Broj: Rev 978/08

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Mikšića, predsjednika vijeća, Jasne Guštek, članice vijeća, mr. sc. Lucije Čimić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić, članice vijeća i Dragana Katića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. I. S., 2. A. V., 3. P. V., 4. A. D. i 5. B. I., svi iz S., i svi zastupani po punomoćniku I. Š., odvjetniku u S., protiv tuženika: 1. A. V. i 2. V. B. d.o.o. iz S., zastupanih po punomoćnici N. Š., odvjetnici u S., uz sudjelovanje umješača na strani tuženika V. V. iz S., zastupanog po punomoćnici N. Š., odvjetnici u S., radi ispražnjenja i predaje, odlučujući o reviziji tužitelja (od 1. do 5.) protiv presude Županijskog suda u Splitu, posl. br. Gž-3919/07 od 6. ožujka 2008., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Splitu posl. br. P-2507/03 od 14. ožujka 2007., u sjednici održanoj  18. travnja 2012.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Revizija se odbija kao neosnovana.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev prema kojem je 1. tuženik A. V. dužan predati ključeve od vrata dvorišta zgrade u S., zk. oz. čest. zgr. 2993 ZU 10097 k.o. S., koje dvorište je u zemljišnim knjigama istog suda označeno pod čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S., te omogućiti tužiteljima korištenje predmetnog dvorišta sukladno njihovim suvlasničkim pravima te je dužan ubuduće se kloniti radnji kojima bi ometao korištenje predmetnog dvorišta od strane tužitelja pod prijetnjom novčane kazne. Pod toč. II. izreke naloženo je 1. tuženiku A. V. predati ključeve od vrata ulaza u prizemni dio zgrade u S., zk. oznake čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S., te omogućiti tužiteljima korištenje zajedničkih prostorija zgrade koje se nalaze u prizemnom dijelu zgrade, lijevo do stubišta, gledajući od glavnog ulaza, a u naravi predstavljaju zajedničku prostoriju za drvarnice površine 17 m2, te zajedničku prostoriju - praonu, površine 12 m2, sve sukladno suvlasničkim pravima tužitelja i ubuduće se kloniti radnji kojima bi ometao korištenje predmetnih zajedničkih prostorija od strane tužitelja. Pod toč. III. izreke odbijen je u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev prema kojem je 2. tuženik V. B. d.o.o., dvorište pobliže opisano u toč. I. izreke ove presude isprazniti od svih svojih stvari te se ubuduće kloniti radnji kojima bi ometao korištenje predmetnog dvorišta od strane tužitelja. Pod toč. IV. izreke dužan je 1. tuženik naknaditi tužiteljima troškove parničnog postupka u iznosu 9.318,12 kn s pripadajućim zateznim kamatama, a pod toč. V. izreke dužni su tužitelji naknaditi tuženicima parnični trošak u iznosu 2.281,25 kn, a umješaču iznos od 2.249,37 kn.

 

Drugostupanjskom presudom pod toč. I. izreke odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda u pobijanom dijelu pod toč. I. i III. izreke. Pod toč. II. izreke djelomično je odbijena žalba 1. tuženika i umješača na strani tuženika kao neosnovana i potvrđena pobijana presuda u dijelu pod toč. II. izreke.

 

Pod toč. III. izreke protiv presude u dijelu pod toč. I. izreke dopuštena je revizija.

 

Protiv toč. I. izreke drugostupanjske presude reviziju su podnijeli svi tužitelji zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelji predlažu da revizijski sud prihvati reviziju, preinači presudu u pobijanom dijelu pod toč. 1. izreke tako da prihvati tužbeni zahtjev tužitelja, podredno ukine obje nižestupanjske presude, drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke, odnosno toč. I. i III. izreke prvostupanjske presude, te predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Na reviziju nije odgovoreno.

 

Revizija tužitelja nije osnovana.

 

Drugostupanjski sud je u ovoj pravnoj stvari na temelju odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku (“Narodne novine” br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03 – dalje: ZPP) koji se primjenjuje temeljem odredbe čl. 52. st. 4. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP ("Narodne novine" broj 84/08), odredio da je revizija dopuštena, radi pravnog pitanja služi li redovnoj upotrebi zgrade zemljište koje ima posebno zemljišnoknjižnu oznaku, koje je upisano u zemljišnoj knjizi u posebni zemljišnoknjižni uložak od zgrade i koje je zemljišnoknjižno vlasništvo samo određenih suvlasnika zgrade,budući o tome ne postoji praksa revizijskog suda, a sve radi osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana.

 

Predmet spora su zahtjevi tužitelja kao vlasnika posebnih dijelova zgrade u S., zk. oznake čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S., radi predaje ključeva od vrata dvorišta označeno kao čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S., i zahtjevi tužitelja radi predaje ključeva od ulaznih vrata u prizemni dio zgrade u podrumske prostorije (drvarnicu i praonu) kao i zahtjev u odnosu na 2. tuženika da opisano dvorište isprazni i kloni se daljnjeg ometanja korištenja istog.

 

U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je da je nekretnina označena kao čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S., upisana kao zemljišnoknjižno suvlasništvo 1. tuženika i umješača na strani tuženika, a prije vlasništvo prednika Š. V., te po nacionalizaciji 1959. upisano pravo korištenja u korist navedenog prednika. Utvrđeno je da je zgrada označena kao čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S., nacionalizirana 1960., a u zemljišnim knjigama nije upisano pravo služnosti na teret nekretnine zk. oznake čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S., u korist nekretnine zk. oznake čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S. odnosno posebnog dijela navedene zgrade, time da u tijeku postupka tužitelji nisu dokazali da je na pravovaljan način osnovana stvarna služnost. Nadalje, utvrđeno je da je 1. tužitelj vlasništvo stekao temeljem kupoprodajnog ugovora s 1. tuženikom 1975., 2. i 3. tužitelji vlasništvo su stekli temeljem ugovora sklopljenog s 1. tuženikom 1971., dok su 4. i 5. tužitelji temeljem ugovora 1998. te 1997. ugovorima o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo stekli vlasništvo stana u predmetnoj zgradi. Predmet prodaje u navedenim ugovorima su stanovi kao posebni dijelovi zgrade, zajedno sa zajedničkim dijelovima zgrade i zemljištem koje služi redovnoj upotrebi zgrade, time da ni u jednom ugovoru nije navedena nekretnina zk. oznake čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S., u naravi dvorište, a na koji dio su upravljeni zahtjevi tužitelja, niti je u zemljišnim knjigama upisano pravo stvarne služnosti na teret navedene nekretnine zk. oznake čest. zem. 9801/4 u korist navedene nekretnine zk. oznake čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S., a niti su tužitelji dokazali da su na drugi pravno valjan način stekli stvarnu služnost na teret nekretnine zk. oznake čest. zem. 9801/4 u korist čest. zgr. 2993. Dakle, sudovi su utvrdili da zgrada u kojoj se nalaze stanovi kao posebni dijelovi zgrade koji su vlasništvo tužitelja, nosi posebnu zemljišnoknjižnu oznaku (čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S.) od nekretnine - dvorišta (čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S.) za koju tužitelji tvrde da služi redovnoj upotrebi te zgrade.

 

Slijedom toga, nekretnina (čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S.) ima posebnu pravnu sudbinu, te je nakon nacionalizacije bila upisana kao društveno vlasništvo s upisom prava korištenja u korist prednika 1. tuženika i umješača u odnosu na nekretninu zk. oznake čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S., zbog toga sudovi su utvrdili da se ne radi o zemljištu koje služi redovnoj upotrebi zgrade, odnosno da u vrijeme sklapanja predmetnih kupoprodajnih ugovora koji predstavljaju pravnu osnovu za stjecanje vlasništva stanova kao posebnih dijelova zgrade, nekretnina označena kao čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S. nije bila predmet prodaje tih ugovora.

 

Stoga, polazeći od naprijed utvrđenog da se radi o nekretnini posebne pravne sudbine, odnosno posebno zemljišnoknjižne oznake, čiji korisnici su 1. tuženik i njegov umješač, odnosno prednici, sudovi su ocijenili da navedena nekretnina označena kao čest. zem 9801/4 ZU 3761 K.O. S. ne predstavlja zemljište koje služi redovnoj upotrebi zgrade čest. zgr. 2993 ZU 10097 K.O. S..

 

Obzirom na navedeno, na utvrđeno činjenično stanje nižestupanjski sudovi su odbijanjem tužbenog zahtjeva (toč. I. izreke drugostupanjske presude, toč. I. i III. izreke prvostupanjske presude) pravilno primijenili materijalno pravo, imajući na umu odredbe čl. 114., čl. 119., čl. 218., čl. 220., kao i odredbe čl. 5., čl. 9., čl. 67. st. 6., čl. 66., čl. 360., čl. 370., čl. 372. i čl. 388. st. 4. (ukinutog odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske 17. studenoga 1999.) Zakona o vlasništvu ("Narodne novine" broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06 i 141/06 - dalje: ZV), kao i čl. 5. st. 3. Zakona o vlasništvu na dijelovima zgrada (“Narodne novine” br. 52/73).

 

Slijedom navedenog, pravilna je ocjena nižestupanjskih sudova da nekretnina odnosno zemljište - dvorište koje ima posebnu zemljišnoknjižnu oznaku, i koje je upisano u zemljišnoj knjizi u poseban zemljišnoknjižni uložak (čest. zem. 9801/4 ZU 3761 K.O. S.) ne predstavlja zemljište koje služi za redovnu upotrebu zgrade.

 

Dosljedno izloženom, po ocjeni ovoga suda, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava kako ponavljaju tužitelji u reviziji (čl. 385. st. 1. toč. 3. ZPP).

 

Kako je u konkretnom slučaju drugostupanjski sud reviziju dopustio zbog točno određenog materijalnopravnog pitanja, a radi osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana, prigovori koji se tiču bitnih povreda odredaba parničnog postupka ne mogu se razmatrati.

 

Valjalo je stoga na temelju odredbe čl. 393. ZPP odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu, 18. travnja 2012.