angažirao radnike koji će obaviti radove, nije znao tko izvodi radove niti je pratio izvođenje tih radova, nije pokazivao nikakav interes prilikom izvođenja tih radova niti se iz provedenih dokaza moglo zaključiti da su se stranke suglasile o tome koji će se radovi izvoditi.

 

              Prema tome, odluke sudova prvog i drugog stupnja nisu u suprotnosti sa shvaćanjem da se suglasnost za poduzimanje posla može dati i konkludentno.

 

              Istina, u razlozima drugostupanjske presude drugostupanjski sud iznosi da nije bilo razloga da stranke i pisano ne reguliraju svoj odnos u pogledu izvedenih radova, međutim, zaključak drugostupanjskog suda da nije bilo suglasnosti tuženika za izvođenje radova nije utemeljen na shvaćanju da pristanak nije mogao biti dan i konkludentno.

 

              Prema odredbi čl. 382. st. 2. ZPP, revizija u slučajevima u kojima se ne može podnijeti prema odredbi st. 1. istog članka, može se podnijeti ako, između ostalog, odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

              Kako odluka o sporu ne ovisi o rješenju materijalnopravnog pitanja zbog kojeg je podnesena revizija, revizija nije dopuštena, te je kao takva odbačena temeljem odredbe čl. 392. st. 1. ZPP.

 

              Ostali razlozi koje sadrži revizija, a kojima se osporava zakonitost drugostupanjske presude, nisu od utjecaja na dopuštenost revizije jer prema odredbi čl. 392. a. st. 2. ZPP, u povodu revizije iz  čl. 382. st. 2. ZPP revizijski sud ispituje pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo zbog pitanja koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana zbog kojeg je podnesena.

 

U Zagrebu, 29. ožujka 2012.