Broj: Gžx-248/11

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Dubravke Bosilj kao predsjednice vijeća, te Dubravke Vinceković i Milka Samboleka, kao članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OPĆINA V. zastupanog po punomoćniku D. Z., odvjetniku u V., protiv tuženika V. B. iz V. zastupanog po punomoćnicima OD M. & L., odvjetnicima  u Z., radi utvrđenja prava vlasništva, a povodom žalbi tužitelja i tuženika izjavljenih protiv presude Općinskog suda u Varaždinu od 07. srpnja 2011. g. br. 18 P-608/11-20, u sjednici vijeća održanoj dana 02. travnja 2012. godine,

 

p r e s u d i o   j e

             

Prihvaća se žalba tužitelja, dok se žalba tuženika odbija kao neosnovana, pa se presuda Općinskog suda u Varaždinu br. 18 P-608/11-20 od 07. srpnja 2011. godine:

 

-          potvrđuje u pobijanom dijelu u toč. I. izreke

 

-          preinačuje u pobijanom odbijajućem dijelu u toč. II. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke i sudi:

 

Tuženik V. B. dužan je trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. 4 k.o. M. – čkbr. 1/1, čkbr. 1/2, čkbr. 2 i čkbr. 3, u omjeru od ¾ dijela u korist tužitelja Općine V..

 

Tuženik je dužan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 129.263,60 kn, u roku od 15 dana.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom u toč. I. izreke utvrđeno je da je tužitelj suvlasnik u ¾ dijela nekretnina upisanih u z.k.ul. 4 k.o. M. – čkbr. 1/1, čkbr. 1/2, čkbr. 2 i čkbr. 3, te čkbr. 9 upisane u z.k.ul. 302 k.o. M. i naloženo je tuženiku da je dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretninama upisanim u z.k.ul. 302 k.o. M. u suvlasničkom omjeru od ¾ dijela za korist tužitelja.

 

Istom presudom u toč. II. izreke tužitelj je odbijen sa zahtjevom da je tuženik dužan trpjeti promjenu vlasništva u zemljišnim knjigama na nekretninama upisanim u z.k.ul. 4 k.o. M. za korist tužitelja u ¾ dijela.

 

Istom presudom u toč. III. izreke tuženik je obvezan naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 56.261,75 kn.

 

              Pravodobno izjavljenom žalbom tužitelj pobija navedenu presudu u odbijajućem dijelu u toč. II. izreke, kao i odluku o troškovima postupka u toč. III. izreke, iz svih žalbenih razloga iz čl. 353 st. 1. toč. 1 – 3 Zakona o parničnom postupku (NN.53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03, 88/05; 2/07; 84/08; 96/08; 123/08 i 57/11; dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijani dio prvostupanjske presude preinači u smislu žalbenih navoda, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              Navedenu presudu pobija i tuženik u toč. I. izreke, kao i u odluci o troškovima postupka u toč. III. izreke iz svih zakonskih žalbenih razloga, s prijedlogom da se presuda prvostupanjskog suda u pobijanom dijelu preinači u skladu sa žalbenim navodima, odnosno ukine i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje.

 

              U odgovoru na žalbu tuženika tužitelj osporava sve njegove žalbene navode i predlaže da se tuženikova žalba kao neosnovana odbije.

 

              Na žalbu tužitelja nije odgovoreno.

 

Žalba tužitelja je osnovana, dok je žalba tuženika neosnovana.

 

              Prvostupanjski sud je pobijanom presudom djelomično prihvatio, a djelomično odbio tužbeni zahtjev tužitelja, temeljeći svoje stajalište na slijedećim činjeničnim utvrđenjima i materijalnopravnim propisima:

 

-          da je 11. travnja 1960. g. sklopljen kupoprodajni ugovor između N. P., B. S., Z. Š. i D. P. kao prodavatelja i prednika tužitelja Narodnog odbora Općine V., kao kupca, u pogledu predmetnih nekretnina,

-          da je rješenjem Narodnog odbora Općine V. od 29. ožujka 1960. g. odobrena kupnja nekretnina u korist Fonda općenarodne imovine, koje se sastoje od čkbr. 1, čkbr. 2 i čkbr. 3, upisane u z.k.ul. 4 k.o. M., vlasništvo N. P., B. S., Z. Š. i D. P., za iznos od 1,800.000.- dinara, a predsjednik Narodnog odbora Općine V. je ujedno ovlašten sklopiti kupoprodajni ugovor,

-          da je predsjednik Narodnog odbora Općine V. dopisom od 13. travnja 1960. g. od javnog pravobranitelja Kotara V. zatražio mišljenje o pravnoj valjanosti navedenog ugovora, a javni pravobranitelj je 07. srpnja 1960. g. dao mišljenje da je kupoprodajni ugovor po svom sadržaju i sastavu u skladu s postojećim propisima i da nema nikakvih nedostataka koji bi predstavljali prepreku njegovom zaključenju i provedbi,

-          da je navedeni kupoprodajni ugovor sklopljen u skladu s odredbama čl. 4. st. 1. i čl. 34. Zakona o prometu zemljišta i zgrada i da se radi o pravno valjanom ugovoru,

-          da je u vrijeme sklapanja ugovora bila na snazi Uredba o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini (Sl.FNRJ 58/47 od 11. srpnja 1947. g.) i da je za utvrđivanje svojstva nekretnine kao državne imovine, a time i za prijenos nekretnine iz privatnog u državno vlasništvo, u skladu s odredbama Uredbe, bio dovoljan pisani ugovor kojem je bio cilj prijenos prava vlasništva na nekretnini u državno vlasništvo (općenarodnu imovinu), što znači da je prijenos nekretnine iz privatnog u državno vlasništvo izvršen temeljem samog ugovora,

-          da je navedena Uredba bila na snazi do donošenja Zakona o uknjižbi nekretnina u društvenom vlasništvu koji je stupio na snagu 01. travnja 1965. g. i kojim je bilo propisano da se uknjižbe izvršene na temelju Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini smatraju kao uknjižbe nekretnina u društvenom vlasništvu,

-          da je temeljem pravnog posla od 11. travnja 1960. g. prednik tužitelja na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje pretpostavki koje su se u tom trenutku zahtijevale stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu kao njihov izvanknjižni nositelj,

-          da odredba čl. 364. st. 6. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN.91/96; 68/98; 137/99; 22/00; 73/00; 114/01; 79/06 dalje: ZV) dopušta osobi koja u zemljišnim knjigama nije upisana kao nositelj prava upravljanja, korištenja ili raspolaganja da u sudskom postupku dokazuje da je bila izvanknjižni nositelj takvog prava na nekretnini u društvenom vlasništvu,

-          da iz iskaza tuženika kojeg je dao u svojstvu privatnog tužitelja u kaznenom postupku koji se vodio kod istog suda pod br. K.151/00 na ročištu održanom 05. lipnja 2001. g., kao i pismenog očitovanja društva G. iz V. proizlazi da je tužitelj koristio predmetne nekretnine,

-          da je temeljem provedenog vještačenja po mjerničkom vještaku D. P. i uvida u ostalu materijalnu dokumentaciju utvrđeno da je čkbr. 9 bila obuhvaćena kupoprodajnim ugovorom od 11. travnja 1960. g., imajući u vidu sadržaj zapisnika Komisije za procjenu nekretnina od 06. siječnja 1960. g. u kojem se nekretnine opisuju kao kompleks parcela koji na istočnoj strani graniči sa cestom V. – O., a u čijem sastavu se nalazi čkbr. 9, na koji zaključak upućuje i sadržaj kupoprodajnog ugovora kojim su prodavatelji 1951. g. stekli predmetne nekretnine od M. P., kao i sadržaj kupoprodajnog ugovora sklopljenog između tuženika kao kupca i prodavatelja N. P., B. S. i Z. Š. u kojem također nije navedena čkbr. 9 kao predmet prodaje, koji nedostatak je saniran uknjižbenim očitovanjem prodavatelja od 26. lipnja 1998. g.,

-          da je prijavnim listom u predmetu br. Z.846/98 od 12. veljače 1998. g. predloženo preoblikovanje čkbr. 1, čkbr. 2, čkbr. 3 i čkbr. 9, što nije provedeno, dok je prijavnim listom u predmetu br. Z.2976/98 od 26. kolovoza 1998. g. izvršeno preoblikovanje (cijepanje) ranije čkbr. 1 u nove čestice – čkbr. 1/1 i čkbr. 1/2, čkbr. 9 je nastala raspisivanjem površina zgrade i dvorišta uz zadržavanje stare površine, dok su preostale nekretnine – čkbr.  2 i čkbr. 3 ostale identične,

-          da je 17. veljače 1998. g. sklopljen kupoprodajni ugovor između N. P., B. S. i Z. Š. kao prodavateljica i tuženika kao kupca u odnosu na ¾ dijela nekretnina upisanih u z.k.ul.4 k.o. M.,

-          da je uknjižbenim očitovanjem od 26. lipnja 1998. g. tuženik stekao 

suvlasnički dio od istih prodavatelja u ¾ dijela čkbr. 9 upisane u z.k. ul. 302 k.o. M..

 

              Polazeći od sadržaja odredbe čl. 125. st. 1. ZV kojom su normirani uvjeti za stjecanje prava vlasništva u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine, prvostupanjski sud je, ocjenjujući savjesnost tuženika prilikom stjecanja nekretnina, zaključio da tuženik nije postupao u dobroj vjeri, pri čemu je imao u vidu činjenicu da je tuženik bio zaposlen na rukovodećem radnom mjestu u U. poduzeću V. koje je obavljalo djelatnost u motelu O., da upisani z.k. suvlasnici nisu bili u posjedu predmetnih nekretnina, kao i sadržaj iskaza A. S., tadašnjeg načelnika tužitelja koji je 1995. g. upozorio tuženika da tužitelj polaže prava na predmetne nekretnine, koji iskaz je prvostupanjski sud ocijenio u potpunosti vjerodostojnim, imajući u vidu i činjenicu da je tuženik u predmetu br. K.151/00 potvrdio da je od tužitelja primio pisanu opomenu kada je vršio ulaganja radi adaptacije objekta, pa u kontekstu utvrđenih činjenica prvostupanjski sud smatra da je tuženik morao znati da tužitelj polaže prava na predmetne nekretnine.

 

              Obzirom na rok u kojem se može zahtijevati brisanje upisa vlasništva, propisan odredbom čl. 125. st. 2. ZV, prvostupanjski sud je na temelju priložene dokumentacije utvrdio da je prijedlog za uknjižbu u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul. 4 k.o. M. tuženik podnio z.k. odjelu prvostupanjskog suda 19. veljače 1998. g., kojeg dana je  uknjižba i provedena, dok je u odnosu na nekretninu upisanu u z.k.ul. 302 k.o. M. prijedlog za uknjižbu tuženik podnio 01. srpnja 1998. g., kojeg dana je i proveden upis, pa obzirom na činjenicu da se u smislu odredbe čl. 120 st. 1 ZV vlasništvo stječe uknjižbom u zemljišne knjige, prvostupanjski sud ističe da se ne može smatrati da je tuženik stekao vlasništvo čkbr. 9 iz z.k.ul. 302. k.o.  M. uknjižbom od 19. veljače 1998. g., budući da je navedena nekretnina bila obuhvaćena prijedlogom za uknjižbu od 01. srpnja 1998. g., kada je uknjižba stvarno i provedena.

 

              Budući da se rok iz čl. 125. st. 2. ZV za podnošenje zahtjeva za brisanje prava vlasništva računa od upisa čije se brisanje zahtijeva, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj prekludiran u pravu na postavljanje zahtjeva za brisanje upisa na nekretninama iz z.k.ul. 4 k.o. M. jer je tužba podnesena prvostupanjskom sudu 26. ožujka 2001. g., dok je uknjižba prava vlasništva na tim nekretninama provedena 19. veljače 1998. g., ne prihvativši osnovanim navode tužitelja da je prijedlog za uknjižbu prava vlasništva temeljem kupoprodajnog ugovora od 11. travnja 1960. g. podnio sudu 07. svibnja 1996. g. jer je na temelju uvida u predmet br. Z.2974/98 utvrdio da je prijedlog tužitelja zaprimljen u z.k. odjelu istog suda 26. kolovoza 1998. g., što znači da taj prijedlog nije predan zemljišnoknjižnom sudu 09. svibnja 1996. g. na način da bi se po njemu moglo postupati u smislu odredbe čl. 54. Zemljišnoknjižnog poslovnika. U odnosu na čkbr. 9 iz z.k.ul. 302 k.o. M. prvostupanjski sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja podnesen unutar roka od tri godine, pa je udovoljio zahtjevu tužitelja za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, naloživši tuženiku da je dužan trpjeti da se u zemljišnim knjigama provede promjena prava vlasništva na nekretnini upisanoj u z.k.ul. 302 k.o. M., dok je u odnosu na nekretnine iz z.k.ul. 4 k.o. M. takav zahtjev odbio, usvojivši prigovor prekluzije.

 

              Činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća pravilnim i ovaj sud, a njihova pravilnost nije dovedena u sumnju niti žalbenim navodima stranaka.

 

              Na žalbu tužitelja:

 

              Tužitelj u žalbi prigovara, ukazujući na odluku Ustavnog suda RH od 09. listopada 2008. g., da je prvostupanjski sud ispustio iz vida da njegova tužba nije bila usmjerena na brisanje prava (su)vlasništva kao da se radi o višestrukom ugovaranju otuđenja istih nekretnina, već se radi o vlasničkoj tužbi predmnjevanog vlasnika iz čl. 166. ZV i zahtjev je usmjeren na trpljenje promjene prava vlasništva u z.k., a ne na brisanje upisa tuženika, pa se u konkretnom slučaju ne radi niti o brisovnoj tužbi iz čl. 129. st. 2. Zakona o zemljišnim knjigama (NN.91/96; 68/98; 137/99, 114/01; 100/04, 107/07 dalje: ZZK), a niti o tužbi za slučaj višestrukog ugovaranja otuđenja iz čl. 125. ZV, na koji propis upućuje odluka Ustavnog suda RH. Tužitelj ističe da redovni sudovi u smislu odredbe čl. 77. st. 1. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH moraju uzeti u obzir stav Ustavnog suda RH, ali ne na nekritičan način, tako da odlučuju mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, jer time čine apsolutno bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a.

 

              Iz navedenih razloga prvostupanjski sud je prema mišljenju tužitelja pogrešno primijenio odredbu čl. 125. st. 2. ZV, iako je tužba u odnosu na nekretnine iz z.k.ul. 4 k.o. M. doista predana po isteku roka od 3 godine nakon upisa prava suvlasništva u korist tuženika, pri čemu se ne smije zanemariti da je odredbom čl. 125. st. 1. ZV propisano da će pravo vlasništva steći osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, pa tužitelj smatra da se bez ispunjenja akcentiranih pretpostavki tuženik ne može niti pozivati na prekluzivni rok iz čl. 125. st. 2. ZV, bez obzira na činjenicu što je upisan u zemljišnim knjigama.

 

              Osporavajući pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je njegov prijedlog za uknjižbu prava vlasništva na predmetnim  nekretninama zaprimljen u z.k. odjelu tek 26. kolovoza 1998. g., tužitelj ističe da je upravo odredbom čl. 54. Zemljišnoknjižnog poslovnika, na koju odredbu se poziva prvostupanjski sud, predviđeno da se red prvenstva z.k. podnesaka određuje prema času kada je prijemnoj pisarnici z.k. suda stigao prijedlog za upis, pa uz činjenicu da je prijedlog za uknjižbu punomoćnik tužitelja predao 07. svibnja 1996. g. u z.k. odjel i da ga je prijemna pisarnica morala zaprimiti, tužitelj smatra da štetne posljedice nepravilnog postupanja z.k. odjela nikako ne bi smjela trpjeti stranka koja ni na koji način ne može utjecati na pogrešno administriranje u z.k. odjelu, a nedostatak dokumentacije (priloga) konstatiran u službenoj zabilješci od 09. svibnja 1996. g. od strane ing. S. M. ne smije utjecati na red prvenstva u z.k., iz čega proizlazi da tuženik nije prvi zatražio upis u z.k., uz pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da prilikom kupnje tuženik nije postupao u dobroj vjeri, pri čemu tužitelj ističe da je izvjesno da je tuženiku svakako istekao prekluzivni rok od tri godine od kad je tužitelj upisan kao vlasnik svih prijepornih nekretnina temeljem pravnog posla i pravomoćne sudske odluke i da nema nikakve mogućnosti da se tuženik uknjiži kao suvlasnik predmetnih nekretnina.

 

              Tužitelj naglašava da je pravo vlasništva stekao prije donošenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima i da u vrijeme njegovog stjecanja odredba o prekluzivnom roku u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja nije postojala i da ga ne može vezati.

 

              Osporavajući odluku o troškovima postupka, tužitelj ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio uspjeh stranaka u ovom postupku i da zbog razmjerno neznatnog dijela zahtjeva u pogledu kojeg je tužitelj odbijen nisu nastali nikakvi posebni troškovi, pa je sud bio dužan primijeniti odredbu čl. 154. st. 3. ZPP-a i obvezati tuženika na naknadu svih troškova tužitelja koji su bili neophodni za vođenje parnice.

 

              U odnosu na žalbene navode tužitelja valja, prije svega, ukazati na činjenicu da su Odlukom Ustavnog suda RH od 09. listopada 2008. g., kojom je usvojena ustavna tužba tuženika, ukinute presuda Vrhovnog suda RH od 17. siječnja 2007. g., presuda ovoga suda od 02. veljače 2006. g. i presuda prvostupanjskog suda od 04. listopada 2005. g. i predmet je vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

 

              Ustavni sud RH je u obrazloženju kao relevantnu činjenicu istaknuo prigovor prekluzije kojeg je tuženik isticao u odgovoru na tužbu, ponavljajući ga u žalbi i u reviziji, o kojem prigovoru se prvostupanjski sud u ranijoj presudi nije očitovao, dok se drugostupanjski i Vrhovni sud, prema mišljenju Ustavnog suda RH, nisu očitovali valjanim pravnim razlozima, ponavljajući utvrđenu činjenicu da se ne radi o brisovnoj tužbi iz čl. 129. ZZK, već da je riječ o višestrukom ugovaranju otuđenja koje je uređeno odredbom čl. 125. ZV, pri čemu su zanemarili činjenicu da je st. 2 iste odredbe propisan rok u kojem se tužba za brisanje upisa može podnijeti, a ocjena sudova o tome da li je tužba tužitelja podnesena u tom roku ili izvan njega, od neposrednog je značaja za odlučivanje o pravima i obvezama tuženika u konkretnom sporu.

 

              Kako je Ustavni sud RH predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovni postupak, prvostupanjski sud je prilikom donošenja nove odluke u smislu odredbe čl. 77. st. 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu RH dužan poštivati pravna stajališta Ustavnog suda izražena u odluci kojom se ukidaju presude kojima je povrijeđeno ustavno pravo tuženika kao podnositelja ustavne tužbe.

 

              Prema tome, prvostupanjski sud je prilikom donošenja pobijane presude bio dužan poštivati pravno stajalište Ustavnog suda RH izraženo u odluci od 09. listopada 2008. g. i o tužbenom zahtjevu tužitelja odlučiti primjenom odredbe čl. 125. st. 1. i 2. ZV.

 

              Naime, tijekom prvostupanjskog postupka nije bilo sporno da su prijeporne nekretnine bile predmet kupoprodajnog ugovora sklopljenog između prodavatelja i prednika tužitelja kao kupca 11. travnja 1960. g., a isti prodavatelji su iste nekretnine prodali i tuženiku temeljem kupoprodajnog ugovora sklopljenog 17. veljače 1998. g. i uknjižbenog očitovanja od 26. lipnja 1998. g., koji se upisao u zemljišnu knjigu kao suvlasnik predmetnih nekretnina.

 

              Obzirom na navedene nesporne činjenice, evidentno je da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom ugovaranju otuđenja istih nekretnina, pa se o stvarnopravnim ovlaštenjima stranaka u odnosu na predmetne nekretnine mora odlučivati primjenom odredbe čl. 125. ZV kojom su normirani uvjeti za stjecanje prava vlasništva u takvom slučaju, kao i rok za podnošenje zahtjeva za brisanje upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama.

 

              Stoga se, protivno mišljenju tužitelja, ne može smatrati da je prvostupanjski sud nekritičnim prihvaćanjem stajališta Ustavnog suda RH odlučivao mimo postavljenog tužbenog zahtjeva, jer pobijanom presudom prvostupanjski sud nije prekoračio tužbeni zahtjev tužitelja, niti je odlučivao o nečem drugom, a ne o onome što je traženo, pa se niti žalbeni razlog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 12. ZPP-a ne može prihvatiti osnovanim.

 

Točno je, kako to tužitelj ističe u žalbi, da sadržaj i opseg tužbenog zahtjeva određuje tužitelj, međutim, sud je dužan na temelju rezultata raspravljanja ocijeniti osnovanost tužiteljevih tvrdnji, pružanjem ili odbijanjem tražene pravne zaštite. Pritom je sud vezan za tužbeni zahtjev i za činjeničnu osnovu tužbenog zahtjeva, dok pravna osnova zahtjeva za pružanje pravne zaštite – pravna kvalifikacija spornog pravnog odnosa koja opravdava traženje tužitelja da sud donese odluku određenog sadržaja, predstavlja samo fakultativni element tužbe, jer će sud po tužbi postupati i kad tužitelj ne navede pravnu osnovu, a ako je i navede, sud nije vezan za shvaćanje tužitelja u odnosu na pravnu osnovu spora u smislu odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a. To znači da je sud dužan na osnovi utvrđenih činjenica sam prosuditi pravnu kvalifikaciju spornog odnosa i propise na temelju kojih treba prosuditi o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

 

              Kako iz činjeničnih navoda tužbe i sadržaja provedenog dokaznog postupka nedvojbeno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o dvostrukom ugovaranju otuđenja istih nekretnina, budući da je prednik tužitelja sklopio kupoprodajni ugovor 1960. g., a isti prodavatelji su 1998. godine, za vrijeme važenja Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima, sklopili kupoprodajni ugovor u pogledu istih nekretnina s tuženikom koji se temeljem sklopljenog pravnog posla upisao kao vlasnik nekretnina u zemljišne knjige, razrješenje pitanja vlasničkopravnih ovlaštenja stranaka u odnosu na sporne nekretnine moguće je jedino primjenom odredbe čl. 125. ZV.

 

              Prema odredbi čl. 125. st. 1. ZV u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine, vlasništvo stječe osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ako su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje vlasništva. Brisanje upisa vlasništva te osobe i uknjižbu u svoju korist može zahtijevati osoba kojoj je otuđivatelj otuđio nekretninu i predao joj u samostalni posjed, ako dokaže da stjecateljica nije postupila u dobroj vjeri jer je u trenutku kad je sklopila pravni posao s otuđivateljem znala da je nekretnina drugomu već valjano otuđena i predana u samostalni posjed, a zahtjev za brisanje može se postaviti u roku od tri godine od upisa čije se brisanje zahtijeva (st. 2.).

 

              Dakle, iz sadržaja odredbe čl. 125. st. 1. ZV jasno proizlazi da u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine vlasništvo stječe osoba koja je u dobroj vjeri prva zatražila upis u zemljišnu knjigu, ukoliko su ispunjene i sve ostale pretpostavke za stjecanje prava vlasništva.

 

Prvostupanjski sud je na temelju utvrđenih činjenica zaključio da tuženik prilikom stjecanja nekretnina nije postupao u dobroj vjeri jer mu je bilo poznato postojanje kupoprodajnog ugovora iz 1960. godine i da su nekretnine predane u posjed pravnom predniku tužitelja, slijedom čega se mora zaključiti da na strani tuženika nisu bili ispunjeni uvjeti za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZV, pa se u odnosu na zahtjev tužitelja za brisanje upisa vlasništva tuženika i uknjižbu u svoju korist u odnosu na predmetne nekretnine ne primjenjuje rok iz čl. 125. st. 2. ZV.

 

              Prema tome, potpuno je nebitno da li je tužitelj tužbu podnio u roku od tri godine od upisa tuženika, budući da tuženik nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina jer niti prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora, a niti prilikom upisa u zemljišne knjige nije postupao u dobroj vjeri, pa niti zahtjev tužitelja za promjenu stanja u zemljišnim knjigama ne može biti vezan rokom iz čl. 125. st. 2. ZV.

 

              Naime, dobra vjera prilikom podnošenja zahtjeva tuženika za uknjižbu prava vlasništva temeljem sklopljenog kupoprodajnog ugovora jedan je od uvjeta za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZV, pa kako je tuženik prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda postupao nesavjesno, nije mogao steći pravo vlasništva predmetnih nekretnina. Iz  navedenih razloga nebitne su činjenice u odnosu na vrijeme izvršene uknjižbe u zemljišnim knjigama na ime tuženika, jer se ne primjenjuje rok iz st. 2. iste odredbe, pa su ostali žalbeni navodi tužitelja bespredmetni.

 

              Kako je prvostupanjski sud na temelju pravilnih činjeničnih utvrđenja pogrešno primijenio materijalno pravo odbivši zahtjev tužitelja za izmjenu zemljišnoknjižnog stanja u odnosu na nekretnine upisane u z.k.ul. 4 k.o. M., valjalo je žalbu tužitelja prihvatiti osnovanom i preinačiti presudu prvostupanjskog suda u pobijanom odbijajućem dijelu u toč. II. izreke, temeljem odredbe čl. 373. toč. 4. ZPP-a, na način kako je to navedeno u izreci.

 

              Ujedno je valjalo preinačiti i odluku o troškovima postupka u toč. III. izreke u smislu odredbe čl. 166. st. 2. ZPP-a, obzirom na djelomično preinačenje pobijane presude i obvezati tuženika na naknadu cjelokupnih parničnih troškova tužitelju koje je prvostupanjski sud utvrdio u iznosu od 123.732,35 kn, budući da je tuženik u cijelosti izgubio ovu parnicu, pa je u obvezi naknaditi tužitelju cjelokupan parnični trošak, sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Utvrđenom iznosu troškova postupka tužitelja, kojeg ne osporava u žalbi, valjalo je pribrojiti i trošak žalbenog postupka u iznosu od 5.531,25 kn, koji se odnosi na sastav žalbe i trošak sudske pristojbe, sukladno odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i Tarife sudskih pristojbi, pa je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak postupka u ukupnom iznosu od 129.263,60 kn.

 

              Na žalbu tuženika:

 

              Pobijajući prvostupanjsku presudu iz svih zakonskih žalbenih razloga, tuženik u žalbi, prije svega, osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je prednik tužitelja 1960. godine na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje svih pretpostavki stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu kao njihov izvanknjižni nositelj, osporavajući zaključak prvostupanjskog suda da je ugovor iz 1960. godine pravno valjan, uz tvrdnju da se radi o ništavom ugovoru koji ne proizvodi pravne učinke zbog nevaljanih i nesuglasnih očitovanja volje od strane prodavatelja, pri čemu se poziva na iskaze svjedoka B. S. i N. P.. Također smatra pogrešnim pravno shvaćanje prvostupanjskog suda da je za prijenos nekretnina iz privatnog u državno vlasništvo bio dovoljan pisani ugovor, jer je prema Uredbi o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini za valjano stjecanje prava vlasništva bila potrebna, između ostalog i uknjižba, što je u skladu s pravnim pravilom iz paragrafa 431. bivšeg OGZ-a.

 

              Tuženik u žalbi nadalje ističe da tužitelj u odnosu na spornu činjenicu koja se odnosi na posjed predmetnih nekretnina od strane prednika tužitelja, nije pružio adekvatne dokaze, pa je činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno. Također smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio savjesnost tuženika prilikom stjecanja predmetnih nekretnina, iznoseći u žalbi okolnosti koje upućuju na zaključak da nije mogao znati da su predmetne nekretnine tužitelju već valjano otuđene i predane u samostalni posjed, posebno ukazujući na odredbu čl. 122. st. 3. ZV prema kojoj se nedostatak dobre vjere ne može predbacivati nikome samo iz razloga što nije istraživao izvanknjižno stanje.

 

              Tuženik i  nadalje smatra da je tužitelj u smislu odredbe čl. 125 st. 2 ZV prekludiran u svom pravu na traženje brisanja prava vlasništva u odnosu na sve sporne nekretnine, jer, ukoliko se smatra da je predmet prodaje ugovora iz 1960. g. bila i čkbr. 9, iako ta nekretnina ugovorom nije obuhvaćena, tada se isti zaključak mora primijeniti u odnosu na istu nekretninu i u pogledu ugovora kojeg je tuženik sklopio 1998. g., pa je uknjižbom od 19. veljače 1998.g. tuženik stekao i vlasništvo čkbr. 9, slijedom čega je tužba tužitelja podnesena nakon proteka roka od tri godine od dana uknjižbe tuženika.

 

              Tuženik napominje da se zgrada zvana M. O. oduvijek nalazila upisana na čkbr. 1 iz z.k.ul. 4, da je takvu  nekretninu tuženik kupio ugovorom od 19. veljače 1998. g., a da je u kolovozu 1998. g. na prijedlog društva G. izrađen prijavni list i bez znanja i odobrenje tuženika kao vlasnika predmetna zgrada upisana na čkbr. 9, u vezi čega tuženik nije primio nikakvu odluku, pa smatra da je radi pravilnog utvrđenja osnovanosti istaknutog prigovora zastare bilo nužno utvrditi da li je prijavnim listom zaprimljenim kod z.k. odjela prvostupanjskog suda pod br. Z.846/98 došlo do „prebacivanja“ pojedinih objekata sa čkbr. 1, 2 i 3 na čkbr. 9 i sa čkbr. 9 na neke druge čestice, a to iz razloga što je tuženik već uknjižbom od 19. veljače 1998. g. stekao pravo vlasništva na svim nekretninama (zgradama, putevima, parkovima…) koje su se u tom trenutku nalazile na čkbr. 1, 2 i 3 iz z.k.ul. 4 k.o. M..

 

              Zaključno, tuženik ukazuje na pogrešno postavljen i neprovediv tužbeni zahtjev tužitelja koji nije u skladu s odredbom čl. 125. ZV, jer se tužbenim zahtjevom ne može tražiti utvrđenje prava vlasništva, već jedino brisanje upisa vlasništva osobe koja nije bila u dobroj vjeri i uknjižbu u svoju korist, pod pretpostavkom da je zahtjev istaknut u roku od tri godine.

 

              Obzirom na izneseni sadržaj žalbenih navoda tuženika, a uz činjenicu da tuženik prema sadržaju uvodnog dijela žalbe pobija prvostupanjsku presudu iz svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. toč. 1 – 3 ZPP-a, dakle, i iz žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka, valja navesti da tuženik u žalbi uopće ne navodi, niti obrazlaže o kojoj se bitnoj povredi radi i u čemu se ona sastoji, a ispitivanjem pobijane presude u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud je utvrdio da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2, 4, 8, 9, 11, 13 i 14 ZPP-a, na koje bitne povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa je taj žalbeni razlog neosnovan.

 

              Neosnovan je i žalbeni razlog pogrešno, odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud na temelju detaljne i iscrpne ocjene provedenih dokaza u dovoljnoj mjeri raspravio i utvrdio sve odlučne činjenice od kojih zavisi pravilna ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja, a činjenični supstrat na kojem je temeljena prvostupanjska presuda nije doveden u sumnju niti žalbenim navodima tuženika.

 

              Što se tiče žalbene tvrdnje tuženika da je ugovor iz 1960. godine ništav, valja navesti da činjenice koje iznosi u žalbi, a na kojima temelji takvu tvrdnju, tuženik nije iznosio tijekom postupka, niti su te činjenice bile predmet raspravljanja u prvostupanjskom postupku, pa se, dakle, radi o novim činjenicama koje tuženik nije ovlašten iznositi u žalbi, sukladno odredbi čl. 352. st. 1. ZPP-a, osim ako se one odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti. Kako iznesene nove činjenice u žalbi nisu ni u kakvoj vezi sa žalbenim razlogom bitne povrede odredaba parničnog postupka, koji žalbeni razlog je istaknut potpuno paušalno, bez ikakve konkretizacije, okolnosti koje tuženik iznosi u žalbi ovaj sud nije ovlašten razmatrati, niti navedene okolnosti mogu imati bilo kakav značaj u odnosu na ocjenu pravilnosti činjeničnih utvrđenja na kojima je temeljena prvostupanjska presuda.

 

              Način na koji tuženik u žalbi tumači odredbe Uredbe o uknjiženju prava vlasništva na državnoj nepokretnoj imovini nema uporišta u sadržaju citiranog propisa iz kojeg nesumnjivo proizlazi da je za prijenos nekretnine iz privatnog u državno vlasništvo bio dovoljan pisani ugovor kojem je bio cilj prijenos prava vlasništva na nekretnini u državno vlasništvo (općenarodnu imovinu).

 

Iako uknjižba u zemljišnim knjigama nije provedena, prednik tužitelja je na temelju kupoprodajnog ugovora od 11. travnja 1960. g. sklopljenog u skladu s odredbama tada važećeg Zakona o prometu zemljišta i zgrada, na valjanom pravnom temelju i uz ispunjenje pretpostavki koje su se zahtijevale u trenutku stjecanja, kako je to pravilno utvrdio i prvostupanjski sud, stekao pravo korištenja predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu kao njegov izvanknjižni stjecatelj.

 

              Žalbena tvrdnja tuženika da je činjenično stanje u odnosu na posjed predmetnih nekretnina od strane prednika tužitelja ostalo nepotpuno utvrđeno i da tužitelj u odnosu na navedenu spornu činjenicu nije pružio adekvatne dokaze, potpuno je neosnovana, jer je prvostupanjski sud svoj zaključak o posjedu tužitelja, odnosno njegovog prednika temeljio na detaljnoj analizi i ocjeni provedenih dokaza koji i po ocjeni ovoga suda u cijelosti podržavaju takav zaključak.

 

              Niti žalbena tvrdnja tuženika da je prilikom stjecanja predmetnih nekretnina postupao u dobroj vjeri, ne može se prihvatiti osnovanom, jer okolnosti na koje tuženik ukazuje u žalbi ne mogu dovesti u sumnju pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da je tuženik morao znati da tužitelj polaže vlasnička prava na predmetne nekretnine, budući da mu navedena činjenica kao zaposleniku U. p.              V. (koje je obavljalo djelatnost u motelu O.) i to na rukovodećem radnom mjestu, nije mogla ostati nepoznata, imajući u vidu i iskaz svjedoka A. S., tadašnjeg načelnika tužitelja, kao i iskaz samog tuženika iz kaznenog postupka, pa su žalbeni navodi tuženika bez ikakvog uporišta u sadržaju provedenog dokaznog postupka, a pozivanje na odredbu čl. 122. st. 3. ZV potpuno je promašeno.

 

              Neutemeljena je i žalbena tvrdnja tuženika da je tužitelj u smislu odredbe čl. 125. st. 2. ZV prekludiran u pravu na traženje brisanja prava vlasništva i u odnosu na nekretnine iz z.k.ul. 302 k.o. M., jer se u konkretnom slučaju, imajući u vidu sadržaj odredbe čl. 125. st. 1. ZV u odnosu na uvjete za stjecanje prava vlasništva u slučaju višestrukog ugovaranja otuđenja iste nekretnine, ne primjenjuje rok iz čl. 125. st. 2. ZV, budući da tuženiku prema pravilnom utvrđenju prvostupanjskog suda nedostaje dobra vjera kao jedan od uvjeta za stjecanje prava vlasništva u smislu odredbe čl. 125. st. 1. ZV, slijedom čega su žalbene tvrdnje tuženika da je uknjižbom provedenom 19. veljače 1998. g. stekao i vlasništvo čkbr. 9, kao i prigovori u odnosu na provedeni postupak preoblikovanja (cijepanja) nekretnina koje su predmet kupoprodajnog ugovora, bez ikakvog značaja u odnosu na ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja.

 

              U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženika da zahtjev tužitelja nije u skladu s odredbom čl. 125. ZV i da tužitelj nije ovlašten zahtijevati utvrđenje prava vlasništva, valja navesti da je takva tvrdnja potpuno neutemeljena, jer je tužitelj ovlašten postaviti takav zahtjev u smislu odredbe čl. 364. st. 6. ZV.

 

              Kako je prvostupanjski sud neovisno o razlozima navedenim u obrazloženju osnovano udovoljio tužbenom zahtjevu tužitelja u toč. I. izreke, jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o zahtjevu tužitelja, valjalo je žalbu tuženika kao neosnovanu odbiti i u tom dijelu potvrditi presudu prvostupanjskog suda temeljem odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a.

             

U Varaždinu, 02. travnja 2012. godine.